Christus Rex

Četrdesetosatno klanjanje


P
ojam četrdesetosatnoga klanjanja označava žarku prošnju upućenu Bogu kroz klanjanje Presvetom Sakramentu koji je svečano izložen tijekom četrdeset sati. Ta se prošnja po tradiciji najčešće upriličuje tijekom sati koji su prethodili početku korizme, od nedjelje Pedesetnice do utorka prije Pepelnice, ali može se održati i u drugo doba godine.

Pobožnost četrdesetosatnoga klanjanja – kao iznimna prošnja – prvi je puta započela u Milanu 1527. godine, u kontekstu ratova i nesreća (pljačka Rima i francuska invazija na Milano). Ondje ga je ustanovio Jean-Antoine Bellotti na početku svakoga tromjesečja te se obdržavalo do 1529.

1537. godine ga je preuzeo milanski kapucin Giuseppe da Ferno i stvorio lanac svečanih molitava s euharistijskom procesijom: kada je jedna župa završila svoje četrdesetosatno klanjanje, preuzela ga je druga, tako da se održavalo vječno klanjanje Presvetome Sakramentu (od ove prakse vuče porijeklo vječno klanjanje).

Žarko ga je promicao sv. Antun Marija Zaccaria (1502. † 1539.), koji je također u Milanu osnovao regularne klerike sv. Pavla (ili barnabite).

Godine 1575. je nadbiskup Milana, sv. Karlo Boromejski, u pastoralnom pismu koje se odlikuje divnim govorom o svetosti vremena sedamdesetnice, žalovao zbog nesreće slobodarskih kršćana koji su tako loše koristili ove dragocjene dane u kojima bi se trebali posebno posvetiti molitvi i dobrim djelima.

U tu je svrhu sveti Karlo uspostavio organizaciju pobožnosti četrdesetosatnoga klanjanja u najvećoj biskupiji u Europi koju je vodio: Presveti Sakrament bit će izložen tri dana prije korizme u milanskoj katedrali i u trideset drugih gradskih crkava; ujutro i navečer bila bi svečana procesija, a župnici bi za dnevne sate rasporedili svoje župljane, tako da je pred Presvetim uvijek bio prilično velik broj klanjatelja.

Dana 25. studenoga 1592. je papa Klement VIII. uredbom Graves et diuturnæ organizirao pobožnost četrdesetosatnoga klanjanja u gradu Rimu na način na koji je to prethodno činio Giuseppe da Ferno: molitve bi u neprekidnom slijedu započinjale u određenoj rimskoj crkvi u trenutku kada su završile u drugoj.

Uspostavljajući tu pobožnost, Papa je zatražio da se četrdesetosatno klanjanje namjeni na tri nakane:

1. za spas Kraljevine Francuske, koja je tada bila u razdoru zbog nasljedstva Henrika III.,
2. za pobjedu kršćanstva protiv Turaka,
3. za jedinstvo Crkve.

Papa je započeo ovaj molitveni lanac 30. studenog 1592. u sikstinskoj kapeli.

Potom je Crkva tražila od kršćana da prikažu euharistijsko klanjanje kao naknadu za javne grijehe. Danas gubitak vjere i tiho otpadništvo čitavih dijelova čovječanstva, građanski zakoni protivni Dekalogu i različiti oblici pobune protiv Boga i protiv Krista moraju nas pokrenuti na ove prošnje: one imaju svrhu da isprose od Isusa Krista milosti za Crkvu, društvo i svijet.

Sadašnjim vremenima ne nedostaju molitvene nakane koje bi trebale poticati svakoga da sudjeluje što je više moguće u ovoj lijepoj pobožnosti četrdesetosatnoga klanjanja, u crkvama i kapelama gdje se ono može održati.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: