četvrtak, 17. srpnja 2014.

Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak


Sebastiano del Piombo: sv. Ivan Zlatousti, oko 1509., u crkvi S. Giovanni Crisostomo u Veneciji


Iz Homilijā svetog Ivana Zlatoustoga, biskupa

Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali se mi ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini. More bjesni, no ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Čega da se bojimo? Pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak. Ili zar progona? Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zaplijene dobara? U svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa iz njega ne možemo ni ponijeti. Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prijezira, a njegova dobra vrijednim podsmijeha. Siromaštva se ne plašim, za bogatstvom ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i molim vašu ljubav da ima povjerenja.

Zar ne čuješ kako Gospodin kaže: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja među njima. A zar da ne bude tamo gdje je skupljen tako brojan narod, vezan sponama ljubavi? Njegov imam zalog: zar se uzdam u vlastite sile? Imam njegovo pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka. Makar se uznemirio sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova pisma: to mi je zid i zaštita. A što je to pisano? Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine, budu volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj. To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako to Bog hoće, neka bude. Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu. Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.

Ali gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja: jedno smo tijelo, a tijelo se ne odjeljuje od glave niti glava od tijela. Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju. Pa ni sama smrt neće to moći odijeliti. Jer ako i premine moje tijelo, živjet će duša i sjećati se naroda.

Vi ste moji građani, vi ste mi očevi, braća, sinovi, vi ste mi udovi i tijelo, csvi ste mi svjetlo – čak ugodnije od ovoga svjetla. Jer što mi takvo zrȁka donosi kao što mi donosi vaša ljubav? Sunčeva mi je zraka od koristi u ovom životu, a vaša mi ljubav plete vijenac za budućnost.



(Prije progona, br 1-3; PG 52, 427-430)


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.