Christus Rex

Na ulicama svijeta s Nadbiskupom


G
ospodin Moulin svjedok je vremena. Iz neposredne blizine doživio je širenje djelovanja Bratstva. Obiteljski čovjek iz Wallisa nije bio samo ekonom Bogoslovije u Ecôneu, nego i jedan od ljudi koji su služili mons. Lefebvreu kao vozači na mnogim apostolatskim putovanjima. Tako je proveo mnogo sati s Nadbiskupom na ulicama Europe. Donosimo intervju objavljen u Mitteilungsblattu (dalje: MB), službenome glasilu Njemačkoga distrikta FSSPX-a.

MB: Gospodine Moulin, biste li se možda mogli ukratko predstaviti čitateljima Obavijesnoga lista?

Edmond Moulin: Moj životni put je prilično dug. Imam već 88 godina. Prvo škola, izobrazba i strukovna matura. Nakon toga sam dvanaest godina bio učitelj strukovne škole za gipsanje i soboslikanje u građevinarstvu u Veveyu na Ženevskom jezeru. Osnovao sam i vodio građevinsko poduzeće. Kasnije me je mons. Lefebvre zamolio ako bih mogao zamijeniti zaslužnoga gospodina Bétrisona kao ekonoma u Bogosloviji u Ecôneu.

Usporedno s poslom osnovao sam obitelj i sa svojom suprugom podigao petoro djece. Neko sam vrijeme bio također aktivan i u politici. Tri sam mandata bio u javnoj upravi u Sembrancheru. Također sam preuzimao dužnosti u zdravstvenom osiguranju i u streljačkom udruženju.

Godine 1988. nadbiskup Lefebvre me je molio da preuzmem računovodstvo Bogoslovije sv. Pija X. u Ecôneu. To me je upitao na povratku s putovanja u Bordeaux. Nakon otprilike sat vremena vožnje, nadbiskup je stavio ruku na moje rame i rekao mi: „Monsieur Moulin!“ – „Da, Preuzvišeni“. – „Znate da nas gospodin Bétrison napušta.“ – „Da, to sam doista čuo.“

Malo kasnije vratio se na tu temu i ponovno je stavio ruku na moje rame: „Monsieur Moulin, dakle?“ – „Dakle, što?“ – „Razumjeli ste me…“ – „Ali, Preuzvišeni, ne mislite na to, ja vodim poduzeće, imamo toliko posla, toliko je gradilišta.“ – „Naprotiv! Razmislite o tome…“

I što je tada učinio? Nazvao je moju suprugu. Kasnije sam mu rekao: „Loše ste mi podvalili!“ Naime, Monsinjor se volio šaliti. Odgovorio mi je: „Da, nazvao sam Vašu suprugu jer sam znao da će Vam nešto šapnuti na uho…“.

Zaista, kratko vrijeme kasnije supruga mi je rekla: „Znaš, nazvao me Nadbiskup. Razmisli malo, nećeš moći zauvijek nastaviti sa svojim poduzećem. Mislim da ti je Monsinjor dao izvanredan zadatak“ – „Da, razmislit ću o tome.“ Zatim sam objasnio situaciju dvojici svojih majstora u poduzeću. Obojica su mi rekli: „Ako ostanete još godinu dana, to neće biti problem“. Vratio sam se i rekao svojoj supruzi da su se obojica kolega složili. Bila je sretna. 

Ostao sam još dvije godine u tvrtci kako bih se pripremio za primopredaju. 1988. počeo sam istovremeno ulaziti u posao u Ecôneu. Godinu dana kasnije preuzeo sam upravljanje. Do siječnja 2002. obavljao sam ovu dužnost.

MB: Kako ste upoznali nadbiskupa Lefebvrea i kako ste postali njegov vozač?

Edmond Moulin: Moj prvi susret s njim bio je profesionalne naravi. Kad je 1971. započela gradnja u Bogosloviji sv. Pija X., moji su me prijatelji pozvali sa sobom na brod kao građevinskoga poduzetnika. Jedan od tih prijatelja bio je prije svega Marcel Pedroni. Rekao mi je: „Znaš, nadbiskup Lefebvre će u Ecôneu izgraditi građevinu pa moraš i ti surađivati“. Tako sam prvi puta susreo ovu svetačku osobu. 

Bio sam duboko dirnut dobrotom i ljubaznošću ovoga prelata. I impresioniran njegovim znanjem u tehničkom području. Naime, kako smo kasnije saznali, on je u misijama bio veliki „graditelj“. Uvijek smo bili začuđeni njegovom sviješću o problemu i njegovim preciznim pitanjima. 

