Christus Rex

Intervju s Generalnim poglavarom povodom 50. obljetnice osnutka FSSPX-a


P
renosimo veliki intervju koji je generalni poglavar Bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, dao za službeno glasilo Bratstva DICI povodom 50. obljetnice osnutka FSSPX-a.

„Aktualni događaji iznose na vidjelo izuzetno nadnaravni uvid našega Utemeljitelja.”

PEDESET GODINA FSSPX-a

„Oživimo naš ideal vjernosti onome što smo primili.”

1. DICI: Što pedeseta obljetnica FSSPX-a predstavlja za Tradiciju?

Ova obljetnica je prije svega prilika da zahvalimo božanskoj providnosti na svemu što nam je podarila tijekom ovih pedeset godina jer djelo koje nije od Boga ne bi moglo odoljeti istrošenosti koja dolazi s vremenom. Sve to moramo ponajprije Njemu pripisati.

Ali također, i prije svega, ova obljetnica za nas je prilika da ponovno oživimo svoju vjernost onome što smo primili. Doista, nakon toliko godina može doći do razumljivoga zamora. Stoga je to pitanje obnove naše gorljivosti u bitci za uspostavu vladavine Krista Kralja. On treba prvo kraljevati u našim dušama, a zatim, kao drugo, oko nas. Upravo na toj točci moramo raditi, slijedeći primjer njegove preuzvišenosti nadbiskupa Lefebvrea.

2. DICI: Zašto se prema Vašemu mišljenju nasljeđe nadbiskupa Lefebvrea može sažeti u toj želji da se uspostavi vladavina Krista Kralja?

Odgovor mi se čini vrlo jednostavnim: upravo je njegova ljubav prema našemu blaženomu Gospodinu Kralju učinila nadbiskupa Lefebvrea svetim prelatom i velikim misionarom, koji je strastveno nastojao proširiti oko sebe vladavinu Onoga koji je prvotno zavladao u njegovoj duši. Upravo ga je ta ljubav dovela do toga da snažno osudi sve što joj se suprotstavljalo. A sredstvo „par excellence“ za proširenje ove vladavine i borbu protiv njezinih neprijatelja je sveta Misna Žrtva. Glas nadbiskupa Lefebvrea zadrhtao bi od osjećaja kad bi izgovorio ove lijepe riječi iz liturgije koje sažimaju i njegovu ljubav prema Misi i Kristu Kralju: „Regnavit a ligno Deus“, Bog kraljuje s drveta Križa (himan Vexilla Regis). U pismu koje je kratko prije smrti napisao bivšem bratu iz svoje prvobitne zajednice, Preuzvišeni je istaknuo da je tijekom svoga života uvijek radio samo za vladavinu našega Gospodina Isusa Krista. To je ono što sažima sve što je on bio i sve što nam je oporučno ostavio.

3. DICI: Tijelo nadbiskupa Lefebvrea je na Vaš zahtjev 24. rujna preneseno u kriptu crkve Bogoslovije u Ecôneu. Unatoč koronavirusnoj krizi, u svečanosti su sudjelovali mnogi svećenici, bogoslovi, redovnici i vjernici. Kakvi su bili Vaši osjećaji toga dana?

Taj je prijenos zapravo zatražio posljednji Generalni kapitul 2018. godine i vrlo sam sretan što se to moglo dogoditi u roku od samo dvije godine. Čak i ako pripada isključivo Crkvi da jednoga dana kanonizira nadbiskupa Lefebvrea, mislim da on već zaslužuje naše čašćenje i mjesto pokopa dostojno svetoga biskupa. Čineći to tijekom ove jubilarne godine, ovom gestom želi se izraziti zahvalnost svih članova Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. prema njemu, koga je božanska providnost podigla kao sredstvo za zaštitu Tradicije Katoličke Crkve, katoličke vjere i svete Misne Žrtve te da nam sve to blago ostavi u nasljeđe. Bilo je posebno dirljivo nakon trideset godina vidjeti lijes našega dragoga utemeljitelja, vidjeti kako ga naši svećenici nose na ramenima, kao što je to bilo učinjeno na dan njegova sprovoda. Vidio sam nekoliko starije braće kako su bili ganuti do suza.

ŽIVOT FSSPX-a

„Bratstvo svetoga Pija X. mora uspostaviti dublje korijene tamo gdje je već prisutno.”

4. DICI: Kada je osnovano Svećeničko bratstvo sv. Pija X., mediji su ga doživljavali kao „francuski fenomen“ i kao takvo određeno da ostane mjesno. Danas FSSPX ima zajednice širom svijeta. Što to znači za njegovu upravu?

To traži od Generalne kuće da može koordinirati najrazličitije situacije. Sama Tradicija ponovno je otkrivena u različitim zemljama na različite načine i s osjetljivošću koja se ponekad vrlo razlikuje. To objašnjava zašto se FSSPX nije svugdje razvio na isti način ili u isto vrijeme. Podrazumijeva se da djelom takve veličine kao što je FSSPX, sa svim različitim vidicima, ne upravlja samo generalni poglavar. U tome mu zadatku pomažu viši poglavari koji djeluju u različitim zemljama.

Međutim, zbog velike raznolikosti situacija ne bismo smjeli podcijeniti činjenicu da se jedinstvo FSSPX-a temelji na idealu i načelima zajedničkima za sve njegove članove i sve njegove vjernike, bez razlike. Upravo je to jedinstvo naša snaga, unatoč zakonitim i neizbježnim razlikama. Štoviše, zato što je FSSPX djelo Crkve, mora na određeni način reproducirati sposobnost Crkve da vjernicima širom svijeta ponudi ista načela i istu vjeru, unatoč njihovim razlikama.

5. DICI: Kakva je Vaša procjena razvoja FSSPX-a nakon dvije godine na čelu Bratstva?

FSSPX je već dugo prisutan u cijelome svijetu. Ne mislim da u ovom trenutku božanska providnost traži od nas da otvorimo nove kuće i da se dalje širimo, što bi možda bio nedostatak razboritosti s naše strane. Umjesto toga, mislim da FSSPX mora uspostaviti dublje korijene tamo gdje je već prisutan da bi imao jače zajednice te da bi prije svega mladi svećenici sazrijeli i dovršili svoju formaciju, što će nam omogućiti da ih pripremimo za razne odgovornosti, posebno za zadaće priora, kako bi jednoga dana mogli biti pravi očevi za svoju braću i za duše povjerene njihovoj brizi.

6. DICI: Znate li sve zemlje u kojima je uspostavljen FSSPX? Kako FSSPX u sadašnjemu kontekstu dijeli „blago” o kojemu ste govorili nakon Vašega izbora?

Zbog Covida-19 postoje neki distrikti koje još nisam uspio posjetiti i zbog toga jako žalim. To „blago“ dijele svećenici Bratstva u situacijama koje se međusobno nužno razlikuju, ali koje uvijek omogućuju izraz istinske svećeničke revnosti. U tom pitanju me veoma dojmila kreativnost naše braće koja je ponekad uspjela pronaći vrlo domišljata rješenja kako bi se tijekom karantene („lockdowna”) što više podjeljivali sakramenti. Još važnije, neki od naših svećenika ostali su nekoliko mjeseci izolirani na mjestima na kojima je komunikacija s drugim svećenicima postala nemoguća. Imaju velike zasluge i ja im čestitam.

Istodobno, dirnula me je i reakcija naših vjernika koji su imali takvu želju za primanjem sakramenata da nisu štedjeli svoju bol i podnijeli su značajne žrtve da pokažu svoju privrženost našemu blagoslovljenome Gospodinu. Ova nam je kriza zasigurno pomogla da izađemo iz rutine i da utoliko više cijenimo blago u kojem uobičajeno uživamo.

S druge strane su mnogi katolici, koji su nas do sada promatrali izdaleka, bili privučeni našim kapelama jer im je to bila jedina mogućnost primanja sakramenata. Ovo je bio prilično raširen fenomen i sve su te duše izuzetno zahvalne FSSPX-u.

7. DICI: Koji su Vaši sadašnji i budući projekti?

Trenutni su projekti uglavnom moralne naravi te se stoga njihova provedba ne vidi nužno izvanjski. To je u osnovi pitanje da se nastavi raditi što je više moguće kako bi FSSPX postao snažan, jedinstven, uistinu usidren u Bogu, vjeran milostima koje ga utvrđuju te, usuđujem se reći, čvrst poput vojske u bojnom polju, sposoban svim raspoloživim sredstvima obraniti blaga koja mu je Bog povjerio. Sposoban također napasti sve što mu se protivi i kao vojska dostojna svoga imena sposoban brinuti o najslabijima među svojim pripadnicima, ranjenima, obeshrabrenima i onima koji su posebno pogođeni.

8. DICI: Vi ste četvrti generalni poglavar FSSPX-a, nakon nadbiskupa Marcela Lefebvrea, p. Franza Schmidbergera i biskupa Bernarda Fellaya. Razlikuje li se Vaš stil upravljanja od njihovoga?

Mislim da je svaka osobnost neizbježno različita, što samim time donosi i različito iskustvo. Štoviše, svako je razdoblje u povijesti FSSPX-a različito jer nakon pedeset godina okolnosti i ljudi više nisu isti.

Rekavši to, FSSPX je uvijek ostao vjeran onome što nas je naučio i ostavio nam u naslijeđe nadbiskup Lefebvre. Očuvanje Utemeljiteljeve baštine i vjernost njegovome duhu primarna je briga svakoga generalnoga poglavara, tko god on bio i kakva god bila njegova osobnost. S druge strane, kontinuitet je zajamčen i činjenicom da se svaki generalni poglavar usmjerava na isti cilj: zaštitu katoličkoga svećeništva i Tradicije Crkve, u korist duša i same Crkve. To je stvarnost koja nadilazi razlike u stilu i osigurava da nužna promjena poglavara ne ugrožava stabilnost djela.

Za mene je održavanje toga kontinuiteta utoliko lakše jer imam neprocjenjivu povlasticu okoristiti se podrškom svojih dvaju prethodnika, biskupa Fellaya i p. Schmidbergera, koji su na posljednjemu Generalnome kapitulu izabrani za savjetnike Generalnom poglavaru. Za mene njihov izbor nije bila jednostavna formalnost za puke administrativne zadaće, već dobrodošla prilika da se oslonim na dvojicu bivših generalnih poglavara koji su desetljećima poznavali našega Utemeljitelja i život Bratstva i koji su u njegovoj službi dali najbolje od sebe te danas zaslužuju najviše poštovanje. Posebno sam imao radost što sam se okoristio neprocjenjivim savjetima biskupa Fellaya koji je dvije godine nastavio boraviti u Generalnoj kući. Mogao sam se diviti njegovoj ogromnoj raspoloživosti da mi pomogne, ujedinjenoj s izuzetnom diskrecijom. Prisutnost moja dva prethodnika na taj način donekle nadoknađuje ono što bih nesumnjivo propustio da nisu bili tamo.

9. DICI: Statuti FSSPX-a generalnome poglavaru zadaju dva duhovna cilja:
1) Činiti sve što smatra korisnim za očuvanje i povećanje „velike velikodušnosti, dubokoga duha vjere i goruće revnosti za služenje Crkvi i dušama“ u srcima članova;
2) Pomoći članovima da „ne padnu u mlakost i u kompromise s duhom svijeta“.
Kako Vi postižete ove ciljeve?

Generalni poglavar mora prije svega sam sebe podsjetiti da te ciljeve ne može postići bez pomoći Božje milosti. Teško bi pogriješio kada bi mislio da bi to mogao postići samo pismima, podsjetnicima ili bilo kojim drugim čisto poticajnim mjerama.

Sa svoje strane sam čvrsto uvjeren da ključ naše vjernosti tim ciljevima leži u kreposti siromaštva. Doista, s vremenom je neizbježno da se članovi FSSPX-a suoče s opasnošću da se „umire” u izvjesnoj udobnosti i da se tim putem u naše zajednice neprimjetno uvuče duh svijeta. Ako bi se to dogodilo, to bi na kraju imalo odjeka na velikodušnost članova, a time i na plodnost njihove apostolske revnosti.


ODNOSI S RIMOM

„Samome Vatikanu je bilo draže da se doktrinarne rasprave zasada ne nastavljaju.”

10. DICI: IV. poglavlje Statuta govori: „Čim Bratstvo bude imalo kuće u nekoliko biskupija, poduzet će potrebne korake da stekne status družbe papinskoga prava”. To nas dovodi do sljedećega pitanja: kako se ta želja našega štovanoga Utemeljitelja može ispuniti u sadašnjoj krizi Crkve?

Statut FSSPX-a odobren je 1970. godine na biskupijskoj razini. Bilo je sasvim normalno da je i naš Utemeljitelj imao na umu odobrenje na višoj razini, budući da je bilo predviđeno da se Bratstvo širi po svijetu.

Ali, kao što svi znamo, usprkos svim naporima nadbiskupa Lefebvrea u tom smjeru, umjesto da je 1975. godine dobio priznanje papinskoga prava, morao je podnijeti da je Bratstvo jednostavno bilo ukinuto. Od toga datuma su poglavari Bratstva, počevši od samoga nadbiskupa Lefebvrea, razmatrali različita rješenja, ali svi su oni bili sustavno suočeni s jednostavno neprihvatljivim doktrinarnim zahtjevima Svete Stolice. Svakako, njihovim prihvaćanjem dopustilo bi se kanonsko priznanje Bratstvu, ali bi se istodobno uništila njegova moralna vrijednost. Da uzmemo najnoviji primjer iz 2017. godine, kada je Kongregacija za nauk vjere htjela obvezati FSSPX da prihvati nauke Drugoga vatikanskoga sabora i da prizna zakonitost nove Mise: da je FSSPX prihvatio te uvjete, jednostavno bi zanijekao sve za što se zalaže, sve što cijeni i do čega drži iz dubine svoga srca.

Čini mi se stoga, kao što je uvijek bio stav našega Utemeljitelja, da je prikladno slijediti znakove božanske providnosti, a ne da im se prethodi.

11. DICI: Hoće li kontakti s Vatikanom i dalje stagnirati?

To ne ovisi o FSSPX-u ili o njegovu generalnome poglavaru. Sam Vatikan za sada je više volio da ne nastavi doktrinarne rasprave, koje je FSSPX predložio kako bi jasnije obrazložio naše stajalište i pokazao svoju privrženost katoličkoj vjeri i Petrovoj Stolici.

Nadalje, ono što je zapanjujuće jest da Vatikan istovremeno od nas traži da prije svega uredimo našu kanonsku situaciju. To stvara zamršenu i suštinski proturječnu situaciju. Mogućnost kanonskoga priznanja FSSPX-a neprestano se podvrgava zahtjevima doktrinarne naravi, koji nam iznova ostaju apsolutno neprihvatljivi.

Želio bih dodati da je, bez obzira na nečije osobne poglede na tu temu, važno paziti da ne budemo opsesivno zaokupljeni ovim vrlo osjetljivim pitanjima, kao što se to ponekad događalo. Moramo se sjetiti da, kao što nas je božanska providnost vodila i pomagala nam od našega osnutka, tako providnost, kada odluči da je pravo vrijeme, neće propustiti da nam pruži dovoljne i odgovarajuće znakove koji će nam omogućiti da donesemo odluke koje zahtijevaju okolnosti. Ti će znakovi biti takvi da će njihova očitost Bratstvu biti lako prepoznatljiva te će se tako jasno pojaviti volja božanske providnosti.

STANJE CRKVE

„Svaki hermeneutički napor da se ‘zabluda’ protumači kao ‘pogrešno shvaćena istina’ može samo nepovratno propasti.”

12. DICI: Tijekom ove 2020. godine kriza povezana s Covidom-19 također je utjecala na Crkvu i ograničila joj aktivnosti. Kako Vi gledate na to?

Zanimljivo je primijetiti da je s krizom Covida-19 crkvena hijerarhija propustila zlatnu priliku da potakne duše na istinsko obraćenje i pokoru, što je uvijek puno lakše kad ljudi ponovno otkriju takoreći svoju smrtnu narav. Štoviše, bila je to prilika da se podsjeti panično i očajavajuće čovječanstvo da je naš blagoslovljeni Gospodin „Uskrsnuće i Život“.

Umjesto toga, hijerarhija je epidemiju radije protumačila na ekološki način, u savršenoj sukladnosti s načelima dragima papi Franji. Tako u praksi Covid-19 ne bi bio ništa drugo do znak pobune Zemlje protiv čovječanstva koje ga je zlostavljalo pretjeranim iskorištavanjem resursa, zagađivanjem vode, uništavanjem šuma itd. To je strašno i nespojivo s analizom koja koristi minimum vjere i svijesti o tome što je grijeh, a koji se mjeri u odnosu na uvrede Božjemu veličanstvu, a ne u odnosu na onečišćenje Zemlje!

U svojoj poruci za Svjetski dan molitve za brigu o stvaranju (Jubilej za Zemlju) od 1. rujna 2020., sam Papa nas uči do kakvoga bi moralnoga zaključka trebala voditi pandemija: „Trenutna pandemija nas je na neki način dovela do ponovnog otkrića jednostavnijih i održivih životnih stilova. [...] Već sada možemo vidjeti kako se Zemlja može oporaviti ako joj dopustimo da se odmori: zrak postaje čišći, vode bistrije, a životinje su se vratile na mnoga mjesta odakle su prethodno nestale. Pandemija nas je dovela do raskrižja. Moramo iskoristiti ovaj odlučujući trenutak da okončamo svoje suvišne i destruktivne ciljeve i aktivnosti te da njegujemo vrijednosti, veze i aktivnosti koje daju život…”. Ukratko, kriza Covida-19 ponovno nas gura prema „ekološkom obraćenju“, kamenu temeljcu enciklike Laudato si'. Kao da se svetost može sažeti u poštivanje prema planetu.

13. DICI: U posljednje dvije godine dogodila se Sinoda o Amazoniji, Deklaracija iz Abu Dhabija, na koju ste reagirali priopćenjem za javnost 24. veljače 2019. itd. Kako u svjetlu tih događaja vidite trenutnu situaciju?

Čini se da nedavni nauci pape Franje definitivno potvrđuju pogrešan smjer koji je uzeo na početku svoga pontifikata. Doista, Sveti Otac je 3. listopada 2020. potpisao encikliku Fratelli tutti, koja se smatra svjetionikom za drugi dio njegova pontifikata, dok je Laudato si’ bio referentna točka za prvi dio njegova pontifikata. Ova je enciklika daljnji razvoj Deklaracije iz Abu Dhabija iz koje ona crpi svoje nadahnuće. Ta je deklaracija, valja se prisjetiti, tvrdila da priznaje raznolikost religija kao izraz Božje volje, gdje su svi pozvani graditi mir. Ovdje imamo katastrofalni ishod ekumenizma, međureligijskoga dijaloga i vjerske slobode te prije svega nijekanja sveopćega kraljevanja Isusa Krista i Njegovih nepovredivih prava.

To je dugi dokument koji se bavi mnogim različitim temama, ali s prilično jasnim temeljnim jedinstvom. Ova se duga papinska enciklika na dobro uređen i koherentan način razvija oko temeljne ideje, naime iluzije da bi moglo postojati istinsko univerzalno društvo čak i bez pozivanja, izravnoga ili neizravnoga, na Isusa Krista i Njegovu Crkvu. Drugim riječima, oko čisto naravnoga „milosrđa“, svojevrsnoga nejasnoga kršćanskoga čovjekoljublja, u čijem svjetlu se nanovo iščitavaju Evanđelja. Doista, dok čitamo ovu encikliku imamo dojam da nam upravo čovjekoljublje daje ključ za tumačenje Evanđelja, a ne Evanđelje koje nam daje svjetlo za prosvjetljenje ljudi. Ovo univerzalno bratstvo je nažalost ideja liberalnoga, naturalističkoga i masonskoga porijekla i na toj otpadničkoj utopiji izgrađeno je suvremeno društvo.

14. DICI: Biskupi poput msgr. Schneidera i msgr. Viganòa istaknuli su uzročno-posljedičnu vezu između Drugoga vatikanskoga sabora i trenutne krize. Kako promatrate njihove stavove? Treba li Koncil „ispraviti” (kao što sugerira biskup Schneider) ili ga „zaboraviti” (kao što sugerira biskup Viganò)?

Podrazumijeva se da smo oduševljeni ovim reakcijama jer biskupi izvan FSSPX-a i oni koji nemaju izravnu vezu s njime, napokon dolaze do zaključaka sličnih našima te iznad svega do zaključaka koji mogu mnoge zbunjene duše potaknuti na razmišljanje i prosvjetljenje. To je vrlo ohrabrujuće.

Nažalost, mislim da ne možemo jednostavno „zaboraviti” Koncil ‘sic et simpliciter’ jer je to glavni događaj u povijesti, baš kao i pad Rimskoga Carstva ili Prvi svjetski rat. Naprotiv, bit će potrebno ozbiljno ga ispitati i svakako ispraviti sav sadržaj nespojiv s vjerom i tradicijama Crkve.

Crkva će sama razriješiti osjetljivo pitanje autoriteta ovoga netipičnoga i bizarnoga koncila te će odlučiti o najboljem načinu da ga ispravi. Međutim, možemo i moramo biti vrlo jasni: bilo koja zabluda kao takva – a Drugi vatikanski sabor sadrži nekoliko njih – ne može se ni na koji način smatrati glasom Crkve te se Crkvi pripisivati. Štoviše, događaji posljednjih godina, počevši od pontifikata pape Benedikta XVI., ljudima dobre volje pokazali su da svaki hermeneutički napor da se „zabluda” protumači kao „pogrešno shvaćena istina” može samo nepovratno propasti. To je slijepa cesta na koju je uzaludno ulaziti.

15. DICI: Je li prosudba nadbiskupa Lefebvrea o Koncilu i postkoncilskim reformama u njegovoj knjizi „Optužujem Koncil” (1976.) i njegovo pismo kardinalu Ottavianiju (1966.) još uvijek aktualna?

Njegova prosudba odgovara trenutnoj poziciji FSSPX-a. Ona je oduvijek bila i uvijek će biti ista ta pozicija. Ne može se i neće se promijeniti. Vidimo da kako se sve više i više aktualnih događaja odvija, to oni sve više potvrđuju ovu prosudbu i iznose na vidjelo izuzetan nadnaravni uvid našeg Utemeljitelja.

16. DICI: Biskup Schneider u svojoj knjizi Christus vincit (u 10. poglavlju u engleskom izdanju) u vezi s argumentima FSSPX-a priznaje da se njegov stav promijenio u pozitivnom smislu. Kako analizirate ovu promjenu i mislite li da je to moguće i kod drugih prelata?

Biskup Schneider uvijek je pokazivao puno dobre volje, rezultat duha koji je istovremeno ponizan i intelektualno iskren. Ono što je najupečatljivije kod ovoga prelata je njegova blagost, u kombinaciji s hrabrošću da javno govori u korist Tradicije. Mislim da su sve te osobine, nažalost vrlo rijetke, njemu omogućile da krene na putovanje koje ga je dovelo do zaključaka koje znamo.
 
Što se tiče ostalih prelata, uvjeren sam da bi i oni mogli krenuti na isto putovanje, ali samo ako imaju istu moralnu slobodu i istu ljubav prema istini. To je sigurno dobra molitvena nakana za sve nas.

17. DICI: Tridentinsku Misu sada se služi i izvan FSSPX-a, kod drugih zajednica i družbi, nešto što nije postojalo kad je FSSPX osnovan. Isto tako postoje svećenici koji trenutno otkrivaju taj obred Mise. Kako ocjenjujete taj razvoj događaja?

Vidjeli smo, posebno posljednjih godina, kako je određeni broj svećenika, otkrivajući tradicionalnu Misu, započeo putovanje koje ih je postupno dovelo do otkrivanja veličine svoga svećeništva i općenito blaga katoličke Tradicije. Ovo je vrlo zanimljiv razvoj događaja jer sveta Misna Žrtva sa sobom uistinu donosi i sve ostalo. Dobro se sjećam svjedočanstva koje sam jednoga dana dobio od svećenika koji je, unatoč tome što je naišao na žestoko protivljenje, odlučio služiti samo tridentsku Misu. Ukazao mi je – i čak inzistirao na naglasku – kako je, služeći tridentsku Misu, bio vođen da preispita cijelo svoje svećeništvo, a time i sve ostalo na što je pozvan da radi kao svećenik: propovijedanje, savjetovanje duša, katekizam itd. Ovo je vrlo lijepo i možemo se samo radovati takvomu oživljavanju njegova poziva, koje je rođeno u samoj duši ovoga svećenika.

Imajući to u vidu, imperativ je držati tridentsku Misu iz dubokoga razloga zato što je ona izraz naše vjere, posebno u božanstvo našega Gospodina, u Njegovu otkupiteljsku žrtvu, a time i u Njegovo sveopće Kraljevstvo. Radi se o pitanju da živimo svetu Misu, ulazeći u potpunosti u sva ta otajstva, a posebno u otajstvo milosrđa koje ona sadrži. To je nespojivo s mlakom, usredotočenom na čovjeka, sentimentalnom, ekumenskom vjerom. A nespojivo je također s čisto estetskim uvažavanjem bogatstva tridentinskoga obreda, na što se ponekad nažalost može naići među onima koji su u iskušenju da razdvoje upotrebu tridentinskoga obreda od potrebe da ga svakodnevno žive, da proniknu u njegovu važnost te da se prije svega prepuste našemu blagoslovljenomu Gospodinu da ih On sjedini sa sobom i sa svojom ljubavlju.

Na kraju se može reći da je Misa postala sterilna ako nas ne navodi na život u Kristu: per Ipsum, et cum Ipso, et in Ipso. Malo nam koristi ako ona u nama ne proizvede želju da nasljedujemo našega blagoslovljenoga Gospodina, prinoseći mu same sebe. To je pitanje velikodušnosti, koja se pokazuje nemogućom u kontekstu prožetom duhom svijeta ili barem sklonom kompromisu s njime. Plodnost Mise utoliko je veća što gorljiviji duh požrtvovnosti čini duše raspoloživima da se velikodušno predaju našemu Gospodinu Isusu Kristu.

18. DICI: Nedavno su mediji poprilično izvještavali o skandalu povezanom s kardinalom Becciuom. Kakva su Vaša razmišljanja o tome?

Očito nije na FSSPX-u da se izjašnjava ili istražuje odgovornosti bilo koga na koga se odnosi to pitanje. S tim u vidu možemo kao djeca Katoličke Crkve samo žaliti zbog ovoga skandala koji, nažalost, pogađa i ponižava Crkvu. Neizbježno nas to rastužuje jer zaklanja svetost Crkve. Ipak, moramo se sjetiti da će, nažalost, takvi skandali uvijek postojati u Crkvi i da ih Bog u svojoj mudrosti tajanstveno dopušta za posvećenje pravednika. Stoga bi bilo neprimjereno biti pretjerano skandaliziran, na farizejski način, poput određenih protestanata.

Da idemo još dalje, mislim da je važno uzeti na znanje pozornost koju sekularni mediji na takvu temu poklanjaju Katoličkoj Crkvi. Ta pažnja premašuje onu koju posvećuju drugim događajima u životu Crkve ili onu koju su carevi srednjega vijeka posvetili papama svoga vremena. Kada čitamo između redova mnogih novinskih članaka posvećenih ovoj temi, možemo prepoznati određenu samodopadnost i nezdravo samozadovoljstvo. Čini se da si svjetovni tisak nije mogao dopustiti da propusti tako divnu priliku da pljune u lice Kristovoj Zaručnici kojoj se zakleo na ravnodušnost. To bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje, a iznad svega, trebalo bi probuditi sve one koji žive u iluziji da Crkva danas može živjeti u miru sa svijetom koji je u praksi postao sekularan i teoretski poštuje sve religije. To nije istina. Iza liberalne retorike uvijek se krije želja da se vidi Katolička Crkva, ne pročišćena, već diskreditirana i uništena. Nije moguć sporazum s ovim svijetom.

MJESTO FSSPX-a U OVOJ TRENUTNOJ SITUACIJI

„Misa koju istinski živimo, koja nam omogućuje da prodremo u otajstvo Križa, nužno je apostolska.”

19. DICI: Što FSSPX u okviru svojih mogućnosti može učiniti da popravi trenutnu krizu?

Prije svega, FSSPX je na doktrinarnoj razini dobro svjestan da ne može mijenjati svoje pozicije. Sviđalo se to nekome ili ne, naše su pozicije referentna točka za sve one u Crkvi koji traže Tradiciju. Stoga u duhu služenja drugima i samoj Crkvi moramo bez kolebanja držati svjetiljku izvan posude, da je ona ne zaklopi.

Na praktičnoj razini članovi FSSPX-a moraju pokazati da je njihova privrženost svetoj Misnoj Žrtvi privrženost otajstvu ljubavi, što mora odjeknuti cijelom Crkvom. To znači da je Misa koju istinski živimo, koja nam omogućuje da prodremo u otajstvo Križa, nužno apostolska i uvijek će nas poticati da tražimo dobro svoga bližnjega, čak i najudaljenijega, bez razlike. Temeljni stav i moralna raspoloživost dobronamjernosti mora prožeti sve naše postupke.

20. DICI: Svrha Bratstva je katoličko svećeništvo i sve što je s njime povezano. Zbog toga se uglavnom bavite zvanjima, posvećenjem svećenika i vjernošću Misi svih vremena. Koje su Vaše trenutne brige o toj temi?

Naša briga je upravo ova koju ste naveli. Osobno sam uvjeren da će nam se, u mjeri u kojoj uspijemo svim srcem održati ova tri cilja, u pravo vrijeme dati milosti i svjetlo koje nam trebaju za našu budućnost i za odluke koje ćemo morati donijeti.

Održavajući svećeništvo, čuvamo ono što FSSPX i Crkva najviše cijene. Jednostavno rečeno, svako zvanje ima beskonačnu vrijednost. Zvanje je nesumnjivo najdragocjenija milost koju naš blagoslovljeni Gospodin može dati duši i svojoj Crkvi. Stoga je bogoslovija najsvetije mjesto koje se može zamisliti ili pronaći na ovoj Zemlji. U bogoslovijama Duh Sveti nastavlja svoje djelo, kao što je činio u sobi Posljednje večere, pretvarajući duše svećeničkih kandidata u istinske apostole. Zbog toga moramo nastaviti posvećivati svu svoju snagu i ulagati svoje moralne i ljudske resurse u bogoslovije. Sve što zasnivamo na svećeništvu našega Gospodina Isusa Krista i sve što činimo da bismo ovjekovječili Njegovo svećeništvo ostaje za vječnost.

21. DICI: Kakav poticaj dajete svećenicima i vjernicima koji su privrženi Tradiciji?

Želio bih svima istaknuti da je Božja providnost uvijek vodila FSSPX i uvijek ga štitila usred tisuću poteškoća. Božja providnost je uvijek vjerna svojim obećanjima, uvijek je budna i velikodušna. Stoga nas ne može napustiti u budućnosti jer bi prestala biti ono što jest – što je jednostavno nemoguće jer se Bog ne može promijeniti. On uvijek ostaje isti.

Pojednostavljeno rečeno: nakon pedeset godina postojanja FSSPX-a naše je povjerenje još dublje ukorijenjeno u bezbrojnim znakovima ove Božje dobrohotnosti, očitovanih tijekom svih ovih godina.

Ali posljednju riječ radije prepuštam samomu našemu blagoslovljenomu Gospodinu: „Ne boj se, malo stado; jer je bila volja Oca vašega, da vam dadne kraljevstvo” (Lk 12,32).

Menzingen, 11. listopada 2020., blagdan Majčinstva BDM
don Davide Pagliarani, generalni poglavar

Arhiva bloga

Časopis: