utorak, 8. srpnja 2014.

Peta kolona sekularizacije (III.)


Redoviti rad pete kolone koji je događao tijekom cijele kršćanske povijesti, počevši od konca XII. stoljeća i u tijeku XVIII. stoljeća bio je zlokobnijim od Voltaireovog bogohuljenja i razuzdanosti mondenih. Uistinu, ona ne bi mogla nikada trijumfirati da njezini pioniri nisu pronašli zločinačku suradnju loše vođenog kršćanskog naraštaja, a koje je vodio kler, počesto daleko od Rima.

KVIJETISTI, JANSENISTI, GALIKANCI (4)

Ovo je redoviti rad pete kolone koji se događao tijekom cijele kršćanske povijesti.

Rad, koji su na majstorski način počevši od konca XVII. stoljeća i tijekom XVIII. stoljeća, odradile snage koju su pripravljale (francusku) revoluciju. Uistinu, ona nikada ne bi trijumfirala da njezini pioniri nisu pronašli zločinačku suradnju kršćanskog naraštaja koje je loše vodio kler, počesto daleko od Rima.

To je bio, u određenom smislu, zlokobnije od Voltaireovog bogohuljenja i razuzdanosti mondenih.

Enciklopedisti bi pali da u istom stoljeću jansenizam i kvijetizam, napravivši više ili manje prešutno savez s laičkim galikanizmom, nisu pružili filozofizmu izvrsno oruđe za provalu: kamo deklarirani protukatolicizam nikada ne bi prodro, ondje je zbilja vladao jansenizam; kamo pak jansenizam nije uspio napraviti prodor, Fenelónova učenja, koja opterećuju živce, te učenja njegovih prijatelja, napravila su pokolj.

Da bi se prikazala iscrpljenost kršćanske misli toga doba i uloge koju su odigrali najbolji u onome što je bila prava doktrinarna izdaja, valja naglasiti da, kada jedan Bossuet, pozvan da upravlja odgojem jednog princa, piše politički traktat koji se temelji na Svetom pismu, jedan Fenelón odgovara onom neosnovanom i pogibeljnom glupošću - kakve god bile njezine književne osobine - naslovljenoj Telemah. Knjiga koja se, prema tipologiji ideja koje širi, uklapa u veliki niz onih djela sličnih Utopiji u kojima je mnoga rekreacija pronašla predrevolucionarnu misao.

Ako je zdrav razum Luja XIV. znao zabraniti svojem prvorođencu čitanje maštarija Monsinjora de Cambrai, njegov se nasljednik Luj XV. njima hranio kao i dobar dio elita njegova vremena. Kada pomislimo da je ovaj dio plemstva i elita - po svojim znanjima, dužnostima, neupitnim krepostima - morao biti vojskom istinskog reda i religije, iznimno nas prestraše pokolji koji su felonijanci, zastranivši, prouzročili u njegovim redovima. Ovaj društveni stalež, nedvojbeno, znao je umrijeti s plemenitim dostojanstvom žrtve, ali bez borbe, kako je očito morala biti njegova dužnost.

Kada se zna kako napreduje masonerija, to jest „preko osobnih utjecaja brižno prikrivenih“, bez sumnje u Fenelónovu dobru vjeru, nije iznenađujuće pronaći među njegovim prijateljima sina pekara iz Edimburga koji se dao zvati „Vitez Ramsay“ i koji je bio jedan od najsposobnijih začetnika napredovanja masonerije među onima kojima su vjerske skrupule otvoreno priječile novu ideologiju.

I zbilja, kada se poznaju manevri, razgovori ili spisi tih „vitezova“, obvezani smo priznati zabrinjavajuću sličnost između masonskog ideala koji propovijeda Ramsay i Fenelónova društvenog ideala. Nije čak ni čudno da su se posthumna djela ovog posljednjega dao tiskati Škot. Nema nikakve dvojbe da je njegovo divljenje prema Madame Guyón bio jedan od razloga za odnos između Crkvenog princa i agenta subverzije.(5) Ima još puno toga što bi se trebalo reći o odnosima koje je ovaj smjer prosvjetiteljstva - koji je Crkva potom osudila pod imenom „kvijetizam“, imao u cijeloj Europi.

* * *

Budući da se već govorilo (usp. poglavlje III na „Regularne postrojbe Revolucije“) o odgovornostima koje je imao jansenizam i galikanizam u pripravljanju (francuske) Revolucije, beskorisno je vratiti se opširnije na ovaj argument. Bjelodano je da, ako termin „peta kolona“ zavrjeđuje da ga se upotrebljava, dobro pristaje uz sve ove hereze.

Međutim, upozorili smo da je jansenizam bio prva hereza čiji su pristaše uvijek odbijali odvojiti se od Crkve. Sve do danas taj se primjer često slijedio.

Jansenizam, s naukom jednog Luthera manje snage, jednog Luthera koji nije otpadnik da bolje zavara naivčine, zadržao je svećenički talar(6).

Ako se svećeniku Saint-Cyran kadšto dogodilo da pusti da procure određene općenite želje za društvenom obnovom, valja upozoriti da su, naprotiv, prvi sektaši jansenizma bili vrlo oprezni o tim stvarima. Oratorijanaca Quesnela pripala je dužnost raspršiti svaku nesuglasicu i na logičan način razviti utvrđena načela sljedbe. Raspravljajući o vlasti koja pripada Apostolskoj Stolici, piše: „Crkva ima pravo ekskomunicirati, ali vrhovni pastiri, kako bi to izvršili, to čine suglasjem, barem pretpostavljenim, cijeloga tijela“. Drugim riječima, pojasnit će jednom od svojih učenika, svećeniku Legrosu: „Biskupi, primajući od Isusa Krista vlast upravljanja, primaju je kao službenici Crkve da bi u njezino ime vršili ovu vlast koja obitava u cijelom tijelu“. (Usp. Renversement des Libertés gallicanes). A obzirom na to „događa se duhovnim vlastima kao i svjetovnoj upravi da postoji republika“.

Tako se Luther našao s novim sljedbenicima: „Biskupi, govorio je, i ostali pastiri, nemaju nad drugim kršćanima nego svoju službu koja im je dodijeljena suglasjem puka. Znamo, dakle, da nemaju nikakvo pravo davati nam zapovijedi bez našega suglasja i volje“. (De Captivitate Babylonis, t.II, str 282).

To je krivo poimanje koje valja javno pokuditi, i o crkvenoj vlasti kao i o građanskoj, a potpada pod sva učenja „pete kolone“ čije žalosno postojanje i tragičnu aktualnost pokazuje intervju koji je dao kardinal Suenens časopisu Informations catholiques Internationales…također i nakon II. vatikanskog sabora.

Lako je razumljivo kako će se na ovom ideološkom sloju izgraditi jedinstvo svih ovih pred-revolucionara: protestanata, jansenista, i, dakako, svih onih koji nisu bili odveć udaljeni od aristokratskog demokratizma Fenelónovih učenika.

Razumije se osobito kako su slične teorije morale pronaći gostoprimstvo u parlamentarnom svijetu čija snaga nije samo težila sve većem opiranju kraljevskoj vlasti, nego da sebi osigura mišljenje nacije u obrani galikanskih sloboda. Otada će bojišnica biti zajednička.

Značajni su argumenti koji su kružili na dolasku Luja XVI. kojeg je neki anonimni autor morao žigosati dvadeset godina kasnije u jednom djelu, objavljenom u Frankfurtu, naslovljenom Galikanski sustav uvjeren priznaje da je bio prvim i glavnim razlogom revolucije. Iz njega se može vidjeti kako je u to vrijeme postojao već lijep broj učenjaka koji su tvrdili da će država morati biti „laičkom“ i da će se „nadići“ svako sakralno „poimanje“ društva. Čita se u ovome malenom djelu:

Po galikancima, prijestolje izrazito kršćanskih kraljeva nije bilo utemeljeno na prijestolju Isusa Krista. To prijestolje nije imalo drugi temelj nego naravnu religiju, deizam, niti drugi oslonac nego oduševljenje nacionalnog mišljenja. Francuski narod nije trebao vidjeti - i nikada neće ni vidjeti, u vlastitom kralju nasljedniku Klodoviga, Karla Velikoga, svetog Luja IX., predstavnike Isusa Krista, već nasljednika Fharamonda, Clodiòna i predstavnika boga prirode. Tako su najkršćanskiji kraljevi bili oslobođeni od toga da svoje žezlo, krunu i sva vlastita prava prinesu Isusu Kristu; a njihova krunidba nije bila ništa drugo nego beskoristan obred bez značaja, a zakletve koje se na njoj polažu - po kojima su podložnici Isusa Krista i nasljednici njegove kraljevske vlasti - formula koja ih ni na što ne obvezuje (7).

Za galikance, vladari nisu bili samo oslobođeni bilo kakve obveze prema vlastitoj Crkvi i vjeri, nego kao pojedinci nisu je čak morali niti priznavati niti ispovijedati“. Drugim riječima, usuprot onome što se događa krunjenjem Henrika IV., katolička ispovijest francuskog kralja nije više držana prvim jamstvom koje je princ morao ponuditi radi upravljanja nacijom.

Znano je ono što se dogodilo i nećemo se više zadržavati na prijestupima koji potječu iz ovih učenja, već onda nazivane „modernima“. „U gotovo svim ložama osnovanima u to vrijeme, napominje Claudio Jannet, bilo je svećenika i kanonika. Ovaj se događaj zbio između vremena utemeljenja prvih loža (1725.) i polovine stoljeća. Možda su galikanski svećenici hotimično ignorirali izuzetno teške crkvene kazne Rimskih Prvosvećenika? Ili se pak njihova nazočnost u krilu loža treba držati znakom iskvarenosti koja je zahvatila Prvu državu i koja je dovela do tako mnogo otpadništva u trenutku Građanskog ustava klera. Oba su objašnjenja ispravna: vrijedi i jedno i drugi, već prema osobi…“.

Bolno je podsjetiti na ove pojedinosti: povijest ima svoja prava i svoje pouke: velikim zločinima uvijek je prethodila neka krivnja, kanonici i redovnici masoni objašnjenje su „svećenika koji su položili zakletvu“ te otpadnika (8).



Jean Ousset, „La revolución. Su Quinta columna“, iz sveska „Para que El reine“ Speiro, Madrid, 1972., str. 191-237



Bilješke:

(4) O ovim herezama valja konzultirati djelo Mons. Cristianija na: http://www.paginecattoliche.it/modules.php?name=News&file=article&sid=215 (“Breve storia delle eresie”).
(5) Ne trebamo zaboraviti da su ga, radi pokušaja oslobađanja
nečije krivnje, neki predstavljali slobodnim zidarom na marginama glavne subverzivne struje. U prilog ovoj tezi je i činjenica da je Ramsay bio samo prijatelj slavnoga Désaguiliersa, reformatora masonerije u XVIII. stoljeću. Premda je bio poznatiji, sam Voltaire bio je samo statist u usporedbi s Désaguiliersom. Međutim, Ramsay je bio vjeran posjetitelj kluba «Club de l’Entresol», u kojem se okupljao s drugim sektašima i, osobito, s najvažnijim šefovima kao Bolingbroke, Walpole, itd.? Nakon njegove smrti dobio se dokaz da je, premda je igrao kao slobodan strijelac, Ramsay igrao igru „Plave masonerije“ koja je bila najizravnije suprotstavljena katoličanstvu.
(6) Usporedimo ovaj odlomak u
Eglise Gallicane (t. I,str. 19) Josepha de Maistre: «Premda se čini da jansenistička sljedba nije djelovala nego u drugom planu kao krvnikov lakaj, u revoluciji bijaše možda zametkom koji snosi najveću krivnju neplemenitih radnika koji su pripravili djelo, jer je jansenizam sa svojim zločinačkim novotarijama dao prve udarce kamenu zaglavnom zdanja. U ovom slučaju… tko uvjerava više je kriv od onoga tko ubija… Ako čitamo govore koji su izgovoreni na zasjedanju Narodne skupštine gdje se raspravljalo može li kralj biti podložan sudu, zasjedanje koje je za stvarnog mučenika bila ljestvama za stratište, vidjet će se na koji je način jansenizam mijenjao naume. Samo nekoliko dana kasnije (13. veljače 1793. oko jedanaest ujutro) začuh, s propovjedaonice strane katedrale, kako se slušateljima, koji su se nazivali „građanima“, objašnjavaju temelji novog crkvenog ustrojstva: “upozoreni ste, govorili su im, budući da se narodu dalo pravo glasa: mislite na činjenicu da je, sve donedavna, to pravo pripadalo kralju koji, na kraju krajeva, nije bio nego mandatar nacije kojeg smo se otarasili».
(7) «Kada se kod dolaska Luja XVI. raspravljalo o obredu posvete, njegov se Savjet pitao treba li se to slaviti: galikanci su je držali beskorisnom i suvišnom. Unatoč tomu, odlučilo se da je treba održati i Luj XVI. je bio posvećen. Međutim, tijekom svečanog obreda, propovjednik se pobrinuo da izbjegne sve ono što bi logički moglo dovesti da se misli na vremenito kraljevanje Isusa Krista i na ovisnost naših vladara od tog kraljevanja, navješćujući na jasan način, sukladno galikanskom nauku i pred začuđenim narodom, da ovaj svečani obred kralja nipošto nije obvezivao, a niti je bio bitan za njegovu službu».
(8) Cfr.
Les Sociétés secrete et la Société, t. III, str. 43-47. O ovome svesku moći će se vidjeti da, s druge strane, ako je u ovo vrijeme zlo bilo duboko, bio je također određen broj crkvenih velikodostojnika koji su se protiv njega umješno borili, unatoč progonima od kojih prilično često bili žrtve. Spomenimo, među ostalima, monsinjora Biorda, savojskog biskupa, koji je znao neumorno voditi rat s masonima i, na osobit način još i više s klericima koji su učlanjeni u lože. Valja se prisjetiti i monsinjora Conen de Saint-Luc, biskupa Quimpera.