Jedan drugi prijatelj, Alfons Pedroni, bio je lukav. Jednog dana rekao mi je: „Svrati koji put da malo pročavrljamo“. Govorio je o vjerskim pitanjima: „Slušaj, ponekad ideš na sv. Misu u Ecône, ponekad u župu. Zar stvarno misliš da tako možeš na duže staze?“. Naime, bio sam duboko ukorijenjen u svojoj župi i zajednici, socijalno i politički angažiran. Jednom me je razočarala propovijed mojega župnika protiv nadbiskupa Lefebvrea. Nakon toga sam razgovarao sa župnikom. Želio je da svakako ostanem u župi. Nastavljao je sa svojim kritikama, raspoloženje je postajalo uvijek sve lošije. Odlučio sam više ne ići u župu. Temeljem naše povezanosti s Ecôneom izgubili smo prijatelje kao i poslovne naloge. Tako je to bilo tada. Ali čovjek mora gledati prema nebu. Sve nas je to još više povezalo s Nadbiskupom.

Jednog su me dana moji suborci u Ecôneu pitali ne bih li mogao otići po nadbiskupa Lefebvrea u Unieuxu u Francuskoj, oko 75 kilometara jugozapadno od Lyona. Bilo je to moje prvo putovanje s njim. Planirao sam voziti autocestom. Ali Nadbiskup mi je rekao: „Sreća je imati gorskoga vozača pa ćemo izbjeći autocestu i voziti se kroz planine“. Trebalo nam je više vremena pa smo i češće stajali. Stoga nismo uspjeli stići do večeri, kako je bilo planirano. Morao sam to javiti. Rekao sam Nadbiskupu: „Neće biti sretni zbog toga“. – „Nije važno“, odgovorio je, „zaustavit ćemo se negdje i nešto pojesti“. Iz mnogih svojih putovanja savršeno je poznavao Francusku, kao i dobre gostionice. Posvuda gdje se sa mnom zadržavao primali su ga gostioničari poput kralja. 

Tako sam dakle primljen u skupinu Nadbiskupovih vozača. Uvijek nas je bilo oko pet do šest vozača, uključujući Alfonsa i Marcela Pedronija, Gratiena Rausisa i Rogera Loveya. Raspodijelili smo se međusobno za različita Nadbiskupova putovanja. Jednom me nazvao, morao je na putovanje koje nije bilo ugodno. Čim smo krenuli, molio je kao uobičajeno molitvu „Sub tuum praesidium“, a zatim je odmah rekao: „Kao što sam Vam rekao, nije ugodno putovanje, moramo donijeti mir“. – „Nema problema, Monsinjore, ja se ne bojim.“

MB: Kako je za vozača teklo putovanje s Monsinjorom u automobilu?

Edmond Moulin: Često smo zajedno molili krunicu. Tijekom putovanja shvatili smo mnogo o njegovim brigama i odgovornostima. Uvijek se je raspitivao za obitelj. Kako su Vaša supruga, Vaša djeca, itd. Moja supruga je plela i krpala čarape za cijelu bogosloviju.
 
Kad je njegova sestra, majka Marie-Gabriel, utemeljiteljica Sestara Bratstva sv. Pija X., umirala, odjurio sam s njime u Matičnu kuću sestara u Saint-Michel-en-Brenne. Na putu, dok je nadbiskup molio, iznenada je rekao: „Oh! Dolazimo prekasno, otišla je u nebesku domovinu”. Kad smo stigli tamo, pitao sam se kada je umrla. Bilo je to točno u trenutku kad mi je to rekao. Bio sam jako impresioniran time. 

Još smo neko vrijeme ostali u Matičnoj kući. Poznavao sam već dobro Saint-Michel-en-Brenne. S mojim poduzećem i Marcelom Pedronijem obnovili smo cijeli samostan nakon njegove kupnje tijekom 1975. godine. Tada smo tamo proveli čitav tjedan ili dva. Otišli smo tijekom radova na sv. Misu u obližnju opatiju Fontgombault.

I bio sam i u Parizu. Sudjelovao sam u obnovi prve zgrade koju je Bratstvo tamo steklo, u Suresnesu. To je danas sjedište distrikta. 

Onda sam također bio u Quiévrainu u Belgiji, kada je jedna druga Nadbiskupova sestra, majka Marie-Christiane, tamo utemeljila prvi karmel. Jednoga dana, kada sam bio tamo s Nadbiskupom, rekao mi je: „Idemo posjetiti moju sestru“. Tu je već bila klauzura, odgovorio sam mu: „Pustit ću Vas da idete i samo Vas pričekati“. Rekao je: „Ne, dođite sa mnom! Reći ću joj da podigne veo u prostoriji za razgovor”. Stigli smo tamo, počeo je razgovarati s njom i rekao: „Ovdje sam s gospodinom Moulinom, podigni veo“. Prvi put sam joj vidio lice.

Prije utemeljenja u Quiévrainu, s majkom Marie-Christiane otišli smo u Belgiju kako bi razgledali potencijalnu zgradu koja je mogla postati karmel. Međutim, navedeni projekt nije ostvaren. Rekao sam nadbiskupu: „Budite oprezni“. Često smo pregledavali projekte za kupnju, bili smo vrlo dobro primljeni. Ali Monsinjor je bio mudar. Jednostavno je rekao: „Dakle, razmislit ćemo o tome“.  Zatim me u automobilu pitao što mislim o zgradi. Rekao sam mu: „Ne kupujte ovaj objekt, prešutjeli su Vam nedostatke“. Primijetio sam da je prikriveno loše stanje kuće. „Oh, hvala!“, odgovorio je. I tako je predmet bio riješen. Vrlo je precizno slušao savjete. Također se je rado raspitivao kako se gradi kod nas u Wallisu, postavljao je pitanja o materijalima, tehnici, itd. Na početku smo se čudili i pomislili: stojimo ispred jednoga inženjera. Kakav je veliki apostol i misionar bio Monsinjor!

