ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

Celibat - čisto crkveni zakon ili apostolsko naslijeđe? (II.)


Objavljujemo u povodu intervjua vatikanskog Državnog tajnika Parolina, koji svećenički celibat stavlja na raspravu, članak u tri dijela autora Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.

Nakon prvoga, slijedi drugi dio članka o apostolskom podrijetlu celibata.


Nedostatci na Drugom vatikanskom saboru i u Katekizmu Katoličke Crkve


Štoviše. U „Presbyterorum Ordinis“ (PO broj 16) Drugog vatikanskog sabora celibat se označava prikladnim, a ne nužnim što je dalo prigodu za iritacije, a neprijateljima neoženjenog svećenika tjeralo vodu na njihove mlinove. Da su se koncilski oci kod ove procjene pozivali ne samo na istočne Crkve, nego baš i na navodno drukčiju praksu prve Crkve, i to s obzirom na 1 Tim 3,2-5 i Tit 1,6, može se označiti nespretnim, upravo lakoumnim; to odgovara u svakom slučaju ondašnjim istraživanjima (4), kojima su već i ranije iznijete alternative.

Vidi se još jedanput više koliko je loša savjetodavnost u modernoj Crkvi ako ishitreno stavlja nekakve navodno sigurne znanstvene spoznaje protiv svojeg višestoljetnog nauka i prakse. Slično se dogodilo, kako bismo spomenuli barem dva primjera, i kod uvođenja pričesti na ruku i izmjene smjera celebracije. Obje novotarije mjerodavno su promicane pomoću odgovarajućih studija bonskog liturgičara Otta Nussbauma koje su kasnije barem u bitnim vidicima opovrgnute istraživanjima. Za dobru je pak stvar potrebno vremena! Baš jedna institucija koja je u vremenskoj sferi stara dva tisućljeća te osim toga zastupa vječne istine, a po osobi svojeg Utemeljitelja i po svojoj biti i cilju čak strši čak i u vječnost, trebala bi se uzdržati svakog oblika žurbe u svojim bitnim odlukama.

Nažalost je i „Katekizam Katoličke Crkve“ (broj 1579 sl), kod kojeg smo u našem nizu u mjesečniku KU već više puta morali dijagnosticirati slabosti, čak i pogrješke, unatoč uvjerljivih novih rezultata istraživanja nije smogao snage, drukčiju orijentalnu praksu okvalificirati praksom koja se može tolerirati, ali ipak manje prikladnom. Naprotiv, ovdje se sada stalni đakoni Katoličke Crkve izuzimaju od celibata što odgovara jasnom prekidu s crkvenom Tradicijom jer cijeli obred ređenja od đakona do biskupa u ovom smislu valja promatrati jedinstvom i uvijek je tako i promatran. Ipak se sada u KKC broj 1580, premda se općenito još poziva na PO 16 u jednoj bilješci, izostavlja spominjanje navodne prakse prve Crkve sa spominjanjem oba biblijska teksta iz Pavlovih pastoralnih pisama: riječ je očito o implicitnoj malenoj ispravci koncilskog teksta koji, evo, nije sakrosanktan.


Posrijedi je radikalno nasljedovanje Krista


Protiv toga što kardinal König i svi oni, koji i danas uvijek slično argumentiraju, tvrde, moguće je dokumentirati koliko samo svećenik koji živi uzdržljivim životom odgovara božanskoj volji Utemeljitelja Katoličke Crkve i da celibat seže čak do apostolske tradicije.

Počnimo s prvim vidikom. Manfred je Hauke nedavno izvrsno istaknuo srž svećeničke uzdržljivosti: „I zbilja svećenički celibat ne predstavlja dogmatsku nužnost – to opet ne znači da je posrijedi čisto disciplinska mjera. Različni argumenti za svećenički celibat tijekom su se stoljeća zgusnuli u središnji zahtjev: da naime svećenik treba biti sličnim Kristu, Dobrome Pastiru i Zaručniku Crkve. I učiteljski tekstovi kao i teolozi ovo su uvijek ponovno naglašavali u posljednjim desetljećima. U srži svećeničko se zvanje sastoji u tome da se slijedi Kristov primjer i da se živi kao On.“ (5).

U dubini se beženstvo katoličkog duhovnika dakle samo može razumjeti kao radikalno nasljedovanje Isusa Krista koji se čak odrekao žene i djece „radi kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19,12), kako je moguće i znanstveno dokazati. Važna su ovdje poglavito istraživanja poznatog katoličkog egzegeta Josepha Blinzera (Aus der Welt und Umwelt des Neuen Testaments, Stuttgart 1969., 20-40). U Kristov žrtveni život uključuje se posve i onaj koji „in persona Christi“ treba prinositi njegovu žrtvu na oltaru kao žrtvu Crkve. Njegovo stanje celibata čini ga neovisnim od svih privatnih obveza nasuprot obitelji ( što u vremenima krize i progona daruje veliku slobodu za svjedočenje!) i dopušta mu predati se posve službi zajednici koju mu je Bog povjerio.

On stoji prema njemu u zaručničkom odnosu, slično kao što je cijela Crkva zaručnica Kristova (vidi primjerice Otkrivenje 22,17). S ljubavlju prema simbolici koja joj je vlastita, Crkva daje da ova katolička istina zasja kod posvećenja njezinih biskupa kojima je povjerena svećenička služba u svojoj punini: kad se novozaređenomu stavlja njegov biskupski prsten na desnu ruku, govori glavni celebrant: „Accipe anulum, fidei scilicet signaculum; quatenus sponsam Dei, sanctam videlicet Ecclesiam, intemerata fide ornatus, illibate custodias“ (,,Primi prsten, znak tvoje vjernosti, kako bi Zaručnicu Božju, svetu Crkvu sačuvao u nepokolebljivoj vjernosti bez štete“, tekst prema tradicionalnom „Pontificale Romanum“). Cilj ovoga duhovnog „braka“ jest što je moguće više „roditi djece“, tako što će ljudi uz pomoć biskupa odnosno svećenika i pod njegovim vodstvom biti vođeni k životu koji je sličan Kristu; već crkveni oci naglašavaju ovaj zadatak duhovnog očinstva. (6)


Raniji oblici celibata


Dotaknimo se i drugog aspekta! Alfons Maria Stickler je već 1993., prije nesretnog intervjua kardinala Königa, iznio uvjerljive argumente za apostolsko podrijetlo obvezujućeg celibata za kler.

Ovu je tezu već u 19. stoljeću zastupao G. Bickell, ali je osobnim autoritetom svojega protivnika F. X. Funka opet pao u zaborav.

Ishodište je argumentacije činjenica da Pavao (Tit 1,8) od oženjenog biskupa zahtijeva „enkrates“, to jest po svoj filološkoj vjerojatnosti da bude „uzdržljiv“ i da više puta sinode i pape 4. i 5. stoljeća ovo zahtijevale (Stickler, str. 23 ff., s napomenom 70 na stranici 82.) s obzirom na poznata mjesta u pastoralnim poslanicama koja se uvijek ponovno navode za suprotnu poziciju (1 Tim 3, 2-5 i Tit 1,6, kao i, kako je već spomenuto, PO br. 16 Drugog vatikanskog sabora).

Premalo se, naime, obraćalo pažnje na to da je celibat u početku mogao nastupiti u dva oblika: naime, s jedne strane u obvezi da se ne ženi i s druge strane u zabrani nakon ređenja u već sklopljenom braku i dalje skupa živjeti kao muž i žena, a ne u „cohabitatio fraterna“, to jest kao brat i sestra. Posljednji slučaj bio je upravo u prvim vremenima zbilja čest i često je u prošlosti podcijenjen u svom značaju. Stanje izvora, upravo izvora s istoka, ovdje je posve jednoznačno. Tako, primjerice, nije moguće dokazati nijedan slučaj gdje bi oženjeni klerik još nakon svojeg ređenja legitimno dobio djecu (7).

Kardinal Stickler se za svoja tumačenja mogao osloniti na još dvije starije, dobro utemeljene studije koje u modernoj teološkoj znanosti – jasno da to nije slučajno – uglavnom uopće nisu uzete u obzir: istraživanja isusovca C. Cochinija „Origines apostoliques du célibat sacerdotal“, Pariz 1981. ( s opsežnim prikazom situacije kod klera u antici) i rad jednog mladog svećenika sjedinjenih Ukrajinaca u velikoj Britaniji koji se, premda se on sam smio oženiti, vehementno založio za po njegovom mišljenju apostolskom podrijetlu odgovarajuću zapadnu disciplinu: Roman Cholij, Clerical Celibacy in East und West, Leominster Herefordshire 1989. Od velikog značenja za obranu celibata je također i opsežna studija Stefana Heida, Zölibat in der frühen Kirche – Die Anfänge einer Enthaltsamkeitspflicht f ür Kleriker in Ost und West, Paderborn, 3. prošireno izdanje 2003. (8).


Pseudoargumenti protiv svećeničkog celibata


Gdje se oženjene pripuštalo svećeničkom ređenju, a da im se nije nametnula odgovarajuća zapovijed uzdržljivosti, kako je to kasnije na Istoku postalo čvrstim običajem, posrijedi su, u strogom smislu, devijacije od izvorne tradicije koje su potekle od zloporaba. Tada se argumentira između ostaloga – moguće novacijanski prožetom – legendom o Panfuciju na Nicejskom saboru gdje je taj inače posve nepoznati biskup navodno uspješno nastupio protiv uzdržljivosti za svećenike. U stvarnosti postoji upravo stegovni kanon (Can. 3) tog crkvenog sabora koji govori gotovo suprotno: zabranio je da klerik uzima „eisakte“ (udovicu ili neudanu ženu kao duhovnu „životnu suputnicu“) u svoj dom, „osim ako nije posrijedi majka, sestra ili tetka ili u najboljem slučaju ako je riječ o takvim osobama koji su uzvišene nad svaku sumnju“ (9).

 
Jasno je kao sunce da bi se ovom uredbom trebali spriječiti seksualni odnosi. Na sličan se način već ranije Sinoda u Elviri oko 300. godine u kanonima 27 i 33 odlučila za klerički celibat: „Biskup kao i bilo koji drugi klerik smije kod sebe imati samo sestru ili kćer (10) ako je Bogu posvećena djevica; odlučeno je da nipošto ne smije imati strankinju“ (DH 118). – Odlučeno je da se biskupi, svećenici i đakoni kao i svi klerici postavljeni u službu suzdržavaju od svojih žena i da ne rađaju djecu: tkogod bi to činio neka bude izbačen iz časnog kleričkog staleža (DH 119) (11).
 

Za obranu oženjenoga svećenika koji ne živi uzdržljivo onda se pozivalo na, a to se čini još i danas! – uredbu u kanonu 13. Druge trulanske sinode iz godine 691. Ona je preokrenula antičke zaključke sinoda u korist kleričke uzdržljivosti upravo u njihovu suprotnost. Takva nepouzdana svjedočanstva kao središnje dokaze za vlastiti običaje koji odstupaju od Rimokatoličke Crkve ne služe baš na čast istočnim kršćanskim zajednicama koje se uvijek ponovno pozivaju na oba dokumenta.



Bilješke

4 Ovu kritiku oprezno izriče i Manfred Hauke: Trifft es zu, dass das II. Vatikanum den Zölibat der Priester nicht als notwendig, sondern lediglich als „angemessen“ bezeichnet hat? (Je li točno da II.vatikanski sabor svećenički celibat nije označio nužnim, nego samo „primjerenim“?), u: Cattaneo (Izdavač), Verheiratete Priester? (Oženjeni svećenici?) 46.f.

5 Manfred Hauke, Der Zölibat ist kein Dogma, sondern nur eine disziplinarische Norm. Warum legt die Kirche dennoch so großen Wert darauf? (Celibat nije dogma, nego samo stegovna norma. Zašto Crkva ipak tome pridaje tako veliku vrijednost?), u: Cattaneo (Izdavač), Verheiratete Priester, 48.

6 Vidi Marc Trémeau, Der gottgeweihte Zölibat (Bogu posvećeni celibat), Beč 1981., 106-109.

7 Vidi sada Stefan Heid, Stimmt es, dass der priesterliche Zölibat erst im Mittelalter entstanden ist? (Je li istina da je svećenički celibat nastao tek u srednjem vijeku?), u: Arturo Cattaneo, Verheiratete Priester, 32.

8 Na oskudnom je području u novije vrijeme Klaus Berger još jedanput obrazložio celibat poglavito biblijski (Zölibat - eine theologische Begründung, Leipzig 2010). Dobar i odmjeren prikaz svih argumenata za apostolsko podrijetlo kleričkog celibata podastro je Norbert Clasen u ovome časopisu: „Was schon die Apostel lehrten“ – der Zölibat in historischer Sicht, KU 13,10/2010., 8-17. Može se preporučiti iz novijeg vremena također i Manfred Hauke, die Verbindung zwischen Amtspriestertum und Zölibat. Eine theologische Bestandsaufnahme, u: Forum Katholische Theologie (FKTh) 27/2011,1.30.

9 Njemački prijevod citiran prema grčko-latinsko-njemačkom tekstu u: Dekrete der ökumenischen Konzilien, izdao Josef Wohlmuth, svezak 1: Konzilien des ersten Jahrhunderts, Paderborn 1998., 7.

10 Ovdje se misli zacijelo na rađanje djece prije ređenja! Vidi sljedeću uredbu iz kanona 33.

11 Prijevod, koji je uglavnom napravio moj kolega sa studija Matthias Bausenhart koji je izdao Peter Hünermann, ovdje dobro pogađa smisao latinskog originala. Čiji je pak način izražavanja prema klasičnom mjerilu prema vlastitom priznanju malo nespretan (Placuit it totum prohibere episcopis, presbiteris et diaconibus, vel omnibus clericis positis in ministerio, abstinere se a coniugibus suis et non generare filios, quicumque vero fecerit, ab honore clericatus exterminetur). Ove poteškoće iskoristili su u prošlosti pojedini protivnici celibata kako bi iz rečenice iščitali suprotnost, naime zabranu uzdržljivosti oženjenih svećenika. Već čisto s jezične strane takva je interpretacija neispravna. Osim toga ona se opovrgava kanonom 27 (DH 118). Ona bi proturječila crkvenoj klimi 4.stoljeća, vidi primjerice uredbu Nicejskog sabora.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.