subota, 26. srpnja 2014.

Sveti Pio X. - Životne postaje našeg nebeskog zaštitnika


IZBOR: 4. KOLOVOZA 1903.

GESLO: INSTAURARE OMNIA IN CHRISTO

USTOLIČENJE: 9 KOLOVOZA 1903.

KRAJ PONTIFIKATA: 20. KOLOVOZA 1914.

PRETHODNIK: PAPA LAV XIII.

IME: GIUSEPPE MELCHIORRE SARTO

DATUM ROĐENJA: RIESE, 2. LIPNJA 1835.

DATUM PREMINUĆA: RIM, 20. KOLOVOZA 1914.


Sveti Pijo X., lat. Pius PP.X., 257. nasljednik apostola Petra, rođen je u mjestu Riese (danas Riese Pio X) u sjevernotalijanskoj pokrajini Veneto, provinciji Treviso, 2.lipnja 1835. godine kao Giuseppe Melchiorre Sarto (u prijevodu: Josip Melkior Krojač) kao drugo od jedanaestero djece u siromašnoj obitelji gradskog činovnika Giuseppea Battiste i Margherite rođene Sanson, a dan kasnije je kršten u župnoj crkvi.



Rodna kuća pape Pija X. obnovljena prigodom stote obljetnice preminuća



Nadbiskup Lefebvre u posjetu rodnoj kući svetog Pija X.


Mladi Giuseppe Melchiorre Sarto

Bio je izvrstan učenik. Tijekom osnovne škole mjesni ga kapelan poučava u latinskom jeziku. Tadašnji patrijarh Venecije, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, osigurao mu je besplatno školovanje u sjemeništu u Padovi koje je bilo poznato u cijelom onom kraju.



Padovansko biskupijsko sjemenište sa sobom Giuseppea Sarta koja je označena slovom S.


Pange lingua. Prijepis klerika Sarta u Sjemeništu u Padovi


U mjestu Castelfranco Veneto u katedrali Santa Maria Assunta e San Liberale, Giuseppe je Sarto zaređen za svećenika 19. rujna 1858. Zaredio ga je biskup, blaženi Giovanni Antonio Farina.


U Castelfrancu je ranije, od 1846.-1850, mladi Sarto pohađao gimnaziju koja je bila udaljena 7 kilometara od njegove kuće. U školu je odlazio i vraćao se pješice.

Katedrala Santa Maria Assunta e San Liberale, Castelfranco Veneto


Gimnazija u mjestu Castelfranco Veneto koju je pohađao Giuseppe Sarto


Najprije je kao kapelan poslan u Tombolo, zabitno mjesto gdje već u prvim godinama svojeg svećeništva pokazuje veliku ljubav prema besmrtnim dušama i ovdje počinje njegovo neumorno dušobrižničko djelovanje tipično za njegov cijeli život. Kao mlad svećenik u Tombolo već dolazi s programom: propovijedati, ispovijedati, poučavati malene u vjeri i činiti dobro potrebitima. Potom 1867. odlazi za župnika u Salzano. Vrlo brzo su se mogla osjetiti poboljšanja u župnom životu. Kad je 1873. u Salzanu izbila kolera, danonoćno je išao pomagati bolesnima, tješiti uplašene i pokapati preminule. U tom vremenu je veoma omršavio. S potrebitima je sve dijelio. Jedanput je poklonio i juhu i lonac s peći tješeći svoju sestru riječima: „Gospodin će se i za nas pobrinuti!“.

28. studenog 1875. pozvao ga je biskup kao kanonika u Treviso da preuzme službu biskupijskog kancelara i duhovnika u biskupijskom sjemeništu. U ovih devet godina u Trevisu izrastao je u pravog dobrog pastira - ime koje obilježava cijeli njegov život kao biskup Mantove, kardinal i venecijanski patrijarh i Kristov namjesnik na papinskoj stolici.

Selo Tombolo


Crkva u Salzanu gdje je mladi Giuseppe Sarto bio župnikom od 1867.-1875.


Relikvijar u Salzanu s relikvijom sv. Pija X.


Unatoč njegovu protivljenju, 1884. godine papa Lav XIII. ga imenuje mantovanskim biskupom.


Giuseppe Sarto kao mladi biskup


Biskupska rezidencija i kurija u Mantovi u vrijeme nadbiskupa Sarta


Biskupiju je zatekao u teškom stanju: mnoštvo svećenika svojim životom sablažnjava vjernike. Mnogi vjernici ne idu redovito na sv. Misu, mladi se parovi ne vjenčaju crkveno i ne krste djecu.

Primjer je dobra i pobožna pastira. Uvijek je svima na raspolaganju. Svi mu gotovo u svako doba mogu doći u posjet. Satima ispovijeda. Prema nedostojnim svećenicima čvrst je i nepopustljiv. Na političkoj i društvenoj bojišnici bori se protiv socijalizma i liberalizma. Brinuo se o seljaštvu i njegovim problemima. Poticao je i ohrabrivao katolički radnički pokret da djeluje u uskoj povezanosti s hijerarhijom.


Jedinstveni broj: novi Kardinal, lipanj 1893.


Koncem 1891. umire Venecijanski patrijarh Domenico Agostini, patrijarhova je stolica ispražnjena. Nakon odreknuća mons. Apollonija 1892. širi se glas u svibnju 1893. da je Nadbiskup Mantove izabran za nasljednika: 24. svibnja stiže od crkvenih vlasti potvrda vijesti koja se dan ranije pojavila u novinama „Voce della Verità“. Uvečer 3. lipnja 1893. u Veneciju je stigao brzojav u kojem se potvrdilo da će mons. Sarto, „već određen za Venecijanskog patrijarha“, biti proglašen kardinalom na konzistoriju 12. lipnja: kreiran je kardinalom s naslovom sv. Bernarda alle Terme i imenovan patrijarhom na tajnom konzistoriju 15. lipnja.

U iščekivanju carevog Exequatur nastavio je u Mantovi svoju službu, uputio se u svetište Madonna della Corona (Verona) i posjetio staricu majku koja je preminula nekoliko mjeseci kasnije, 2.veljače 1894. Da bi stupio na patrijarhovu stolicu morao je čekati 16 mjeseci: Exequatur je dan 5. rujna 1894., budući da se u međuvremenu pojavilo pitanje prava izbora i postavljanja patrijarha „jus patronatus“, koje je zahtijevala austrijska vlada tvrdeći da samo austrijski car ima pravo postavljanja patrijarha. Venecijanski su katolici trajno i oštro protestirali tako da je nakon pregovora između Svete Stolice i Austrije svečano ušao u Veneciju 24. studenog 1894. gdje su ga dočekali oduševljeni vjernici.

Kardinal Sarto


Ulazak uzoritog kardinala patrijarha Sarta u Veneciju

Providnost je u Veneciji patrijarha Sarta pripravljala za velike zadaće koje su ga iščekivale na papinskom prijestolju. Uz njegovu najdražu brigu, brigu o sjemeništima i svećeničkom podmlatku, već je ovdje obnovio crkvenu glazbu i ovu je reformu već u prvoj godini svojeg pontifikata proširio na cijelu Crkvu. I ovdje je od vlastitog klera zahtijevao besprijekoran život i svjedočenje. Otvarao je ustanove za pomoć malim ljudima i osobito radnicima. 1897. slavio je veličanstven Euharistijski kongres. Ako ga se kasnije nazvalo „Papom Euharistije“, takav se jedinstven naslov može objasniti samo njegovom dubokom ljubavlju prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Još od djetinjstva, i još više kao svećenik, biskup i kardinal, uvijek je dugo boravio u dubokoj molitvi pred Svetohraništem. Ovu se duboku euharistijsku pobožnost moglo prepoznati u svim njegovim riječima i pothvatima.

Puk ga je ljubio kao oca i častio gotovo kao sveca. Kada je u dubokoj starosti 29. srpnja 1903. preminuo papa Lav XIII., morao se uputiti na konklavu u Rim. Doviknuo je okupljenim vjernicima u Veneciji: „Molite da Bog Crkvi pošalje pastira po srcu svome!“. Posudio je tristo lira i kupio povratnu kartu za Veneciju te doviknuo vjernicima koji su bilo vidno potreseni njegovim odlaskom: „Vratit ću se, vratit ću se!“. No, Božanska je Providnost drukčije odlučila.



Papa Pio X.

Konklava je otpočela 1. kolovoza. Premda se oko kardinala Rampolle okupila najjača struja kardinala i činilo se da će papu Lava XIII. naslijediti njegov državni tajnik, krakovski je nadbiskup u ime austrijskog cara Franje Josipa I. stavio veto na njegov izbor. Bio je to posljednji put da svjetovna vlast ulaže veto na izbor pape.

Kako je sve više kardinala glasovalo za njega, patrijarh Sarto je pokušao spriječiti svoj izbor govoreći: „Ne mislite na mene, birajte nekoga tko je dostojniji!“.

Nakon upornog nagovaranja više kardinala, 4. kolovoza izgovorio je najsudbonosniju odluku svog života: „Accepto in crucem!“. Uzeo je ime Pio, u sjećanje na one pape koji su u tek proteklom stoljeću najviše patili za Crkvu.

Od pape Siksta V. Rim nije vidio sina jednostavnog puka na papinskom prijestolju.


Papinski grb pape Pija X.



Pluvijal koji je nosio papa Pio X.

O njegovu papinstvu može se reći mnogo toga – moglo bi se napisati cijelu biblioteku.

Papa Pio X. štiti cjelovitost crkvenog nauka, promiče primanje svete Pričesti, čak i kod djece, otpočinje s reformom crkvenog zakonodavstva, bavi se „Rimskim pitanjem“ i pitanjem Katoličke akcije, brigom o svećeničkoj formaciji, daje izraditi novi katekizam, promiče biblijski pokret i reformira crkveno pjevanje.

Njegovo je geslo „Instaurare omnia in Christo“ – sve u Kristu obnoviti, a to ostvaruje jednostavnošću duha, siromaštvom i jakošću, promičući među vjernicima sudjelovanje u svetoj Euharistiji, dostojanstvo svete liturgije i cjelovitost nauka.


Tijara koju je nosio papa Pio X.

Kad je u ljeto 1914. izbio Prvi svjetski rat, Pio je X., koji je već dugo vidio da se sprema rat, bio najdublje potresen zbog nesreće koja je snašla narode. U svojoj kratkoj okružnici preklinjao je katolike po svem svijetu da se mole Kristu, nebeskom Knezu mira da ovaj svemoćni posrednik između Boga i ljudi zaustavi ovu strašnu krvavu podjelu naroda. Grofu Macciju je tada rekao: „Rado bih dao vlastiti život kada bih tako mogao zadobiti mir u Europi“.

Pogođen umiranjem milijuna, što on sam nije mogao zaustaviti, na blagdan se Uznesenja Marijina 15. kolovoza ozbiljno razbolio. Dobio je upalu pluća.

Patim“, rekao je tijekom svoje bolesti, „za sve koji umiru na bojišnicama“.

Preminuo je u četvrtak, 20. kolovoza 1914. u devet sati uvečer u sedamdeset devetoj godini života. Njegove sestre Anna i Maria, nećakinja Gilda i nećak monsinjor Parolin bili su nazočni kod njegova preminuća. Kardinal Merry del Val je o sestrama Pija X. rekao da su se ove dvije jednostavne žene u tom trenutku tako dostojanstveno držale kao dvije kneginje.

Papa Pijo X. je umro u siromaštvu kako je i živio cijeli svoj život. Njegove su sestre ostale nezbrinute te je molio Svetu Stolicu da njegovim sestrama dodijeli malenu mjesečnu mirovinu što je njegov nasljednik rado dopustio.



Prema vlastitoj želji za siromaštvom, odredio je da se njegovo mrtvo tijelo ne balzamira. Pokopan je u jednostavnom, neukrašenom grobu u kripti bazilike sv. Petra gdje je počivao do proglašenja blaženim, na kojem se mogao pročitati natpis: „Pijo X., bogat i siromašan, blaga i ponizna srca, hrabar branitelj katoličke stvari, trudio se sve u Kristu obnoviti, preminuo je 20. kolovoza u godini spasenja 1914“.



Zbog njegova svetačkog života i velikih zasluga već papa Pio XI. deset godina kasnije pokreće postupak za proglašenje blaženim, a papa Pio XII. ga 29. svibnja 1954. proglašava svetim. Tijelo svetog Pija X. premješteno je iz kripte u baziliku sv. Petra. gdje je i danas izloženo štovanju vjernika.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.