petak, 8. svibnja 2015.

Kako obnoviti katoličku vjeru u hrvatskom narodu?


Tema današnjeg predavanja može se činiti jako općenitom – nešto o čemu se već toliko puta raspravljalo da izgleda kako se tu ništa posebno više ne može reći. Nije li uostalom briga oko širenja vjere prvi zadatak Crkve, nešto što treba ležati na srcu svakog katolika, pa tu stvari trebaju biti jasne i nema potrebe za nikakvim naročitim pojašnjenjima? No ipak, ako pogledamo na prilike u kojima se Crkva danas nalazi – na izazove s kojima se ona suočava u svojoj nutrini, vidjet ćemo da stvari ipak bitno drukčije izgledaju. Ustanovit ćemo da nije sve tako jasno kako na prvi pogled može izgledati, i da je itekako potrebno razlučivanje duhova da bismo mogli doći do pravih rješenja i odgovora na naš problem. O tome želimo danas govoriti – ispitati stanje prilika u današnjoj Crkvi, analizirati koji su sve faktori tu na djelu, postaviti njihovu dijagnozu, da bismo konačno došli do pravog lijeka, rješenja za današnje zahtjeve po kojima Crkva može djelotvorno izgrađivati Božje kraljevstvo, katoličku vjeru u hrvatskom narodu.


Naš današnji predmet fokusira se na prilike u našem hrvatskom narodu. To je pitanje koje treba razmotriti na adekvatan način – ne iz izolirane perspektive, tako da bismo hrvatske prilike promatrali kao jedinstveni slučaj, nego to treba biti nužno u okviru cjelokupne situacije u današnjoj općoj Crkvi. Crkva je jedna i katolička – što znači sveopća, u kojoj opća strujanja utječu na njezine pojedinačne dijelove - mjesne Crkve, i bilo bi pretenciozno i pogrešno Hrvatsku izuzeti od tog pravila. Naprotiv, uvidjet ćemo da se zbivanja na općoj razini u Crkvi, a naročito u zapadnim zemljama koje se kod nas promatraju kao uzor, itekako tiču našeg stanja, i da ona oblikuju život naše mjesne Crkve. Imajući to na umu, razmotrimo najprije u glavnim crtama stanje stvari u općoj Crkvi.


Kriza u općoj Crkvi


Pogledamo li razvoj zbivanja u Crkvi početkom ovog i u proteklom stoljeću, možemo jasno uvidjeti jednu točku koja predstavlja prekretnicu, koja će radikalno promijeniti daljnji tijek crkvenog života. Bio je to Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) nakon kojeg će uslijediti drastične promjene kako u životu Crkve, tako u nauku. Drugi vatikanski sazvao je papa Ivan XXIII. u jednom vremenu koje je bilo obilježeno općim optimizmom i vjerom u čovjekove neograničene mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata prionulo se materijalnoj obnovi razrušenog društva – obnovi koja je bila uspješna i sve više napredovala te se činilo da čovječanstvo priprema put za svjetlu zemaljsku budućnost. Stvorio se dojam kao da čovjek svojim radom, svojim silama može sve postići te se pritom zaboravilo na ograničenost njegove naravi i onu temeljnu istinu da sve Bog vodi svojom providnošću na jedan način stavilo u stranu. Kao što nam psalam govori: ,,Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude graditelji" (Ps 126,1). Osim toga, društvo koje je prošlo kroz ratne strahote sada je nastojalo ići više putem pomirenja. Tome su posebno željele doprinijeti vjerske zajednice. Cijela ta atmosfera projicirala se na crkvenu situaciju. Papa Ivan XXIII. bio je prvi koji će promicati to usmjerenje. Prema njegovom uvjerenju, Crkva treba staviti u stranu sve ograde koje je dijele od onih različitih, koji su izvan Crkve. Treba im se što više približiti, i još dalje, treba staviti više čovjeka u središte – brinuti se za njegove želje i potrebe. Pritom će, sasvim razumljivo, ona eminentno nadnaravna preokupacija izgubiti svoj prvi plan. U tim prilikama bit će sazvan Drugi vatikanski sabor. Odmah u njegovom početku papa je izrazio načela koja trebaju voditi sabor: da ne treba više koristiti lijek kazne, nego samo lijek milosrđa. Također, osudio je tzv. proroke propasti i naznačio da cilj Koncila treba biti promicanje jedinstva kršćana i čitave ljudske obitelji. Tu možemo vidjeti u kojoj mjeri su one općedruštvene prilike oblikovale razmišljanje pape Ivana XXIII., i da im se on štoviše sasvim prilagodio. Ta će atmosfera uroditi drastičnim posljedicama. Uklonit će se sve dotadašnje barijere, ponajprije u samoj Crkvi. Papa će dati slobodan prostor onim teolozima koji su prije bili osuđeni zbog krivih, modernističkih nauka i ti teolozi izvršit će – u sjeni progresivno orijentiranih biskupa, golemi utjecaj na tijek koncila.


Već u samom početku izvršen je jedan značajni prevrat. Nacrti dokumenata koje je kroz prethodnih nekoliko godina stvarala posebna pripravna komisija, pod utjecajem progresivnih prelata u trenutku su napušteni i koncil se našao u potpunoj neizvjesnosti. Trebalo se krenuti u stvaranje novih dokumenata – bez ikakve podloge, i upravo se tu otvorio prostor za utjecaj progresivističkih biskupa i teologa. Svemu je dodatno doprinijela činjenica da je i nasljednik na papinskoj službi, Pavao VI., još dalje podržavao tu orijentaciju. Situacija među biskupima na koncilu bila je takva da većina nije imala neki poseban stav. Oni su jednostavno željeli slijediti ono što će odlučiti Crkva, ili drugim riječima – pratiti onaj tijek koji će oblikovati zbivanja na koncilu. Liberalni biskupi bili su u manjini. Isto to može se reći i za izričito tradicionalno orijentirane biskupe. No uz pomoć javnog mnijenja – svjetovnih medija koji su podržavali liberalizam, kao i obaju koncilskih papa, progresivistički akteri uspjeli su steći odlučni utjecaj i premda im nije uspjelo provesti u djelo sve svoje planove, ipak su uspjeli u dokumente ubaciti određene izjave iz kojih će u praksi kasnije ostvariti svoje planove.


Karl Rahner, jedan od vodećih progresivističkih
teologa na II. vatikanskom saboru


Konačni dokumenti koje je donio Drugi vatikanski sabor bili su zato plod kompromisa s tom liberalnom strujom. U njima su sadržani pojmovi i duh koji je dotad, u tradiciji Crkve, bio sasvim nepoznat. Najznačajniju anomaliju u tom smislu predstavlja deklaracija o vjerskoj slobodi, Dignitatis humanae. Vjekovni je nauk Crkve da država ima obavezu promicati i štititi božanski objavljenu vjeru – katoličku religiju, a s druge strane ograničavati izraze drugih, krivih religija. Ovaj dokument tvrdi sasvim suprotno, da država svim religijama treba priznati jednaka prava i da samim time država ne može biti katolička nego indiferentistička, agnostička. Tu je zatim ekumenizam, orijentacija kojom se na irenistički način pristupa drugim religijama – ističe se samo ono što je pozitivno u njima, a zanemaruje ono negativno – zablude koje odijeljuju od prave vjere, i time zatvaraju put prema spasenju. Time se izravno stvara dojam kao da su sve religije dobre i spasonosne, i stavlja u pitanje dogma da je Crkva nužna za spasenje. Potom je tu kolegijalnost, kojom se ograničava autoritet pape, biskupa, svećenika kao pastira i naučitelja. Stvaraju se razna vijeća i odbori – župna, biskupijska pastoralna vijeća, biskupske konferencije, koje u praksi prave pritisak i prisvajaju sebi prava i poziciju koja pripada pravim autoritetima. Čitavo to modernističko usmjerenje dobilo je svoj izraz i utjelovljenje i u liturgiji. Uveden je novi obred Mise koji je reformiran po ekumenskim principima – uklonjeno je gotovo sve ono specifično katoličko, a uvedene su stvari identične protestantskim obredima; stvari koje imaju antropocentrička obilježja i tako razvodnjuju duh pravog bogoštovlja – kulta koji iskazujemo trojedinom Bogu.


Sve te reforme urodile su očitim posljedicama u životu Crkve. Na temelju svih ovih krivih pojmova počeli su se širiti krivi nauci – hereze koje je Crkva svečano osudila. Počelo se otvoreno propovijedati da svatko može biti spašen neovisno o tome što nije katolik, što je izvan Crkve, u raskolu i krivovjerju, da mnoge istine više ne vrijede i da sada Crkva uči nešto drugo. Dovodi se u pitanje vjerodostojnost sv. Pisma – osporava se istinitost čuda i povijesna točnost izvještaja. Svećenika se počinje promatrati samo kao jednog službenika zajednice, a ne drugog Krista koji je po svetom redu primio vlast da prikazuje svetu Misnu Žrtvu i autoritet da vodi zajednicu. Zato svećenici napuštaju svoje kleričko ruho i počinju se odijevati svjetovno, formacija se u bogoslovijama liberalizira – nestaje tradicionalne teologije, duhovnosti i discipline. Šire se i zablude u moralnom nauku – unatoč službenim stavovima Crkve, širi se neposlušnost - odobrava se kontracepcija, nezakonite veze, pa u novije vrijeme čak i homoseksualnost. Gubi se naposljetku uopće vjera u nadnaravno – u anđeoski svijet, čudesa, postojanje đavla, stvarnost pakla i čistilišta. Sve to razumljivo vodi do apsolutne dekadencije crkvenog života. Zapadne zemlje u kojim je ova revolucija poprimila najveće razmjere, bilježe drastičan pad svih pokazatelja – broja svećenika, redovnika i duhovnih zvanja, pad pohađanja Mise, krštenja, vjenčanja itd. Primjerice, u SAD-u je 1960. god. bilo oko 1500 svećeničkih ređenja, dok ih je 1998. bilo samo 460. U Francuskoj je također u pedesetima bilo oko 1000 ređenja, dok ih je u devedesetima samo oko stotinu. U pedesetima je oko 70 % katolika pohađalo Misu u SAD-u, dok ih je u 2000. ta brojka pala ispod 30 %. Godine 1950. više od 90 % Francuza bilo je kršteno kao djeca; danas je to manje od 60 %. Gotovo 150 tisuća odraslih obratilo se na vjeru u SAD-u 1960. god.; 2002. godine, taj broj je bio ispod 80 tisuća. Isti trendovi vrijede za Njemačku, Austriju, V. Britaniju, zemlje Beneluksa itd. Sve u svemu, na temelju objektivnih činjenica moramo ustanoviti kako je Crkvu – kao izravna posljedica defektnosti nauka i nove orijentacije II. vatikanskog zahvatila velika i snažna kriza koja se očituje u propadanju sveukupnog vjerskog života. To su posljedice modernizma – sustava zabluda koji je Crkva prethodno svečano osudila, a sada se u obnovljenom obliku uvukao i nametnuo u Crkvi; i ta kriza neće se nadvladati sve dok na općoj, najvišoj razini ne dođe do povratka na one iste principe koji su Crkvu vodili kroz sve vijekove.


Očitovanje postkoncilske krize u Hrvatskoj


To je ono što možemo ustanoviti za opće stanje u Crkvi. Pođemo li korak dalje u našoj temi, postavljamo si pitanje kako su se te prilike očitovale na hrvatsku Crkvu? Odgovor na to dobit ćemo ako razmotrimo na koji je način Crkva u Hrvatskoj reagirala na uvedene reforme. Uloga naših biskupa na Drugom vatikanskom saboru bila je istovjetna općoj slici koju smo ustanovili. Većina ih nije imala izričite stavove i naprosto je pratila tijek zbivanja usklađujući se s prevladavajućim strujanjima. Od onih tradicionalno orijentiranih valja istaknuti splitskog nadbiskupa Franića koji se posebno zalagao za tradicionalni nauk o mariologiji i o pojmu objave. Tu je bio i sarajevski nadbiskup Čekada koji se odlučno suprotstavio prijedlozima ukidanja latinskog jezika u liturgiji i proročki upozorio na strašne posljedice koje bi time uslijedile. S druge strane, među našim je biskupima bila prisutna opčinjenost idejom narodnog jezika u liturgiji. Kasnije će naši progresivistički teolozi i svećenici izgraditi mit kako su Hrvati promijenili tijek zbivanja na Drugom vatikanskom kada su uspjeli uvjeriti koncilske oce da je kod nas postojala liturgija na narodnom jeziku. No radi se zapravo o jednom običnom stereotipu, jer se rimska liturgija na staroslavenskom jeziku služila kod nas samo na vrlo ograničenom području dok se u svim hrvatskim krajevima služila tradicionalna latinska Misa kao u čitavoj Crkvi. Osim toga, staroslavenski jezik nije bio narodni već jedna arhaična varijanta liturgijskog jezika koja se vremenom nije mijenjala. I da je zaista bilo tako, progresivisti bi sačuvali staroslavensku liturgiju, no ona je odmah nakon uvođenja nove Mise napuštena i nikad se više kod nas nije služila.



Sveti Ćiril i Metod od kojih potječe staroslavenska liturgija
kao tradicionalni obred Crkve

Nakon koncila sve su one bitne reforme kod nas bez zadrške provedene. Uveden je novi obred Mise s jednim od najbržih prijevoda na narodni jezik, uvedeni su novi oltari prema puku, svećenici su napustili svoje kleričko ruho i počeli hodati u civilu, uvedena je pričest na ruku, napušteni su tradicionalni priručnici i zamijenjeni modernim teolozima – Rahnerom, de Lubacom, Balthasarom. Izgubila se i tradicionalna disciplina u svećeničkom odgoju kao i općenito – značajno je smanjena obaveza posta i nemrsa te broj zapovijedanih blagdana. Sve to doprinijelo je slabljenju vjerskog duha u narodu.


Kako su samo kobne bile posljedice okretanja od tradicionalnih, velikih oltara i uvođenja stolova prema puku. Oltar simbolizira Krista, koji se kao Žrtva prikazuje Ocu nebeskom za naše grijehe, i ta žrtva se na nesakramentalni način obnavlja u svetoj Misi. Zato je u tradicionalnom obredu svećenik okrenut prema oltaru, tj., prema Bogu, jer se njemu iskazuje čast i klanjanje. S druge strane, u novom obredu uveden je stol prema narodu – kao da se tu radi samo o okupljanju, animiranju zajednice, gdje svećenik nije više posrednik između Boga i čovjeka, nego samo jedan odabrani pojedinac iz naroda. Upravo na taj način djelovale su te promjene na svijesti kako svećenika, tako i vjernika. Zato su svećenici napustili svoje kleričko ruho i počeli se odijevati kao laici – kao da su službenici samo na određeno vrijeme, po ljudskom dogovoru, a ne trajno posvećeni Bogu u službi posvećivanja Božjeg naroda i spasenja duša. Što reći o napuštanju latinskog jezika i gregorijanskog korala, koji na tako jasan način progovaraju da se tu radi o otajstvu? Nasuprot tome, uveden je narodni jezik kao da se u bogoslužju radi samo o jednom društvenom skupu, katehezi i propovijedi, a ne uzvišenom kultu koji iskazujemo Bogu. Što reći o pričesti na ruku, gdje se s posvećenim prilikama u kojima je Krist prisutan svojim tijelom i krvlju, dušom i božanstvom, postupa kao da se radi o običnom kruhu, kao da on nije prisutan u svakoj i pojedinoj čestici, koje se onda rasipaju te se događa svetogrđe? Možemo li zamisliti veći udarac na vjeru pojedinih katolika, koji će takvom praksom izgubiti strahopoštovanje prema Presvetom Sakramentu – a ako se ono izgubi, kako dalje vjerovati da je Krist u njemu stvarno prisutan? Sve te promjene nose sa sobom nedvojbeno ozbiljne, teške posljedice po vjersko shvaćanje pojedinaca i zato nije začuđujuće ako katolici podložni tim praksama počnu gubiti vjeru u temeljne istine vjere.



Novi obred Mise - 'pastoral mladih'
kakav se prakticira kod nas

Posebno poglavlje treba posvetiti pitanju teološkog nauka u našim bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nakon nekog vremena teološki je studij prestrukturiran, tako da su svećenički kandidati i laici - studenti u njemu izjednačeni, što može samo pojačati mnijenje da teološki nauk ne pripada izričito službi poučavanja i vođenja Božjeg naroda, nego je stvar osobnog studija kojemu se može svatko posvetiti. No još je važnije pogledati kakav se nauk počeo predavati – i kakav se danas predaje na našim teološkim fakultetima. S punim pravom možemo ustvrditi da se nastoji u stopu pratiti liberalne, modernističke trendove, teologe iz zapadnih zemalja. Na našim se teološkim učilištima vjerno predaje nauk II. Vatikanskog o vjerskoj slobodi, da država danas ne može biti službeno katolička, već da svakoj religiji i svjetonazoru treba dati jednaka prava. Sve revnije se promiče krivi ekumenizam – da više nije odlučno ono što nas razlikuje od drugih religija, nego samo ono što je zajedničko i da posljedično sve religije mogu voditi spasenju. Tumačenje sv. Pisma nailazi na strahovite promjene. Odbacuje se vjekovni nauk Crkve o nezabludivosti sv. Pisma i osporava povijesna utemeljenost brojnih svetopisamskih izvještaja. Na našim župama sve više se ostvaruju načela kolegijalizma – uvode se razna župna vijeća koja svećeniku malo – pomalo ograničavaju autoritet. Generalno gledajući, nameće se naturalistički duh koji potkopava vjeru u nadnaravno tako da se vjera u čudesa, duhovni svijet, postojanje pakla, čistilišta stavlja u pitanje.


Na koji način može jedan svećenik formiran na tim principima narodu prenositi vjeru i voditi ga prema spasenju? Ako on izgubi vjeru da je katolička vjera nužna za spasenje, njegov misionarski duh će se posve ugasiti i on će pretvarati Crkvu u puku humanitarnu organizaciju. Ako izvještaji sv. Pisma – izvještaj o stvaranju, starozavjetni događaji, Isusove riječi i čudesa, nemaju realnu nego samo simboličku vrijednost, kakav onda značaj uopće mogu imati za nas? Neće li tada i naša vjera postati fiktivnom, odijeljenom od stvarnog života? Ako se svećenikov autoritet srozava, kako on može ostvarivati od Krista povjerenu zadaću da vodi i upravlja Božji narod putem spasenja? Kako može ispravljati zastranjenja i zablude, štititi Božji narod od utjecaja zloga i od duha ovog svijeta?


Očito je dakle kako je čitava ta orijentacija, nauk i prakse koje proizlaze iz modernizma, toliko suprotni vjekovnom nauku Crkve i toliko destruktivni za njezin život, da nijedan katolik – ako on zaista želi ispovijedati i živjeti vjeru kako nam ju je predala Crkva, ne može na njih pristati. To je nešto što mora biti očito i neupitno, ako čitavoj stvari pristupimo s iskrenom željom i namjerom. Moramo priznati da danas ima puno katolika koji o tome ne vode brigu, koji se svjesno prilagođavaju duhu svijeta – vjeruju u skladu s modernističkim naukom i tako žive. No ima i onih, što je možda još žalosnije, koji žele iskreno služiti Gospodinu, ozbiljnije i dublje živjeti svoju vjeru, ali zbog ljudskih obzira pristaju na kompromise. Svaka revolucija mijenja javni mentalitet. Ono što je prije bilo normalno i samorazumljivo, nakon prevrata postaje konzervativnim, ekstremnim, a oni koji su prethodno slovili za liberale, sada postaju navodno umjerenima. Identičan se proces dogodio u Crkvi nakon kobnih koncilskih reformi. Mišljenja koja je prethodno Crkva najodlučnije osudila, postala su tzv. 'mainstream', a oni koji su bili odlučni i dalje se držati tradicije, počeli su se označivati kao reakcionarima, zaostalo konzervativnima. Pritom su veliku ulogu odigrale upravo one skupine koje podržavaju uvedene reforme, ali se predstavljaju vjernima Crkvi zato što te reforme tumače na konzervativni način. U govoru o krizi u Crkvi u tradicionalnim krugovima takve skupine naziva se neokonzervativcima. Tu se zapravo ne radi o ničemu drugome nego o suptilnom prihvaćanju modernizma pod konzervativnim predznakom. Ti krugovi prihvaćaju nauk o vjerskoj slobodi i zastupaju da koncilski dokumenti i novi obred Mise nisu po sebi problematični, nego samo njihove interpretacije. Zato oni odbacuju ideju da je nužan potpuni povratak Tradiciji. No takvi su stavovi umjetni, neutemeljeni i pogrešni jer osim onih izričito krivih stvari – koje se nikako ne mogu opravdati, očito je da se reforme u gotovo svim slučajevima tumače na liberalni način. To ne može biti slučajno. Dvoznačnosti su u koncilske dokumente uvedene upravo zato da bi otvorile prostor liberalnim tumačenjima. Oni nam nisu potrebni da bismo izvukli tradicionalna shvaćanja, jer to već imamo u prijašnjim dokumentima. Nije nam potrebna nova Misa da bismo je služili na velikom oltaru, na latinskom jeziku, bez koncelebracije, bez pričesti na ruku. To sve – i još puno više, ono toliko važno poput molitava ofertorija (prikazanja) i drugih misnih molitava, imamo u tradicionalnom obredu. Nova Misa je konstruirana zato da bi se sve te devijacije uvele. I zato nije nikakva slučajnost da se na taj način novi obred služi u 99 % slučajeva. Isto tako nije slučajno da se u jednakom omjeru tekstovi koncila tumače na liberalni i krivovjerni način.


Pravo rješenje za današnje prilike u Crkvi


Time dolazimo do jasnog odgovora na naše naslovno pitanje: nema drugog puta za obnovu katoličke vjere, kako u čitavoj Crkvi, tako u hrvatskom narodu, od potpunog povratka tradicionalnom katoličkom nauku, teologiji, duhovnosti, disciplini. Katolička tradicija je bitan dio, jedini i savršeni izraz katoličke vjere. Nikakav kompromis s osuđenim, modernističkim naucima neće postići tu obnovu, jer svaki krivi nauk nosi u sebi sjeme propasti. Nećemo taj čisti tradicionalni nauk pronaći u spisima naših progresivističkih postkoncilskih teologa, poput Šagi-Bunića, Bajsića, Turčinovića. Ti su isti bili osnivači i voditelji tzv. TDKS-a, kompromiserskog udruženja koje se povezalo s kominističkim režimom, dotle da ga je sam kardinal Šeper osudio. Nećemo ga pronaći u promicateljima koncilske orijentacije, knjižarama poput Kršćanske sadašnjosti ili Crkve u svijetu koje su izdavale modernističke i heretične naslove. KS je bio izdao zloglasni Holandski katekizam, koji je sasvim nekatolički dotle da ga je sama kardinalska komisija osudila. Izdao je knjigu bivšeg pomoćnog bečkog biskupa H. Krätzla u kojoj se on zalaže za kontracepciju, ređenje žena i druge modernističke nauke. Izdao je jednu knjigu pod naslovom Velikani vjere, gdje se u istu kategoriju stavljaju katolički sveci zajedno s Lutherom i Calvinom. Splitska kuća Crkva u svijetu izdala je knjigu kardinala Kaspera ,,Isus Krist" u kojoj se niječu nebrojena Isusova čudesa i evanđeoski događaji (i ta knjiga naravno ulazi u formaciju budućih svećenika). Tu je zatim Svjetlo riječi koje ide dotle da preporuča naslove heretika Hansa Kunga, pa ultraprogresivistički časopis Concilium koji je dobio preporuku od dvaju nadbiskupa. Takvi nauci sigurno ne mogu voditi prema obnovi vjere, već samo prema propadanju i gubitku vjere.


Rješenje nisu ni konzervativne izdavačke kuće i pokreti koji će na djelovanje tih vukova u ovčjem ruhu šutjeti i ponašati se kao da to nije važno. Poslanje Crkve nije samo pozitivno iznositi nauk, nego da bi ona to mogla uspješno činiti, treba omogućiti zdrave uvjete u kojima se to može ostvariti. Sav naš trud oko pozitivnog izgrađivanja vjere bit će uzaludan ako zanemarimo sve one faktore koji djeluju destruktivno po vjeru. Bit će uzaludan ako ćemo samo pasivno promatrati širenje zabluda i ako ih iz krivog poimanja poslušnosti nećemo suzbiti. Koji je smisao slati mladića koji želi postati svećenik u modernu bogosloviju u kojoj će biti podučavan nebrojenim zabludama i krivovjerjima, pa makar uz upozorenja i sav trud da se te opasnosti izbjegnu i nadopune zdravim naukom? Koji je smisao sudjelovati na novoj Misi uza sav trud da budemo sabrani i iskažemo Bogu čast i klanjanje, ako je ona prožeta zlouporabama, svetogrđima te iskrivljuje temeljni pojam o sv. Misi i o temeljnim istinama vjere?


Upravo to je stvarnost s kojom se susrećemo. Koliko je katolika koji žele dati ono najviše za Boga, koji uočavaju probleme, ali ne nalaze dovoljno odlučnosti da postupe na pravi način jer se drže obveznima poslušnošću. No, autoritetima u Crkvi nije dana vlast da ruše, nego da izgrađuju vjeru. Nije im dana vlast da podržavaju hereze, zablude i svetogrđa koje vode duše u propast, nego da promiču pravu katoličku vjeru koja jedina vodi prema spasenju. Zato ni naša poslušnost nije vezana na stvari koje su protivne od Boga objavljenoj, katoličkoj vjeri. Naprotiv, baš u tom slučaju dužni smo otkazati svoju poslušnost, dužni smo prokazati i boriti se protiv tih zabluda, iz vjernosti i poslušnosti prema Bogu koji osuđuje sve ono što je protivno njegovoj Riječi, njegovoj objavi.


Gospodin Bog trojedini, njegova vječna Riječ koja je tijelom postala i objavila nam sva božanska otajstva – Isus Krist, traži od nas vjernost ispovijesti vjere koju je Crkva na nepogrešivi način potvrdila na Tridentskom saboru, a u njoj stoji: ,,Odobravam i najčvršće prihvaćam apostolsku i crkvenu predaju i ostale običaje i uredbe iste Crkve". Te nadalje: ,,Prihvaćam i odobravam primljene i odobrene obrede Katoličke crkve kod svečanog podjeljivanja sakramenata". Ta crkvena predaja ili tradicija nisu novotarije koje su uvedene kako bi se Crkvu prilagodilo nekatoličkim zajednicama i ovome svijetu, i zbog kojih su već nebrojeni katolici kompromitirali ili izgubili svoju vjeru. Ta tradicija je ono što Crkva vjerno čuva od samih svojih početaka – ona je savršeni izraz katoličke vjere i jedino po njoj mogu doći istinski plodovi za duhovni, vječni život.


Vjeru u našem narodu izgradio je i othranio tradicionalni rimski obred, koji se u njemu služio od stoljeća sedmog. Nije bilo potrebno da svećenik čitavo vrijeme gleda prema narodu – kao što su to uveli protestanti kojima su naši preci odlučno suprotstavili, ili da sve govori glasno i na narodnom jeziku da bi narod sačuvao katoličku vjeru. Bilo je jedino potrebno da se čuva istinsko katoličko bogosložje, istinski kult upućen trojedinom Bogu, čija je otajstvenost i uzvišenost jasno svjedočila katoličku vjeru. Nasuprot tome, antropocentrične reforme koje su uvedene narod nikad nije tražio već ih je nametnuo progresivistički lobi i unatoč optimističnim obećanjima, nije uslijedio porast vjere u narodu nego sasvim suprotno.



Hrvatski sabor posvetio je 1687. god. našu domovinu svetome Josipu kao svome zaštitniku. On je učinio zavjet da će izgraditi svetište na čast Presvete Krvi Kristove za vrijeme pogibli kuge, 1739. god. Prema koncilskom nauku o vjerskoj slobodi – nauku koji podržavaju ne samo modernisti, nego i neokonzervativci, taj čin danas bi bio nemoguć. Pod lažnim liberalnim načelima, danas bismo se pomisli da bi naša državna vlast poduzela javni čin ispovijesti katoličke vjere, trebali stidjeti i odbaciti je kao nešto nazadno, kao iluziju. No odatle je očito da takvi ljudi zapravo ne žele da Hrvatska bude katolička. Takvi ljudi ograničavaju vjeru samo na privatno područje i de facto odbacuju katolički nauk o Kristovoj kraljevskoj vlasti nad društvima. No mi želimo da Hrvatska bude katolička. Želimo da se to ostvari ne samo pojedinačno – jer statistički gledano, to jest slučaj (jer se katolicima izjasnilo 87 % pučanstva – premda mnogi od njih samo nominalno), nego da čitav naš narod živi katoličkim duhom, da nad našim hrvatskim društvom vladaju načela katoličkog društvenog uređenja. Tada će na naš narod sići blagoslov i u onim zemaljskim stvarima, na koje se toliki naši bližnji žale. Želimo to, nastojimo oko toga i molimo jednako kao što su to činili brojni velikani naše vjere, poput blaženih Alojzija Stepinca i Ivana Merza. Za njih katolička obnova hrvatskog naroda nije bila iluzija, za njih Kristova kraljevska vlast nad hrvatskim društvom nije bila nazadna ideja koja bi se kosila s ljudskom slobodom. Naprotiv, za njih je to bio prvi i samorazumljivi cilj poslanja jednog katolika. Njihova duboka vjera poticala ih je da predaju čitavo svoje biće, sve svoje sposobnosti i trud za taj uzvišeni cilj – koji nisu promatrali iz svojih ograničenih ljudskih nazora, nego u vjeri da je Bogu koji je stvorio nebo i zemlju, koji je podigao palog čovjeka iz grijeha, sve moguće.


Molimo Gospodina uskrslog da ojača u nama tu vjeru u njegovu svemoć, u njegovu providnost, utecimo se zagovoru sv. Josipa, koji kao što je skrbio za svetu Obitelj, neka svojom nebeskom zaštitom i zagovorom pritekne u pomoć hrvatskom narodu u svim njegovim nevoljama i potrebama, i da bi postao potpuno odan katoličkoj vjeri i vlasti Krista Kralja!


p. Marko Tilošanec

(predavanje održano u Splitu, 17. travnja 2015. - nadopunjeno)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.