D
rugi i treći veljače više su od bilo kojega drugoga događaja u malome mjestu u Donjoj Bavarskoj. Svijetli je trenutak vidjeti motivirane mladiće koji su spremni cijeli život posvetiti služenju Spasitelju i Njegovoj Crkvi. Ako ih Bog pozove, jednog dana služit će kao budući svećenici u našim kapelama.„Suscepimus, Deus, misericordiam tuam“ – Primili smo, Bože, Tvoje milosrđe: ove riječi pjevanoga introita na blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije mogli su primijeniti na sebe devet kandidata koji su primili reverendu i sedam koji su primili tonzuru.
Oblačenje i tonzura
Nakon svečane ulazne procesije biskupa sa svojom asistencijom, mogli smo u prvim redovima s radošću vidjeti mnoga mlada lica koja su se posvetila duhovnome staležu. Dok su bogoslovi prve godine još stajali u odijelima, ali su već imali reverende na rukama, spremni i izvanjski napustiti svijet, njihova starija braća s prvom tonzurom službeno su primila liturgijsku roketu. Kandidati ilustriraju prispodobu o domaćinu od prošle Nedjelje pedesetnice, koji u različito vrijeme poziva radnike u svoj vinograd: neki su već u trećoj generaciji tradicije i imaju npr. brata svećenika; drugi su tu tek nekoliko godina. Nakon obreda – dok je zvono kapele zvonko ječilo – sjaj Djetešca Isusa iznad svetohraništa odražavao se na licima oduševljenih bogoslova: oni koji su imali oblačenje divili su se crno-bijelom kontrastu svećeničkoga ovratnika i reverende – odijela koje upućuje ne samo na duhovnu, već i na vremenitu korist: Nikad više ne treba vezati kravatu!
Sutradan je osam kandidata treće i četvrte godine dobilo ovlasti nižih redova: dva Švicarca i po jedan Nijemac, Austrijanac, Čeh, Litvanac, Poljak i Rus. Iako se te moći ne može usporediti s biskupskom moći sv. Blaža, koji se 3. veljače časti kao jedan od pomoćnika u nevolji, one svome nositelju daju odgovornost za otajstveno tijelo Kristovo. Biskup Tissier de Mallerais, koji kao jedan od prvih članova Bratstva povezuje časnu starost s budnom dinamikom, naglasio je važnost nižih redova i njihove duhovne koristi. To se odnosi i na postkoncilsko razdoblje, kada su ih zamijenile takozvane „službe“ koje se odnedavno mogu podjeljivati i ženama, kao što je biskup sa žaljenjem spomenuo u svojoj propovijedi.
Put žrtve
Unatoč radosnome značaju oba dana, kada su svečane ukrase oltara nadmašivali samo veličanstveni zvukovi orgulja, bila je tu i određena žalost. Drveni križ koji se prima kod oblačenja ovdje vrlo konkretno pokazuje kako su žrtva i patnja dio puta do svećeništva od samih početaka: Zbog trenutne situacije neki roditelji i rodbina nisu uopće mogli doputovati na sv. Misu.
Pa ipak: Drugi i treći veljače više su od jednostavno običnoga događaja u malome mjestu u Donjoj Bavarskoj. Tako riječi Introitusa (ulazne antifone) mogu na sebe primijeniti i svi vjernici koji – po svojim svećenicima – primaju nebeske milosti: „Primili smo, Bože, tvoje milosrđe usred tvoga hrama. Kao što tvoje ime, Bože, tako i tvoja slava dopire do krajeva zemlje, pravde je puna tvoja desnica“.
Abbé Savio Löffler
Izvor: fsspx.de
