15.
siječnja 2020. privukla je iznimno veliku pozornost objava knjige koju su napisali Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah pod nazivom Des profondeurs de nos coeurs (Iz dubina naših srdaca).
Knjiga koja se predstavlja kao obrana svećeničkoga celibata sastoji se od uvoda i zaključka koji su potpisala ova dva autora te osobnog teksta svakog od njih. Sljedeći se osvrt usredotočuje na tekst Benedikta XVI.
Teško zastranjenje
Doprinos bivšega pape podijeljen je u dva dijela. Prvi želi ,,iznijeti na vidjelo temeljnu egzegetsku strukturu koja omogućuje ispravnu teologiju svećeništva”. To je pitanje ublažavanja ,,metodoloških nedostataka u recepciji Svetoga Pisma kao Riječi Božje”, koja je u izvoru trenutne krize svećeništva. Priznanje je ozbiljno, budući da dolazi od bivšega predstojnika Kongregacije za nauk vjere.
On osuđuje ,,napuštanje kristološkoga tumačenja Staroga zavjeta” što je ,,mnoge suvremene egzegete dovelo do manjkave teologije bogoštovlja”. Toliko da su ,,neki došli do odbacivanja potrebe autentičnoga religijskoga svećeništva”.
Stari Papa također kaže da je ,,smatrao da bi trebao predstaviti svećenika Novoga zavjeta kao onoga koji razmatra o Riječi, a ne samo kao izvršitelja bogoštovlja”. Da bi ispravio ovo ozbiljno zastranjenje, Benedikt XVI. danas brani egzegezu Staroga zavjeta usredotočenu na Krista.
Neispravna egzegeza
Analiza Pape emeritusa, koju je pomalo teško pratiti, koristi povijesna razmatranja odnosa Novozavjetnoga i Starozavjetnoga svećeništva. Koristi pojam ,,službe” – označen izrazima apostola, biskupa i svećenika – koji je privukao veliku pažnju modernih teologa, u čemu se slijedi protestante iz usvojene ekumenske perspektive.
Benedikt XVI. opisuje zamjenu Hrama tijelom Isusa Krista, uspostavu novoga bogoštovlja tijekom Posljednje večere i formiranje hijerarhije Novoga saveza koja zamjenjuje svećeništvo Staroga saveza.
Ali, napominje, staro je svećeništvo bilo nasljedno, što više nije slučaj Kristovoga svećeništva koje je prenio svojoj Crkvi. To je prva poteškoća koja obvezuje svaku generaciju da moli da bi od Boga primila zvanja koja su Crkvi potrebna.
Zatim dodaje razliku, ,,jedno drugo pitanje je izravno povezano s tim problemom. Vrlo brzo... redovito, pa čak i svakodnevno slavljenje euharistije, postalo je ključno za Crkvu... To je imalo važnu posljedicu koja upravo danas progoni Crkvu”. Riječ je o pitanju svećeničkoga celibata.
Papa emeritus s pravom ističe da su „svećenici [Staroga zavjeta] bili strogo obvezni obdržavati spolnu uzdržljivost u razdobljima kada su obavljali bogoslužje i tako bili u kontaktu s božanskim otajstvom. Veza između spolne uzdržljivosti i božanskoga kulta bila je apsolutno jasna u zajedničkoj Izraelovoj svijesti”. Spominje poznati odlomak iz Prve knjige o Samuelu u kojoj je vrhovni svećenik Ahimelek, pošto se uvjerio da David i njegovi ljudi ispunjavaju ovaj uvjet, pristao dati im posvećene kruhove za hranu.
No, svećenici Staroga zavjeta izvršavali su svoje svećeništvo samo određeno vrijeme. Prema tome, „brak i svećenstvo bili su kompatibilni“. Međutim, za svećenike Novoga zavjeta, koji svakodnevno izvršavaju svoju službu, to postaje nemoguće: „Iz svakodnevnoga slavlja euharistije, koja podrazumijeva trajno stanje služenja Bogu, spontano je proizašla nemogućnost bračne veze“.
