S
usreli smo se 17. kolovoza p. Wilhelm i ja s našim kleričkim prijateljima: nekoliko svećenika i jednim đakonom iz Veszprémske nadbiskupije, s kojima smo u bliskom kontaktu već godinu dana. Tada su nam se oni obratili sa zamolbom da nam se pridruže, bojeći se da će zbog svoje vjernosti Tradiciji biti otpušteni i suspendirani iz svojih službi u biskupiji. Jer tu znakovi upućuju na oluju! Bivši nadbiskup bio je jedini biskup u Mađarskoj koji je tolerirao „tradi-svećenike“. Međutim, već se godinu dana njegov nasljednik pokazao kao strastveni tiranski ugnjetavač svih tradicionalnih tendencija.Dvojica župnika, vlč. Gábor Simon i vlč. Lászlo Aradi, čije su se župe „slučajno" nalazile u blizini velikoga posjeda koji nam je darovan u Farkasgyepü, voljni su s patrima Wilhelmom i Tilošancem izgraditi zajednicu planiranog predpriorata, surađivati s nama i prihvatiti FSSPX kao svoju novu crkvenu vlast. Đakon Máté Kopácsi, koji dolazi iz župe vlč. Simona, u rujnu je prešao u našu Bogosloviju u Zaitzkofenu. Naši mađarski svećenici svjesni su razmjera krize, detaljno su proučavali probleme Drugoga vatikanskoga, dobro su teološki obrazovani i dugo se bave tradicionalnom teološkom literaturom. Posvjedočili su nam da istinski svećenički apostolat i obnova Crkve (u Mađarskoj) u okviru biskupija više nisu mogući. Daju sve od sebe, nedjeljom imaju pune crkve i nadaju se da će nakon što budu otpušteni, što više vjernika održati u Tradiciji. Oni zbog toga ne žele samovoljno napustiti župu, nego radije čekaju svoje „protjerivanje“ za koje nije trebalo dugo jer nisu htjeli pristati na bilo kakve trule kompromise [1].
21. kolovoza došao je taj trenutak: nadbiskup Veszpréma posjećuje župu vlč. Aradija da dovede župnika i njegove vjernike u red. Neumoljivo zahtijeva služenje nove mise, uvođenje pričesti na ruku i postavljanje oltara prema puku u crkvi, što njegovi sugovornici odbijaju, pozivajući se na crkveni zakon i savjest. Sav izvan sebe, biskup smjesta suspendira župnika, otpušta ga trajno iz biskupije, a tvrdoglave vjernike „izopćuje“.
Pater Klaus Wilhelm i vlč. Aradi
U nedjelju, dva dana kasnije, pojavljuje se novi župnik, ali na njegovu misu dolazi samo 15 vjernika, dok većina župljana ostaje vjerna vlč. Aradiju nakon što su ga zamolili da se i dalje brine o njima, što se održava sve do danas. Sam gradonačelnik brine se osobno o tome da osigura dostojanstvenu dvoranu za nedjeljne Mise.
Vlč. Aradi, prisiljen spakirati stvari, seli se u Farkasgyepü, gdje se zahvaljujući nadbiskupovoj revnosti otvara novi predpriorat prije od očekivanoga. Službena svečanost otvaranja održava se 14. rujna, budući da će naš prvi priorat u Mađarskoj biti posvećen svetome Križu. Vlč. Simon iz susjednog sela Városlöd uskoro će se konačno pridružiti novoj zajednici. Njegovi župnički dani su odbrojani jer se 1. listopada mora pojaviti pred „biskupijskim sudom“, gdje ga generalni vikar ne samo disciplinira zbog njegovih misli i djela, nego ga i opako izruguje. Uz to se Nadbiskup na jednom svećeničkom sastanku izjasnio: „Zapravo nije bilo dosta suspendirati vlč. Aradija jer je vlč. Simon barem jednako loš!“.
Doista će 9. listopada vlč. Simon „dobiti otkaz“ baš kao i njegov kolega župnik. Ali navedeni razlozi su ozbiljniji: suspenzija je zbog neposluha, raskola, krivovjerja i otpadništva! Isusove se riječi ponovno obistinjuju: „Nije sluga veći od gospodara svojega. Ako su progonili mene i vas će progoniti.“(Iv 15,20).
Gospođa i gospodin Kessel, p. Wilhelm i vlč. Simon
u kapeli u Farkasgyepü
Naša kuća u Farkasgyepü u međuvremenu je postala omiljeno mjesto okupljanja tradicionalnih svećenika. Dvojica od njih su već očitovala svoj specifični interes da nam se pridruže.
Neka Majka Božja, zaštitnica Mađarske, snagom svetoga Križa i svojom supatnjom blagoslovi novi priorat! Neka Bog blagoslovi mađarski narod da bi mogao doživjeti istinsko uskrsnuće u vjeri!
p. Stefan Frey
[1] Imanje su nam darovali gospodin i gospođa Kessel, koji su nakon 23 godine neumornih građevinskih radova sve predali da bi se stvorila infrastruktura koja je idealna za prostrani priorat. Srdačno zahvaljujemo bračnome paru iz Aachena na njihovom tako požrtvovnom „umirovljeničkom životu“. Bog ih tisuću puta nagradio za sav njihov trud!
