subota, 23. svibnja 2015.

O blagdanu Duhova


Pedeseti dan nakon Uskrsnuća Spasitelj je izvršio svoje obećanje i svojoj Crkvi poslao Duha Svetoga. Tek ovim izlijevanjem Svetoga Duha nad apostole dovršeno je djelo spasenja i Crkva otpočinje sa svojim djelovanjem.


Duh Sveti izlazi u Bogu iz ljubavi Oca i Sina. Sin izlazi samo od Oca, i to iz njegove spoznaje te je stoga Riječ i Istina. Duh Sveti izlazi pak iz ljubavi Oca i Sina. Sveti Augustin pronalazi u našoj duši, koja je stvorena po slici Božjoj, trag Presvetog Trojstva jer naša duša ima razum koji spoznaje i volju koja ljubi. Iz našeg razuma i volje pak ne nastaje nova osoba, kod Boga naprotiv nastaje. Misao ili duhovna Božja Riječ jest sama božanska osoba i također proizvod koji proizlazi iz Božje ljubavi jest jedna osoba.


Kako bi se izrekla iskrenost jedinstva dviju osoba, kažemo da su jednoga duha. Snagom svoje ljubavi žive jedno za drugo i jedno u drugome. Dah ljubavi znači težnju ljubljenih osoba da svoj život preliju drugomu. Tako se osoba koja ljubi na neki način prenosi u ljubljenu osobu prihvaćajući sve što drugi trpi i osjeća kao da ona to sama trpi i osjeća. Ova težnja preliti život jedne osobe u drugu pronalazi svoj izraz u cjelovu. Stoga oci Duha Svetoga nazivaju osculum Patris et Filii – cjelovom Oca i Sina. Sveti ga Bernard naziva osculum suavissimum, sed secretissimum – najslađim, ali najtajanstvenijim cjelovom.


Nigdje dvije osobe nisu tako ujedinjene kao Otac i Sin u Bogu. To nisu dva boga koji ljube jedan drugoga, nego oni posjeduju samo jedan život, zbilja su jedan duh zajedničkim posjedovanjem jedne božanske naravi. Stoga Otac i Sin ne prelijevaju svoj životni sok jedan u drugoga, nego ga iz njihova zajedničkog srca izlijevaju u treću osobu. Kako je dah slika za posredovanje i izlijevanje života, tako je Duh Sveti kao dah ljubavi jedna osoba koja posjeduju cijeli božanski život.


Udahnjivanje Duha Svetoga dakle trajno je strujanje ljubavi u kojemu Otac i Sin izlijevaju svoju bit u Duha Svetoga. Stoga se on predstavlja snažnim vjetrom (na Duhove) ili pak živim studencem. „Fons vivus, ignis, caritas – studenac živi, ljubav, plam naziva ga duhovni himan Veni Creator. Ili sjetimo se riječi u Ivanovu Evanđelju 7,37-39 gdje Isus kaže: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo; 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojeg su imali primiti oni što vjeruju u njega“.


Budući da je Duh Sveti ljubav, on je i dar božanske ljubavi nama: „Blagodat Boga svevišnjeg – donum Dei altissimi“, naziva ga duhovski himan. Sveti Pavao rado piše o ovome daru Duha Svetoga: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5) U 2 Kor 5,5 i Ef 1,14 označava čak Duha Svetoga zalogom koji nam je dakle dan kao jamstvo da ćemo i mi još zadobiti puno otkupljenje i slavu.


Ljubav je prvi i najvažniji dar koji želimo. Dar koji nam nije učinjen iz ljubavi ne raduje nas. Tako je i Duh Sveti prvi i najvažniji Božji dar nama i po njemu nam Bog daruje sva daljnja dobra. Stoga je on naš Posvetitelj.


Djela apostolska opisuju zadivljujuće djelovanje duhovskog događaja u apostolima. Dolazak Duha Svetoga apostole je zbilja preobrazio. U dvije, tri godine s Gospodinom napravili su očito samo malobrojne korake napretka u savršenosti jer oni često nisu razumjeli Gospodina, gotovo su pali u očaj poradi njegove muke i teško su došli do vjere u uskrsnuće. Dolaskom Duha Svetoga odložili su svoju bojažljivost i malovjerje i sada su s mnogo hrabrosti i mudrosti naviještali vjeru.


Svi su kršćani primili Duha Svetoga: ponajprije u Krštenju i na nov način onda kod Potvrde koja na određeni način predstavlja osobne Duhove svakog kršćanina. Moramo moliti Duha Svetoga za to da u nama proizvede slične učinke kao u apostolima. Budući da Duha Svetoga sebi ne možemo tako dobro predočiti kao Oca i Sina, izloženi smo pogibelji zaboraviti ga. Nazivalo ga se već čak i zaboravljenom Božanskom Osobom, a blagdan Duhova u kršćanskoj svijesti i običajima nikada nije zauzeo isto mjesto kao druga dva zapovjedna blagdana Božića i Uskrsa. To je razumljivo, ali i šteta, jer upravo je Duh Sveti onaj koji nas treba posvećivati. Stoga nikada ne možemo dovoljno moliti za Duha Svetoga i njegove darove.


Dva su glavna učinka koje Duh Sveti može proizvesti u nama: prvo je prosvjetljenje našega razuma. Mi trebamo Duha Svetoga kako bismo duboko razumjeli istine naše vjere, u svim stvarima prepoznali Božji plan i u praktičnom djelovanju odabrali ispravno. Stoga se prije kršćanske nastave ili prije čitanja Svetoga Pisma molimo Duhu Svetomu i stoga ga trebamo zazvati i prije važnih odluka. Ovi više razumski darovi su darovi mudrosti, razuma, znanja i savjeta.


Duh Sveti može pak ojačati i našu volju i ispuniti je istinskom ljubavlju. Bez njega smo hladni, mlaki i egoistično na sebe koncentrirani. Uz njegovu pomoć možemo pak nadići svoje lažno sebeljublje, ljubiti Boga iznad svega, a stvorove na ispravan način ljubiti u Bogu i poradi Boga. Duh je Sveti bio taj koji je svecima davao snagu da iz ljubavi prema Bogu podnesu velike žrtve ili čak i mučeništvo. Upravo kad se osjećamo mlakima i tromima, moramo moliti Duha Svetoga za oduševljenje za vjeru i kršćanski život. Ovi darovi koji se više tiču volje jesu snaga, pobožnost i strah Božji, tj. strahopoštovanje.


Molimo se dakle Duhu Svetomu ne samo na Duhove, nego svakodnevno i imajmo duboku čežnju za tim da postanemo ljudi koji su ispunjeni i vođeni Duhom Božjim.


p. Matthias Gaudron

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.