MB: Sjećate li se njegova humora?

Edmond Moulin: Oh, kako se rado smijao! Veoma je zračio u međuljudskim odnosima. Volio se smijati i šaliti. Čudili smo se koliko je brzo mogao razvedriti ljude. Čak i na kraju svoga života. Posjetio sam ga u bolnici dva dana prije njegove smrti. Vidio sam ga kako se smije na svojoj smrtnoj postelji. To je stvarno bilo čudesno. Svojom naravi zapanjio je na sastancima građevinara sve sudionike, graditelje i poduzetnike.

MB: Koje je bilo Vaše najduže putovanje s njim?

Edmond Moulin: U Ameriku! Najprije smo morali otići do Ridgefielda na sv. Misu mladomisnika, oko 90 kilometara udaljenog od New Yorka. Nekadašnje isusovačko sjemenište stekli smo 1979. godine. Zatim smo odletjeli u Bogotu u Kolumbiji i posjetili njegovu sestru Marie-Thérèse Toulemonde. Tamo je živjela sa svojom obitelji. Umrla je 2017. u 92. godini.

Njezin je suprug bio imućan, ali je zemljište trebalo stalno nadzirati. Sigurnosna situacija u Kolumbiji uvijek je bila ugrožena. U Limi, glavnom gradu Perua, Nadbiskupa su diskretno pozvale najviše vlasti. Uvijek nas je pratila policija, kako bi ga zaštitila. 

Iz Buenos Airesa u Argentini vozili smo se do Montevidea na jednu sv. Misu s podjelom sakramenta potvrde. Nitko nije znao koliko će vjernika doći. Na kraju je bilo 737 krizmanika! Mnogi katolici dolazili su onamo izdaleka. Neki od ovih zahvalnih vjernika kojima je oduzeta sv. Misa, kleknuli su samo da bi dotaknuli Monsinjorovu reverendu.

Zatim smo letjeli za Rio de Janeiro u Brazilu. Nadbiskup je tamo poznavao važnoga poduzetnika koji je želio da ga svakako posjeti. U zrakoplov smo pušteni sa švicarskom putovnicom, ali Nadbiskupa su zadržali. Naredio je da letimo bez njega, on će doći kasnije. Tako smo dakle  morali letjeti bez njega. Kad smo stigli tamo, položen je crveni tepih spreman za nas. Monsinjor je ubrzo kasnije stigao, drugim zrakoplovom.

MB: Koje Vam je sjećanje najvažnije?

Edmond Moulin: Moje najvažnije sjećanje? U radosti ili u žalosti? Najprije moje najbolje sjećanje u tuzi. Bilo je to vrijeme u Ecôneu, kada su se među bogoslovima odvijala strančarenja gdje su se oni Nadbiskupu suprotstavljali. Gotovo sam vidio Monsinjora kako plače. Rekao je: „Evo, vi ste poput moje djece. Pogledajte što se sada događa…“. Skoro da je imao suze u očima, to me potreslo. 

Najradosnije mi je sjećanje što sam ponovno pronašao Tradiciju. Mislim da je također najvažnije: pronašao sam ono što sam oduvijek živio. Već kao malo dijete bio sam ministrant. Još sa 17 godina sam ministrirao. Ponovno sam pronašao sv. Misu, kao i ovaj katolički zrak, gdje smo ipak očito katolici. I sam sam u našem selu doživio puno suprotstavljanja jer sam išao u Ecône na sv. Misu. Nije bilo lako. Ali tamo sam ponovno pronašao katolički život kakav sam imao u svojem djetinjstvu. A također i radost molitve te ponos što nosim krunicu.

MB: Što je ljude najviše dotaknulo u njihovom susretu s Monsinjorom?

Edmond Moulin: Ljudi su osjećali zahvalnu radost što su vidjeli nadbiskupa. Vidio sam toliko žena kako plaču jer su smjele pozdraviti nadbiskupa. Bilo u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji ili bilo gdje drugdje. Kad je Monsinjor izlazio iz automobila, već je stajala skupina koja ga je čekala. Neki više nisu mogli govoriti, bili su toliko ispunjeni radošću. Mogao sam to promatrati. Za mnoge je ljude on bio poput pobjednika ove crkvene krize, u kojoj im je oduzeta Misa i katolički zrak.

Doživio sam pak koji put i suprotno. U Parizu, na ulici kod Saint Nicolas-du-Chardonneta, stajala je jedna skupina mrzitelja Crkve, koja ga je glasno izrugivala. 

MB: Bogu hvala na razgovoru!

Izvor: fsspx.de

Arhiva bloga

Časopis: