Christus Rex

Pedeset godina FSSPX-a: Intervju s p. Patriceom Larocheom


P
ater Patrice Laroche ušao je 1973. u Bogosloviju sv. Pija X. u Ecôneu. Francuza je za svećenika zaredio nadbiskup Marcel Lefebvre 1978. Od 1979. do 1984. bio je glavni tajnik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Kao kanonist s doktoratom trenutno predaje moralnu teologiju i kanonsko pravo u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu.

Kako ste se pridružili Bratstvu?

Pater Patrice Laroche: Moji roditelji su oboje bili aktivni u Cité catholique koji je osnovao Jean Ousset i obavili su duhovne vježbe sv. Ignacija. Svake godine prisustvovali su „kongresima“ Cité catholique u Lausanni, koje su organizirali ti dobri laici s ciljem oblikovanja društva prema naravnome i kršćanskome zakonu. I nadbiskup Marcel Lefebvre koji je iz Dakra napisao predgovor programskoj knjizi „Pour qu’Il règne“ [Da bi mogao vladati] Jeana Ousseta (1914. - 1994.), također je prisustvovao kongresima u Lausanni. Tada smo dobili prva „Pisma prijateljima i dobročiniteljima“ koje je poslalo novonastalo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. iz 1969./70. i tako smo bili informirani o razvoju sjemeništa u Ecôneu. Bilo mi je jasno da ako bih ulazio u neku bogosloviju, ušao bih samo u Ecône. To sam uistinu i učinio odmah nakon mature 1973.

Ubrajate se s obzirom na dob ulaska među deset najstarijih članova Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Stoga ste pratili početak i širenje Svećeničkoga bratstva na svih pet kontinenata. Kao glavni tajnik u Generalnoj kući od 1979. do 1984. pomno ste pratili taj razvitak. Koje su Vaše misli o tome malo prije 50. rođendana Bratstva koji ćemo obilježiti 1. studenoga?

Pater Patrice Laroche: Iako sam u posljednjem Generalnom kapitulu prisustvovao kao deseti od deset najstarijih članova, zapravo nisam deseti iz ove skupine imenovane statutom, već sam dvanaesti. To je iz razloga što su p. Franz Schmidberger i pomoćni biskup Bernard Tissier de Mallerais stariji, ali ih se ne ubraja među „deset starješina“, jer oni jedan kao biskup, a drugi kao bivši generalni poglavar, već pripadaju de iure Generalnome kapitulu kao kapitulari.

Kad sam ušao u Ecône, Svećeničko bratstvo je imalo samo tri kuće: Ecône, kuću u Fribourgu i jednu kuću u Engleskoj. U Pismu prijateljima i dobročiniteljima br. 5 (3. listopada 1973.) nadbiskup Lefebvre je napisao: „Nakon naših kuća u Fribourgu (Švicarska) i Ecôneu, došli smo i u London. Osim toga ćemo se, kao što je rečeno, u skorije vrijeme moći radovati našoj kući u Rimu kako bismo omogućili našim mladim svećenicima da se okoriste bogatstava istinskoga Rima, bogatstvima Tradicije, svjedočanstvima Učiteljstva i arheologije te u njima pobudili duboku privrženost prema biskupu Rima, nasljedniku sv. Petra. Istodobno se nadamo da ćemo uskoro utemeljiti kuće i u drugim glavnim gradovima. Zato se svugdje možemo pouzdati u djelotvornu pomoć svojih prijatelja i dobročinitelja.“

Na pitanje: „Koliko članova ima bratstvo?“ odgovorio je njegov utemeljitelj u istom Pismu: „Ono trenutno broji 32 člana, od kojih su 12 svećenici. Od 12 svećenika, 3 obnašaju svećeničku službu izvan naših kuća, 3 nastavljaju studirati, 6 su profesori u Ecôneu“.