Ovo je objašnjenje sasvim ispravno i dobrodošlo. Ono ima određenu snagu u korist svećeničkoga celibata. Benedikt XVI. također je pojasnio da je celibat star koliko i Crkva, jer ,,oženjeni muškarci ne bi mogli primiti sakrament Reda, osim ako bi donijeli odluku da obdržavaju spolnu uzdržljivost“. To su dokazala brojna istraživanja.
Bogoslužje u duhu i istini
Drugi dio studije Benedikta XVI. posvećen je analizi triju biblijskih tekstova koji izlažu uvjete za ,,štovanje u duhu i istini“ (usp. Iv 4, 23-24). Autor prikazuje ovaj dio na sljedeći način: „Čin bogoslužja sastoji se u prikazanju cijeloga života u ljubavi. Svećeništvo Isusa Krista vodi nas da uđemo u život koji se sastoji od toga da postanemo jedno s njime i odričemo se svega što pripada samo nama. To je temelj nužnosti celibata za svećenike”.
Prvi tekst preuzet je iz Psalma 15, 5 kojim se, podsjeća Joseph Ratzinger, ,,služilo prije Drugoga vatikanskoga sabora tijekom ceremonije tonzure koja je označavala ulazak u kler”. Evo teksta: ,,Dóminus pars hæreditátis meæ, et cálicis mei: tu es qui restítues hæreditátem meam mihi“, što svaki tradicionalni svećenik zna napamet. ,,Gospod je dio baštine moje i kaleža mojega. Ti si, koji držiš sudbinu moju”.
U Staromu zavjetu ovaj je psalam izražavao činjenicu da Levijevo pleme iz kojega dolaze svećenici nije imalo teritorijalnoga posjeda u Obećanoj zemlji, za razliku od pripadnika drugih plemena. Razlog je bio u tome što je pleme bilo posvećeno Bogu, posvećeno služenju u hramu i da je sam Bog njihovo nasljeđe. U Novom zavjetu ovaj redak izražava prihvaćanje u svećeničku zajednicu.
Drugi tekst preuzet je iz Druge euharistijske molitve iz Novus ordo Missae, ali zapravo je citat iz Ponovljenoga zakona 10, 8 i 18, 5-8. On se odnosi na odvajanje Levijevoga plemena, ,, da stoji pred Bogom i služi mu”. Papa emeritus daje dugo objašnjenje i primjenjuje ga na katoličko svećenstvo.
Treći tekst preuzet je iz Kristove velikosvećeničke molitve sadržane u 17. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Benedikt XVI. posebno komentira 17. redak: „Posveti ih u istini“. Za Papu emeritusa ove riječi posebno izražavaju učinak svećeničkoga ređenja: budući da je Krist Istina, po svom ređenju svećenik je uronjen u Isusa Krista. To znači da svećenik mora postati jedno s Kristom, da mora biti pročišćen i uronjen u Njega, ,,tako da On sam govori i djeluje” u svećeniku.
Pogrešna teologija
U trenutnim okolnostima Benedikt XVI. ima zasluge i hrabrosti braniti svećenički celibat. Suprotstavlja se svima onima koji se žele odreći ove discipline, koja je dio apostolske predaje i duboko je ukorijenjena u svećeništvu koje prenosi Krist.
Međutim, u predstavljanju prvog dijela bivši papa ostaje ovisan o modernom, da ne kažemo modernističkom pristupu.
Doista, teologija svećeništva bila je divno izložena tijekom Tridentskoga sabora kako bi se suprotstavilo protestantizmu koji ga je napao. No modernisti odbacuju ovaj tridentinski nauk te su u ime ekumenizma razvili novu teologiju svećeništva i Mise koju je odobrio Drugi vatikanski sabor.
Sakramentalni vidik i vidik bogoslužja, koji su bitne sastavne oznake prezbiterata, odatle su povjereni cijelom narodu Božjem, zaodjevenom u „sveopće“ svećeništvo. Kako je cijeloj Crkvi povjerena evangelizacija, svećenik se stoga mora smatrati službenikom toga naroda, a njegova je funkcija da predstavlja Krista kao njihovu glavu. To je teologija nove Mise.
Benedikt XVI. ovisan je o ovoj teologiji koju je razvio i živio, što ga dovodi do nekih apsolutno nesretnih tvrdnji. On zato odbija Isusov križ smatrati istinskom žrtvom, a samim time i činom bogoštovlja. Papa emeritus piše: „Isusovo raspeće nije samo po sebi čin bogoštovlja“. Razlog koji daje je apsurdan: „Rimski vojnici koji su ga pogubili nisu svećenici. Oni su izvršili smrtnu osudu; oni apsolutno nisu smatrali da izvršavaju čin koji se odnosi na bogoštovlje”.
U toj tvrdnji zaboravlja se da ovaj čin bogoštovlja obavlja upravo Krist – On sam: On je i Vrhovni svećenik Novoga zavjeta i božanska Žrtva, jedina dostojna da je Bog primi. U svakom slučaju, izjava Benedikta XVI. podliježe osudi Tridentskoga sabora: ,,Tko kaže da je misna žrtva samo čin hvale i zahvale, ili samo uspomena na žrtvu prikazanu na križu... neka bude kažnjen anatemom” (XXII. zasjedanje, kanon 3, 17. rujna 1562.,). Smrt Isusa Krista na križu bila je prava žrtva. A žrtva je glavni čin štovanja koje dugujemo Bogu. Na križu je dakle, istinsko bogoštovlje koje je ostvario samo Krist.
Jedan drugi kanon (4.) kaže slično: ,,Tko kaže da se misnom žrtvom nanosi svetogrđe presvetoj Kristovoj žrtvi na križu, ili da se ova njom dokida: neka bude kažnjen anatemom“ (Dz. 951). Nijekati da je križ čin bogoštovlja je neshvatljivo.
S druge strane, modernisti tvrde da Novi zavjet svećeništvo pripisuje uvijek samo Kristu ili krštenim vjernicima, ali nikad njegovim službenicima. Oni na taj način tvrde da to svećeništvo proistječe iz svećeničkoga naroda, da je to služba unutar Božjega naroda.
Bivši se papa drži ovoga lažnoga pojma. Nakon što je opisao vidik bogoštovlja Posljednje večere i zanijekao to isto za križ, on piše: ,,U svemu tome nikada nema izravnoga pitanja svećeništva”. To se još jednom izravno suprotstavlja svetom Tridentskom saboru koji utvrđuje (kanon 2.): ,,Tko kaže da onim riječima: "Ovo činite meni na spomen" [Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24], Krist nije apostole postavio za svećenike, ili da nije naredio da oni i drugi svećenici prinose njegovo tijelo i krv: neka bude kažnjen anatemom”.
Katoličko svećeništvo
Pojam ,,sveopćega” svećeništva, razvijen na Drugom vatikanskom saboru, više ne omogućuje razumijevanje dubine katoličkoga svećeništva. Oslanjajući se na tekst Pija XII. čije je značenje izobličeno (Lumen gentium, 21. studenog 1964., br. 10), Koncil tvrdi da postoje dva autentična svećeništva: svećeništvo zaređenih i svećeništvo vjernika, gdje bi svako od njih na svoj način ovisilo o jedinstvenom Kristovom svećeništvu, gdje ga oboje predstavljaju.
Na jedan način, takav nauk objašnjava sve veće zahtjeve laika za sudjelovanjem u liturgiji, čiji se ogledni primjer može pronaći u radnim dokumentima njemačkoga sinodalnoga puta. To također objašnjava degradaciju zaređenoga svećeništva i njegovu sklonost sekularizmu. Stoga je malo iznenađujuće da za svećenički celibat više nema razumijevanja, čak ni među svećenicima.
Doprinos Benedikta XVI. knjizi kardinala Saraha nesumnjivo daje opravdana objašnjenja pokušavajući pokazati unutarnju povezanost između svećeništva i celibata. Ali on ne postiže svoj cilj u potpunosti zbog privrženosti pogrešnom nauku o žrtvi, a samim tim i svećeniku.
Izvor: fsspx.news
