Celibat - samo crkveni zakon ili apostolsko naslijeđe? (I.)

Mnogi su mediji prenijeli da je novoimenovani Državni tajnik, nadbiskup Parolin koji je preuzeo svoju dužnost 15. listopada, govorio o svećeničkom celibatu. To nije “dogma Crkve“, o tome se može „raspravljati“.

Parolin je po navodima iz tiska u jednim venezuelanskim novinama s obzirom na celibat kazao, da se o takvim temama može razgovarati i „razmišljati o nekim izmjenama“. Ali to se mora dogoditi „u službi istine i po volji Božjoj“.

Svećeničko beženstvo tradicija je koja seže do u prva stoljeća. Ne može se „jednostavno reći da je prevladana“, tako nadbiskup. Ovom prigodom objavljujemo u nastavcima članak Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.

Ova studija značajnim se dijelom temelji na poznatoj knjižici Alfonsa kardinala Sticklera (+2007.): ,,Der Klerikerzölibat. Seine Entwicklungsgeschichte und seine theologischen Grundlagen“, čiji je prijevod dostupan i na hrvatskom jeziku.

Celibat je apostolskog podrijetla

Obrana svećeničkog beženstva kardinala Sticklera ponovno objavljena

Od liberalnih odnosno progresivnih katolika susrećemo uvijek iste argumente kojima se želi uništiti važne i postojane elemente katoličkog nauka i prakse. Trenutačno promatramo takav jedno ponašanje kod raznih svećeničkih i laičkih inicijativa u Austriji i Njemačkoj koje djelomično idu do ruba šizme. Želi se ukinuti svećenički celibat, uvesti đakonat za žene odnosno u konačnici i ređenje žena, a pripustiti primanju Euharistije rastavljene, koji su ponovno civilno vjenčani i žive u stalnom preljubu.

Po takvim liberaliziranjima Crkva se navodno treba učiniti atraktivnijom i brojno se ojačati. Pri tome nitko ne može previdjeti da u protestantizmu ove „tekovine“ imamo već poodavna ostvarene; ovdje pak, s obzirom na broj vjernika i službenika, očito nije vidljiv primjer uspješnog modela!

Tipični napad kardinala Königa protiv svećeničkog celibata

U djelu iz našeg niza o koncilskom i svjetskome katekizmu („Katekizam Katoličke Crkve“) koji je tiskan u ovome izdanju Kirchliche Umschau, spominjemo intervju s Franzom kardinalom Königom.¹ U svojim objašnjenjima nekadašnji je Bečki nadbiskup govorio i o ondašnjem „Kirchenvolksbegehren“ u Austriji. Jedva da začuđuju da je on to pozdravio. S tim u vezi zauzeo je stav i o zahtjevu da se ukine obvezujući svećenički celibat.

Što je on onda rekao (nažalost, moglo bi se dokumentirati još sličnih nerazjašnjenih stavova mnogih nadpastira posljednjih godina upravo na njemačkom govornom području), to katolika vjerna Tradiciji poziva na pažljivo slušanje i izaziva ga da se suprotstavi: „Za jednoga papu iz Poljske nevjerojatno je da nešto promijeni što se stoljećima…pa, uopće ne znam je li se dokazalo: Pavao VI. je u svakom slučaju jedanput dao slobodu biskupskoj sinodi da ovaj propis izmijeni“.

Što je König dakako svjesno prešutio, jest da je Pavao VI. kod svega što se negativno može reći i mora reći o njegovu pontifikatu - a to se ne tiče samo takozvane liturgijske reforme - izdao središnji tekst za zaštitu celibata. U svojoj enciklici „Sacerdotalis caelibatus“ iz 1967.godine obrađeni su svi važniji vidici celibata: kristološka, ekleziološka, antropološka i i duhovna odnosno asketska dimenzija, kako je još jedanput ponovljeno u vrijednom sveščiću o celibatu².

Iznimke od celibata

Također i tvrdnja da celibat „nije dogmatski fiksirana tradicija“, kako je König nadalje naglasio, morala bi se diferencirati. Ipak su u to vrijeme, kada je König govorio, već postojala istraživanja koja su rješavala nedoumice koje je Kardinal mogao i morao uzeti na znanje. To doduše nije kazivalo da se svećeničko ređenje oženjenoga, koji onda dalje živi prava i obveze svojeg braka, izravno ogrješuje o božansko pravo.

Protiv toga govori već posve jasno višestoljetna praksa Katoličke Crkve da sjedinjenim istočnjacima trajno dopustiti ovaj način života. Papa je Pijo XII. slično postupao kod pojedinačnih protestantskih pastora koji su se obratili i koji su posvećeni za sakramentalno ministerijalno svećeništvo. Kod takvih je mjera riječ o jasno deklariranim iznimkama od i dalje vrijedećeg pravila koje su pape dopuštali zbog višeg cilja, naime jedinstva u vjeri i u ljubavi. Ne tako davno je i papa Benedikt XVI., kako je poznato, slično dopustio anglikanskim duhovnicima koji su u obliku vlastitih ordinarijata prešli u Katoličku Crkvu i onda zaređeni za katoličke svećenike.

Doduše, svećenička se ređenja u budućnosti u ovim zajednicama u pravilu trebaju podjeljivati samo onima koji žive u celibatu; iznimke mora papa dopustiti³. Papa Pijo XI. ocijenio je u svojoj zreloj okružnici o poslanju i službi katoličkog svećenstva „Ad catholici sacerdotii“, onu drukčiju praksu sasvim ispravnom, istodobno je pak naglasio da duhovnik koji živi u celibatu „čini se da bolje odgovara željama i nakanama presvetog Srca Isusova s obzirom na duše svećenika“ (AAS 28/1936, 28) - primjedba koja se u koncilskim i poslijekoncilskim izjavama nažalost više ne nalazi.

Bilješke

1. Objavljeno u „Die Zeit“, broj 31 od 28.7.1995, str.5

2. Oženjeni svećenici? 30 brizantnih pitanja o celibatu, izdao Arturo Cattaneo u suradnji s Manfredom Haukeom, André-Marie Jerumanisom i Ernestom Williamom Volontéom. S predgovorom i prilogom kardinala Maura Piacenze, Pročelnika Kongregacije za kler, Paderborn 2012., 51-56 (Krysztof Charamsa, Važan tekst Učiteljstva o svećeničkom celibatu enciklika je Pavla VI. Koje centralne izjave se u njoj formuliraju?).

Na stranicama 113-159 podastiru se daljnji tekstovi Učiteljstva o zaštiti svećeničkog celibata. Nažalost, lijepi sveščić ne sadrži nikakve bilješke s dokazima za postavljene tvrdnje. Izdavač i autori željeli su ga koncipirati za širu čitateljsku publiku. To je po sebi hvalevrijedno i čini mi se da je dobro uspjelo. Ali po mojem mišljenju bilješke bi još pojačale korisnost knjižice jer je onda protivnička strana manje može napadati. Kome se takav znanstveni aparat za vlastite potrebe čini suvišnim, može se ionako odreći čitanja bilješki.

3. Arturo Cattaneo, Katolička je Crkva uspostavila personalne ordinarijate za anglikanske vjernike. Otvara li se time oženjenim svećenicima? U: Cattaneo (Izdavač), Oženjeni svećenici? 41f.