Na sljedeće pitanje: „Kako stvari stoje s Vašom Bogoslovijom sv. Pija X.?“, odgovara: „S 36 novopridošlih dostižemo broj od 95 bogoslova, ubrajajući one koji su u vojnoj službi. Od 36 novopridošlih, 10 je s engleskog govornog područja. Prvi puta primamo 2 Australca i 2 Kanađanina. A za dvije godine imat ćemo prva svećenička ređenja bogoslova koji su od početka bili obrazovani u Ecôneu“.

Danas bi odgovor na prvo pitanje bio: „Bratstvo sada broji 934 člana, od kojih su 659 svećenici. Broj naših bogoslova iznosi 189“. A ovaj odgovor ne odražava cjelokupnu stvarnost jer ne spominje mnoge svećenike koji pripadaju drugim zajednicama, koje surađuju s nama ili koje za svoj nastanak izravno ili neizravno zahvaljuju nadbiskupu Marcelu Lefebvreu. Ako tome dodamo veliki broj sestara redovnica, nismo daleko od broja 2000. 

Sigurno je da je Svećeničko bratstvo doživjelo impresivan razvoj u naše doba sa svim njegovim veoma posebnim poteškoćama. Ipak, taj su razvoj kočile mnoge podjele, prouzrokovane  različitim percepcijama krize u Crkvi. Jednoga dana nadbiskup Lefebvre je rekao: „Povijest bratstva također je povijest podjela“.

Nešto prije 50. rođendana Svećeničkog bratstva sv. Pija X. od srca možemo zahvaliti Bogu na posebnoj zaštiti koju mu je udijelila božanska providnost. Koliko su često ljudi koji su očito vjerovali da su obdareni posebnim darom proroštva najavljivali njegov skori kraj!

Zašto je nadbiskup Bratstvu za zaštitnika dao svetoga papu Pija X.?

Pater Patrice Laroche: Ono što mnogi možda ne znaju, nakon njegova javnoga naslova: „Svećeničko bratstvo sv. Pija X.“, prema statutima je pravi naziv našega Svećeničkoga bratstva koje određuje njegovo poslanje: „Bratstvo apostola Isusa i Marije“.

U ovom imenu zasigurno ima monfortanski impuls s nadbiskupom kao utemeljiteljem, aludiranje na ovu zajednicu svećenika, koju sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski (1673.–1716.) opisuje u svojim spisima i u svojem Prière embrasée, svojoj proročkoj „Gorućoj molitvi“, koja započinje riječima: „Memento… Spomeni se, o Gospodine, svoje družbe, koja je od početka bila Tvoja svojina…“.

Bratstvo je sasvim posebno stavljeno pod zaštitu Isusa Krista, vječnoga Velikoga svećenika, čije je cijelo biće bilo i ostalo svećeničko i koji je prije svega s obzirom na žrtvu križa postao čovjekom. Ono isto tako stoji pod vodstvom Marije, Majke istinskoga Velikoga svećenika i preko Njega Majke svih svećenika u kojima oblikuje svoga Sina. Tako kažu statuti. Gospa je Bratstvu višestruko udijelila posebnu zaštitu.

Nadbiskup Marcel Lefebvre ipak je dodijelio Bratstvu svetoga papu Pija X. kao posebnoga zaštitnika. Time je htio ukazati da u današnjim prilikama moramo izvršavati svećenički ideal. Moramo imati istu revnost za čistoću vjere kao i ovaj sveti papa. Ova se revnost ne smije bojati borbe protiv neprijatelja Crkve, bili oni unutar Crkve poput modernista ili dolazili oni izvana, kao npr. tadašnja antiklerikalna vlada Francuske.

Zbog datuma polaganja svojih obećanja Vi ste „urođeni član“ Generalnoga kapitula koji se održava svakih šest godina. Kapitul ima „zadaću ispitati slijedi li Bratstvo savjesno statute i nastoji li očuvati duh tih statuta“ (De Sodalitii administratione, br. 2). Statuti predviđaju pravni razvoj Bratstva, ali s jednom trajnom supstancom: „Treba se čuvati uvođenja prilagodbi ili novotarija, osim eventualno u poglavlju o upravljanju Bratstvom s obzirom na njegov razvoj“ (br. 2). Kako biste objasnili duh statuta?

