Isusovo djetinjstvo: Naš život i posveta

Pronalazak u Hramu

M

udraci su to učinili. Isus, Marija i Josip su to učinili. Svaki svetac je živio po tomu i svatko od nas je pozvan da to učini.
Ovo "to" je živjeti istinskim unutarnjim životom. To je učiniti ono čemu su Rimljani težili: „biti ono što jesi, racionalno stvorenje.“ To jest onaj koji živi po razumu i vrlini i svemu što je ispravno, dobro i lijepo. U tom je smislu Bossuet rekao da nitko ne može biti dobar javni službenik, ako prvo ne postane dobar čovjek. Na isti način nitko ne može biti dobra supruga, dobar suprug ili dobar otac, osim ako prvo ne postane dobra žena i dobar muškarac. Isto tako, uzalud je društveni rad ako se ne dotiče srži i kostiju čovjekovoga stvarnoga ja, njegove unutrašnjosti.

Prečac do čovjekovoga unutarnjega života je vježbanje u posveti Djetinjstvu Isusa Krista. Riječima svete Male Terezije, to se naziva „duhovno djetinjstvo.“ Isus stoga izjavljuje: „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko se dakle drži malenim kao dijete ovo, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“ Mt 18, 3.

Ovo obraćenje o kojemu Isus govori ključan je unutarnji čin duše. Istinsko i duboko obraćenje traje cijeli život. Za mnoge koji često padaju nakon obraćenja, ono se iznova i iznova obnavlja. Međutim, da bismo urodili plodom, moramo usvojiti ovaj dječji duh, duhovno djetinjstvo, za koje naš Gospodin kaže da je toliko potrebno za spasenje. I sveti Pavao pojašnjava „Braćo, ne budite djeca umom, nego pakošću budite djeca, a razboritošću budite savršeni!“ 1 Kor 14, 20. To nije neuka nevinost ili neiskušana vrlina, već svjestan čin poniznosti i čin vjere u našem stanju posvojene djece Božje i nasljedovatelja Isusa Krista.

Ali kako točno ćemo svakodnevno živjeti to duhovno djetinjstvo? Prvo, moramo čvrsto vjerovati da smo Božja djeca po krštenju i neprestano se moramo prisjećati tko smo u Božjim očima.

Drugo, moramo prepoznati "ponašanje" posvojenoga djeteta Božjega. U stvari, neprestano nas prema dolje vuče požuda, zlovolja, sebičnost i zloba, dok istodobno Božji Duh izlijeva Svoju milost u naša srca kako bi nam pomogao da se ponašamo poput djece. Ova milost je doista sudjelovanje u samome Kristovom životu u njegovom vlastitom Djetinjstvu.

Kristovo djetinjstvo je kalup našega vlastitoga duhovnoga djetinjstva. U Njemu vidimo:

1. da smo Marijina djeca,
2. da je potrebno da odrastemo u dobi, milosti, mudrosti, pod starateljstvom naše Majke,
3. da smo pod zakonom neprestane ljubavi i pokornosti prema našoj Majci,
4. da držimo i ustrajno vježbamo dužnosti naše vjere,
5. da trebamo imati čast našega Oca stalno na našim umovima u svemu što činimo,
6. da smo određeni da budemo zaokupljeni njegovim poslom, spasenjem naših duša i duša drugih,
7. da trebamo imati pred našim očima stvarnost grijeha i dužnost borbe protiv njega, čineći zadovoljštinu.

Nasljedujući ove osobine u duhu poniznosti, vježbamo duhovno djetinjstvo. Slijedeći našu Majku kao našega vodiča, mi započinjemo put duhovnoga djetinjstva moleći Krunicu svaki dan. Napredujemo kada svaki dan molimo više od jedne Krunice. Mi radimo oko savršenstva kada činimo male žrtve nakon što u stvarnom životu ne uspijevamo u oponašanju vrlina koje predstavlja Krunica ili kada se ne uspijevamo boriti protiv svojih svakodnevnih grijeha. To je najlakše učiniti kada su žrtve koje odaberemo male. Budimo velikodušni. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news