Pater Patrice Laroche: Statuti jasno kažu da je cilj Bratstva svećeništvo i sv. Misa, što valja promatrati s nadnaravnoga gledišta. Ovdje nalazimo izvor svećeničkoga posvećenja kao i izvor plodnosti apostolata. Uzalud se pokušava postići istinska reforma Crkve ako se nada polaže u materijalna nastojanja, a zanemare se izvori milosti. 

Stoga su promjene u statutima moguće samo u praktičnim poljima, s obzirom na razvoj Bratstva. Primjerice, u posljednjem Generalnom kapitulu uspostavljene su dodatne službe dvojice savjetnika Generalnoga poglavara koji su prema važećem općem kanonskom pravu predviđeni za izvjesna važna pitanja. Tako su za to izabrani p. Franz Schmidberger i pomoćni biskup Bernard Fellay.

Vi ste doktor kanonskoga prava te predajete ovaj predmet u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu. Kakav je kanonsko-pravni oblik Nadbiskup zamišljao za Svećeničko Bratstvo sv. Pija X. 1970., odnosno izvorno? Redovničku zajednicu? Jednu slobodnu zajednicu svjetovnih svećenika?

Pater Patrice Laroche: Za obnovu svećeništva kakvu si je nadbiskup Marcel Lefebvre predstavljao prema svom „snu iz Dakra“, on nije želio ni redovničku zajednicu jer bi strogi zavjeti siromaštva i poslušnosti mogli biti prepreka apostolatu, ni slobodnu zajednicu svjetovnih svećenika. Kao što je napisao u našim statutima, on je htio zajednicu zajedničkoga života bez zavjeta. Po ovom modelu nastajale su mnoge svećeničke zajednice od 17. stoljeća.  Sjetimo se svećenika Saint-Sulpicea, misije étrangères de Paris ili na lazariste sv. Vinka Paulskoga. Prednost takvih zajednica je jedinstvo u vodstvu i veća sloboda u izvršavanju apostolata.

Nadbiskup Lefebvre obilježio Vas je kao bogoslova, kao mladoga svećenika, kao profesora u Bogosloviji. Koja je bila njegova najznačajnija osobina?

Pater Patrice Laroche: Čvrstoća njegove vjere. Toga su svi svjesni. Manje je poznata njegova tankoćutna ljubav prema bližnjima, koju je imao i za ljude koji su mu objektivno bili neprijatelji. Također sam se divio, više naknadno, predviđanju koje je imao i koje ga je učinilo sposobnim da vrlo precizno predvidi posljedice odluka, posebno na razini vjere, npr. posljedice dvosmislenih tekstova Koncila, nove Mise, susreta u Asizu, itd., koje su nam sada pred očima i koje je on prethodno navijestio i osudio.

Radujete li se prijenosu njegovih posmrtnih ostataka u bogoslovijsku crkvu u Ecôneu, koji bi se trebao održati 24. rujna?

Pater Patrice Laroche: Naravno! To će biti s naše strane jedno malo priznanje djelovanju ovoga svetoga biskupa koji je ujedno i naš utemeljitelj. Za čitav svijet Tradicije to će biti podsjetnik na činjenicu da bez njega ne bismo postojali jer je on taj koji je „spasio sv. Misu“, kako je običavao govoriti učitelj duhovnih vježbi p. Ludovic-Marie Barrielle (1897.–1983.). Za cijelu Katoličku crkvu to je poziv na pravednost zbog nepravedne osude koja bi jednom trebala biti službeno i nedvosmisleno opozvana.

Izvor: fsspx.de

Arhiva bloga

Časopis: