Večeras
ću vam govoriti o Lutherovoj Misi i o Misi po novome obredu. Zašto ova
usporedba između nove Mise i Lutherove Mise? Stoga što to pokazuje povijest:
stvarnu povijest nisam ja stvorio. Jedna knjiga Léona Cristijanija, napisana
1911., koja se zove „Od luteranstva do protestantizma“, govori o Lutherovoj
liturgijskoj reformi.[1] Napisana je u vrijeme kada autor nije poznavao ni našu
trenutačnu krizu ni novi obred, stoga ju je napisao bez ikakvih primisli.
Ponajprije
bih želio napraviti sintezu temeljnih načela Mise kako bih prizvao u svijest
ljepotu, duboku duhovnu vrijednost naše Mise, mjesto naše Mise u našoj svetoj
Crkvi. Što je ljepše naš Gospodin Isus Krist mogao dati čovječanstvu, što
vrjednije, svetije, svojoj svetoj Crkvi, svojoj Zaručnici Crkvi na Kalvariji,
kada je umirao na križu? Svoju Žrtvu.
Svoju
Žrtvu: Njegova osoba koja nastavlja Njegovu Žrtvu, On ju je dao Crkvi u
trenutku kada je umirao na križu. Otada je ova Žrtva bila predodređena da se
obnavlja i da ostane tijekom stoljećā, na onaj način kako ju je on ustanovio
istodobno sa svećeništvom.
Kada
je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu
na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata:
ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo
zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.
Dakle,
Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno
je povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo
stvoreno za Žrtvu. Mogli bismo reći da je to Utjelovljenje Isusa Krista kroz
stoljeća: Misna Žrtva prinosi se usque ad finem temporum.
Ako
je Isus Krist želio ovu Žrtvu, on je želio biti i njezin žrtveni prinos. Ako se
dakle nastavlja Žrtva na križu, želio je da žrtveni prinos uvijek bude isti, da
on sam bude žrtveni prinos. Da bi bio žrtveni prinos, On mora biti prisutan,
stvarno prisutan na našim oltarima. Ako On nije prisutan, ako nema stvarne
prisutnosti na našim oltarima, nema žrtvenog prinosa, nema svećeništva. Sve je
ujedinjeno: svećeništvo, žrtva, žrtveni prinos, stvarna Prisutnost; dakle,
transupstancijacija.
Ovo
je „srce“ blaga – najvećega, najbogatijega – koje je naš Gospodin dao svojoj
Zaručnici Crkvi i cijelome čovječanstvu. I tako možemo razumjeti kako je Luther, kada je želio preobraziti, izmijeniti ova načela, počeo s napadom na
svećeništvo kako to danas čine modernisti. Jer je Luther dobro znao da ako
nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa,
ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.
Luther
je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: „Ne postoji
razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće“. To su ideje koje je
on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako
bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. Govorio je: „Tvrdnja
da papa, biskupi, svećenici, redovnici čine klerički stalež, dok kneževi,
gospoda, obrtnici, seljaci čine svjetovni stalež, čista je izmišljotina i laž“.
Ova razlika između svećenika i laika bila bi, dakle, po Lutheru izmišljotina i
laž. Čitam njegove riječi: „Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu.
Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju
svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici
nemaju poseban biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov
svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega“. Tako se objašnjava ova laicizacija
svećenika: ne žele više imati posebnu odjeću, ne žele se više razlikovati od
vjernika jer su svi svećenici i jer vjernici moraju odabrati svoje svećenike,
birati svoje svećenike.
Ovo
su načela Luthera koji nastavlja: „Ako jedan Papa ili biskup pomazuje,
podjeljuje tonzure, zaređuje, posvećuje ili daje različito odijelo laicima i
svećenicima, stvara varalice“. Po krštenju su svi posvećeni svećenici (drži Luther), dakle progresivisti naših dana nisu novotari!
Postoji
nova knjiga o sakramentima koja je objavljena u Parizu u siječnju ove godine,
pod upravom nadbiskupa, kardinala Martyja. Autori su „otkrili“ da ima osam, a
ne više sedam sakramenata, a osmi sakrament je redovničko svečano zavjetovanje.
Jasno se kaže u ovoj knjizi da su svi vjernici svećenici i da njihov biljeg
dolazi od krsnoga biljega. Autori su čitali Luthera koji je za njih postao
crkvenim ocem.
Luther
je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više
vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije
žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija, sve samo ne žrtva. Sukladno tome,
za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost,
prisjećanje i zborovanje. Zbog toga se Luther uvijek borio protiv privatnih
Misa; to je jedna od prvih poduzetih mjera jer po njemu privatna Misa nije
zborovanje, a nužno je da vjernici međusobno komuniciraju. Privatna Misa za
Luthera nije u skladu s istinom i treba dakle ukinuti sve privatne Mise.
Luther
je Euharistiju nazivao „sakramentom kruha“. „Euharistija – govorio je – postala
je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da
je Misa pretvorena u Žrtvu“. Moramo ustvrditi da se danas ne govori više o
Žrtvi svete Mise u biskupijskim i župnim listićima, nego o Euharistiji, o
zborovanju, o večeri. Koje čudno približavanje Lutherovim tezama!
Sam
je Luther pravio osim toga razliku među svrhama Misne Žrtve. Rekao je da je
jedan od ciljeva Mise zahvala Bogu. Euharistija je „Sacrificium laudis“, a ne „Sacrificium
expiationis“, dakle nije pomirbena Žrtva nego hvalbena Žrtva, Euharistijska.
Poradi toga određeni protestanti govore još o Žrtvi, ali je ne razumijevaju u
smislu pomirbene Žrtve koja otpušta grijehe, a to je jedna od glavnih svrha
Misne Žrtve.
Zbog
toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred Mise jer kažu da je sada s novim
obredom moguće moliti se s katolicima. Ovo je objavljeno u jednom časopisu biskupije
Strasbourg koji je prenosio izvješće o susretu s protestantima Augsburške
konfesije. „Uistinu, sa sadašnjim oblicima euharistijskog slavlja Katoličke
Crkve i s prisutnim međusobnim teološkim približavanjem, mnoge smetnje koje su
mogle spriječiti jednog protestanta da sudjeluje na euharistijskom slavlju, postupno nestaju i sada je moguće jednom protestantu priznati da u katoličkom
euharistijskom slavlju imamo Večeru koju je Gospodin ustanovio. Držimo
vrijednim poslužiti se novim euharistijskim molitvama koje imaju prednost što
oslabljuju teologiju Žrtve“.[2] Posve je jasno! Prije dva tjedna išao sam u
Englesku i saznao sam da je jedan anglikanski biskup prihvatio novi katolički
obred za svoju cijelu biskupiju. On je izjavio: „Ovaj novi obred posve je u
skladu s našim protestantskim uvjerenjima“. Dakle, jasno je da za protestante
ne postoje više poteškoće glede prihvaćanja novog obreda. Zašto ne prihvate
stari obred? To je upitao gospodin Salleron oce iz Taizéa: „Zašto kažete da
danas možete prihvatiti novi obred, a ne možete stari?“ Postoji dakle razlika
između novog i starog obreda i ova je razlika bitna; nije to akcidentalna
razlika i zbog toga ne prihvaćaju služiti stari obred, sa svim molitvama koje
su dragocjene i koje zbilja rasvijetljuju svrhe Žrtve: prošnja,
kajanje, zahvala i klanjanje. To je svrha Žrtve katoličke Mise koja
je jasna u starom obredu, a nije više u novom obredu jer više nema Ofertorija (Prikazanja).
I zbog toga Luther više nije želio Ofertorij u svom obredu.
Pogledajmo
kako je Luther počeo sa svojom novom misom, svojom reformom. Prva evangelička
misa održana je u noći između 24. i 25. prosinca 1521. Na ovoj prvoj
evangeličkoj misi, nakon propovijedi o Euharistiji, predstavlja se pričest pod
obje prilike kao obvezatna, a ispovijed kao beskorisna jer je dovoljna sama
vjera. Karlstadt, Lutherov učenik, dolazi na oltar u svjetovnoj odjeći, moli
Confiteor i počinje misa kako se slavila dotada, ali samo do Evanđelja; i
zbilja, Prikazanje i Podizanje su ukinuti [3] i to pokazuje da je ukinuto sve ono
što je predstavljalo smisao Žrtve. Nakon posvete slijedi Pričest; mnogi od onih
koji nazoče su pak, prije nego što će se pričestiti, jeli i pili, također i
rakiju. Pričest se dijeli pod obje prilike, kruh na ruku.
Jedna
od hostija izmiče i pada na odjeću jednog vjernika. Jedan je svećenik uzima;
jedna druga pada na zemlju i Karlstadt moli laike da je pokupe i budući da
odbijaju, zbog poštovanja i zbog straha, kaže: „Neka ostane gdje i jest, nije
bitno, samo neka se ne gazi preko nje.“ Malo kasnije je uzima on sam.[4] Brojne
osobe su zadovoljne zbog novotarija i mnogo ljudi dolazi na ovu novu misu jer
je jedan dio na njemačkom jeziku i oni kažu da je bolje razumiju. Samostani se
počinju prazniti. Luther je izjavio: „Zadržat ću svoj habit i svoje monaške
običaje“. Neki monasi ostaju u samostanu, ali veći dio ih napušta i ženi se.
Velika anarhija vlada među svećenicima. Svatko služi misu kako želi. Vijeće ne
zna više što učiniti,[5] donosi odluku da će urediti novu liturgiju, da neće više
dopustiti punu slobodu i da će uvesti malo reda. Način slavljenja Mise mora
biti sljedeći: Ulaz, Slava, Poslanica, Evanđelje, Svet; potom bi trebala
slijediti propovijed. Ofertorij i Kanon su ukinuti i svećenik čita izvješće o
ustanovljenju Večere. Govori to glasno, na njemačkome, i daje Pričest pod
objema prilikama. Potom na završetku dolazi Jaganjče Božji i Benedicamus
Domino.
Preinake
Posvete koje su unesene u Novus ordo slične su preinakama koje je uveo Luther;
bitne riječi Posvete nisu više samo riječi forme kakve smo dosada poznavali: „Hoc
est Corpus meum... Hic est calix Sanguinis mei“. S riječima koje slijede. Ne!
Sada bitne riječi ovako počinju: „On uze kruh...“ sve do, nakon posvete vina, „Hoc
facite in Meam comemorationem“. Luther je rekao istu stvar. Zašto? Jer se čita
izvješće o Večeri koje je: „Izvješće, a ne djelo, nije Žrtva, nije žrtvovanje:
to je obični spomen“. Poradi čega su naši novotari kopirali Luthera?
Luther
je osim toga rekao: „Mise i večernje su završile. Časoslov će se pak zadržati
kao jutarnja, časovi, večernja i povečerje, ali samo tijekom tjedna. Neće se više
slaviti svetac koji nije izričito spomenut u Pismu“.[6] Dakle, posve je promijenio
kalendar, točno kako su to sada učinili.
Zašto
su tako servilno oponašali Luthera u novoj Misi? Jedino objašnjenje koje se
može dati jest ekumenizam. Zbog toga što se bez ovoga razloga zbilja ne može
razumjeti ova reforma. Ona zbilja nema nikakvu prednost, ni teološku, a ni
pastoralnu. Nikakvu prednost nego jedino približavanje protestantima. Može se opravdano
misliti da su poradi ovoga razloga protestanti pozvani u Povjerenstvo
liturgijske reforme kako bismo znali jesu li zadovoljni ili nisu i ima li neka
stvar koja im se ne sviđa, mogu li se moliti s nama ili ne. Čini mi se da ne
može biti drugog razloga za nazočnost protestanata u Povjerenstvu reforme Mise.
Ali kako možemo zamisliti da protestanti koji nemaju našu vjeru mogu biti
pozvani u Povjerenstvo reforme naše Mise, naše Žrtve, onoga što mi imamo i što
je najbolje, najbogatije u cijeloj našoj Crkvi, najsavršeniju stvar naše vjere?
Luther
je u siječnju 1526. dao tiskati novi obrednik. U svojem je duhu želio potpunu
slobodu. Govorio je: „Kad bi bilo moguće, želio bih dati posvemašnju slobodu
svećenicima da naprave obred koji žele; no sada se javlja opasnost zloporaba,
potrebno je donijeti uredbe“.[7] No njegova ideja bila je posvemašnja sloboda i
također jednakost između svećenika i laika. I tako su svi vjernici bili
svećenici te su mogli i oni imati ideje kako bi stvarali oblike bogoslužja.
Dakle, svi skupa: oni koji su svećenici, oni koji imaju posebnu ulogu, oni koji
su odabrani između vjernika, svi se skupa mogu okušati u kreativnosti kulta.
Ali
kako je sve već bilo pomalo teško jer je prouzročilo previše nereda, onda su
napisali obrednik. Govorio je osim toga: „Uporaba latinskoga je po želji“. Nije
bio posve protiv latinskoga, štoviše, htio je da djeca uče latinski, ali je
govorio: „Želja običnih laika imati misu na njemačkome posve je opravdana“. Međutim, ima ljudi koji dolaze u Crkvu da bi vidjeli nešto novo, nove stvari,
ali oni zbilja nisu kršćani, oni su radoznali kao kad bismo mi išli k Turcima
ili poganima.
„Nedjeljom bude misa“. Luther, pak, zadržava
ime misa s određenim gađenjem. Sveti paramenti i svijeće još su privremeno
zadržani. Počinje se s Ulazom na njemačkome, potom slijedi Kyrie, potom molitva
dana / kolekta koju pjeva celebrant, upravljena još uvijek prema oltaru, a ne
prema narodu. A za Poslanicu i za Evanđelje koji se pjevaju na njemačkome
okrenut će se prema narodu i onda svi pjevaju Vjerovanje na narodnom jeziku. [8]
Celebrant
će izgovoriti parafrazu Očenaša, potaknuti na Pričest, potom će uslijediti
Posveta. Pjevat će se na njemačkome ovim riječima: „Naš Gospodin Isus Krist,
one noći kad je bio izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga, dade ga svojim
učenicima i reče: 'Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje'.“
Hoc est Corpus meum quod pro vobis tradetur – ovo su točne riječi [ako bismo ih uzeli na latinskome, nap. ur.] – Ovo činite,
svaki put kad to budete činili, meni na spomen. „Isto tako uze kalež, pošto
večeraše i reče: 'Uzmite i pijte svi, ovo je kalež, novi Savez u mojoj Krvi
koja se prolijeva za vas za otpuštenje grijeha'“. Nije rekao pro vobis et pro
multis, uklonio je riječi pro multis i također mysterium fidei. [9]
Mysterium
fidei i pro multis su nestali. „Koja se prolijeva za vas na otpuštenje
grijeha; činite ovo svaki put kad budete pili ovu čašu meni na spomen“. Ove
riječi za koje je Luther govorio da su Posveta, dakle bitne riječi, odgovaraju
točno riječima u dokumentu Kongregacije za bogoštovlje. Jedina riječ više jest
pro multis, koja je ostala u vatikanskom dokumentu. No sve one riječi koje
su rečene ranije: „Naš Gospodin, one noći kad je bio izdan, uze kruh“, ne
pripadaju formi; nikada Crkva nije rekla da riječi koje prethode Posveti čine
dio forme sakramenta.
Nakon
Podizanja koje je Luther zadržao do 1542. došla je Pričest na ruke. Posljednjom
molitvom – kolektom – zaključivana je Misa, kao popričesnom molitvom kod
katolika. [10]
Luther
koji je mrzio svećenički celibat i redovničke zavjete, htio je dokinuti ove
običaje Crkve. Potom, jedna dosta zanimljiva stvar jest da se uvijek pomalo
bojao reformi koje je proveo. Njegovi su učenici išli naprijed brže od njega
dok je on uvijek ostao pomalo bojažljiv. Govorio je svojim učenicima: „Ja
osuđujem novi običaj da se Euharistija daje iz ruke u ruku, kao i nepromišljen
običaj Pričesti pod objema prilikama“. To je bilo u prvo vrijeme, a kasnije je
to prihvatio; u prvo vrijeme mu se činilo da Pričest na ruku nije dobra stvar.
A
pošto je rekao da Ispovijed nije više nužna, ni za one koji su imali teških
grijeha, oklijevao je i govorio: „Ispovijed je dobra, ali kad bi Papa tražio od
mene da se ispovjedim, ne bih to učinio, ja to ne želim činiti, ali ne želim
pak ni da mi netko zabrani ovu tajnu ispovijed. Ne bih nikomu dopustio da mi
ukine tajnu ispovijed. Ne bih je napustio za sva blaga zemaljska jer znam
koliko mi je snage i utjehe pružila“.
Luther
je bio nagrižen skrupulama, ali ga je proždirala potreba činiti nove stvari,
sve izmijeniti, ići protiv Pape, protiv Rimske Crkve, protiv dogme. On je stoga
nastavio sa svojom reformom.
Bjelodano
je da se sadašnja liturgijska reforma nadahnjuje Lutherovom reformom. Rekao sam
to u Rimu mnogim kardinalima: „Vaša nova misa je Lutherova misa“. Odgovorili su
mi: „Onda je dakle heretična!“ A ja sam dodao: „Ne, nije heretična, nego
ambivalentna, dvoznačna jer je netko može služiti s cjelovitom katoličkom
vjerom o Žrtvi, stvarnoj Prisutnosti, transupstancijaciji, a netko drugi je
može služiti, a da nema ovu intenciju i onda Misa nije više valjana. Riječi
koje on izgovara i geste koje čini tomu ne proturječe. Ona je dvoznačna,
zacijelo dvoznačna. I zacijelo ju je Luther mnogo godina valjano služio dok još
nije bio protiv Žrtve, kada je još više ili manje bio katolik, ali kasnije,
kada je odbacio Žrtvu, svećeništvo, stvarnu Prisutnost, tada njegova Misa nije
više bila valjana“.
Ali
kako jedna Misa može biti tako dvoznačna? Nemoguće je dospjeti do ovoga sa
starim obredom jer je ovaj obred jasan. Cijeli Ofertorij jasno izriče ono što
činimo. Ofertorij je definicija Misne Žrtve. Zbog toga je Luther bio protiv
Ofertorija jer je bio previše očit i zbog toga je napravio promjene u Kanonu
kako ne bi pojasnio je li to bilo pripovijedanje ili djelo. A mi pak znamo da
je Posveta djelovanje, žrtvovanje.
Znamo
da je u našim starim misalima, prije Comunicantes, napisano infra actionem, po
čemu je jasno da to nije pripovijedanje, ni spomen, obični spomen. To je djelovanje,
žrtvovanje.
Sve
ove promjene u novom obredu zbilja su pogibeljne jer malo pomalo, poglavito za
mlade svećenike koji više nemaju predodžbu o Žrtvi, stvarnoj Prisutnosti, o
transupstancijaciji, za koje sve to više ništa ne znači, ovi mladi svećenici
gube intenciju činiti ono što čini Crkva i ne služe više valjane Mise: nema
više stvarne Prisutnosti.
Jasno
da svećenici koji su u određenoj dobi, kada služe po novom obredu, imaju još
vjeru svih vremena. Služili su mnogo godina Misu po starom obredu, zadržali su
iste intencije; može se dakle pretpostaviti da je njihova Misa valjana. Ali, u
mjeri u kojoj ove intencije odlaze, nestaju, Mise više neće biti valjane.
Htjeli
su se približiti protestantima i katolici su postali protestantima, a protestanti
nisu postali katolicima. Ovo je bjelodano, nitko ne može reći nešto suprotno.
Ako
je pet kardinala i petnaest biskupa išlo na „Koncil mladih u Taizéu“, kako ovi
mladi mogu znati što je katoličanstvo, a što protestantizam? Neki su primili
Pričest kod protestanata, a drugi kod katolika.
Kada
je kardinal Willebrands išao u Ženevu, na Ekumenski sabor crkava, izjavio je: „Mi
moramo rehabilitirati Luthera“. Rekao je to kao izaslanik Svete Stolice!
A
Ispovijed, što je postala Ispovijed, sakrament Pokore, s kolektivnim odrješenjem?
Je li možda pastoralni način reći vjernicima: „Dali smo vam kolektivno odrješenje,
možete se pričestiti i kada budete u prigodi, ako imate teških grijeha, ispovjedit
ćete se za šest mjeseci ili godinu dana...“? Kako se ovaj način djelovanja može
nazvati „pastoralnim“? Kakvu se predodžbu može imati o teškome grijehu?
I
sveta Potvrda. Sakrament svete Potvrde se nalazi u sličnoj situaciji. Danas
kada biskup podjeljuje sakrament svete Potvrde kaže: „Znamenujem te znakom
križa. Primi Duha Svetoga“. Oni moraju precizirati da je posebna milost
Sakramenta kojom se daje Duh Sveti. Ako se ne izgovaraju ove riječi: „Ego te
confirmo in nomine Patris...“, nema sakramenta! Rekao sam to i kardinalima jer
su me oni optužili, govoreći mi: „Vi dijelite Potvrdu, a nemate pravo to
činiti!“ Odgovorio sam: „Činim to jer se vjernici pribojavaju da njihova djeca
nemaju milost svete Potvrde, jer sumnjaju u valjanost sakramenta koji se
podjeljuje sada po crkvama, ne zna se više je li to sakrament ili nije. Dakle,
kako bi imali barem ovu sigurnost da zbilja primaju milost, mole me da dijelim
svetu Potvrdu, a ja to i činim jer mi se čini da to ne mogu odbiti onima koji od
mene traže valjanu Krizmu da bi oni barem primili milost, premda to nije
dopušteno jer smo u vremenu u kojemu naravno i nadnaravno božansko pravo
prelazi pozitivno crkveno pravo kada se ono tomu suprotstavlja umjesto da mu
bude kanal“.
Nalazimo
se u izvanrednoj krizi. Ne možemo slijediti ove reforme. Gdje su dobri plodovi
ovih reformi? Zbilja se to pitam! Liturgijska reforma, reforma bogoslovija,
reforma redovničkih zajednica, svi ovi generalni kapituli!... U kojim uvjetima
su sada ove jadne zajednice? Svi odlaze!... Nema više novaka, nema više
zvanja!...
Oni
priznaju da više nema zvanja. Kardinal nadbiskup Cincinnatija je priznao na
Biskupskoj sinodi u Rimu: „U našim zemljama – predstavljao je sve zemlje
engleskog govornog područja – više nema zvanja jer mladi ljudi više ne znaju
što je svećenik“. Mi moramo ostati u Tradiciji. Samo Tradicija nam uistinu daje
milost, uistinu nam daje kontinuitet u Crkvi. Ako napustimo Tradiciju,
pridonosimo uništenju Crkve.
Rekao
sam također tim kardinalima: „Zar ne vidite da je koncilska shema o vjerskoj
slobodi proturječna? U prvom dijelu sheme kaže se: 'Ništa se nije promijenilo u
Tradiciji', a unutar sheme sve je protivno Tradiciji. Protivno je onomu što su
rekli Grgur XVI., Pio IX. i Lav XIII.“
Dakle,
valja odabrati! Ili se slažemo s koncilskom vjerskom slobodom i onda smo
protivni onomu što su rekli ovi pape, ili se slažemo s ovim papama, a onda se ne
slažemo više s onime što se govori u shemi o vjerskoj slobodi. Nemoguće se
slagati s jednim i drugim. A ja sam dodao: „Ja biram Tradiciju, ja sam za
Tradiciju i nisam za ove novotarije koje predstavljaju liberalizam, ništa drugo
nego liberalizam koji su osudili svi rimski prvosvećenici tijekom stoljeća i
pol. Ovaj je liberalizam ušao u Crkvu preko koncila: sloboda, jednakost i
bratstvo“.
Sloboda:
vjerska sloboda; bratstvo: ekumenizam; jednakost: kolegijalnost! A ovo su tri
načela liberalizma koji potječe od filozofa XVIII. stoljeća i koji je završio francuskom
revolucijom.
Ovo
su ideje koje su ušle u koncil preko dvoznačnih riječi i sada idemo prema
uništenju: uništenju Crkve jer ove su ideje posve protivne naravi i protivne
vjeri. Među nama ne postoji istinska jednakost. Papa Lav XIII. je to dobro
rekao u svojoj enciklici o slobodi.
Potom
bratstvo! Ako ne postoji jedan Otac, gdje ćemo pronaći bratstvo? Ako nema Oca,
nema ni Boga; kako ćemo onda moći biti braća? Kako ćemo moći biti braća bez
zajedničkog Oca? Nemoguće! Moramo prigrliti sve neprijatelje Crkve: komuniste,
masone, budiste i sve one koji su protiv Crkve?
Postoji
jedan dekret od prije tjedan dana koji kaže da sada ne postoji ekskomunikacija
za katolika koji uđe u masoneriju. Ali gdje je Crkva? Ovo je nemoguće!
Tradicionalni neprijatelji Crkve, oni koji žele uništiti katoličke zemlje! Tko
je uništio Portugal? Tko je to bio u Čileu? A sada u Južnom Vijetnamu? Zato što
su katolici! Austrija tijekom Prvog svjetskog rata, Mađarska, Poljska... masoni
žele uništenje katoličkih zemalja. Što će biti za godinu dana od Španjolske,
Italije, itd...? Zašto Crkva širi ruke prema svim ovim ljudima koji su njezini
deklarirani neprijatelji?
Zacijelo
se moramo moliti.... moliti; ovo je đavolska navala na Crkvu koju nikada nismo
vidjeli. Moramo moliti dragu Gospu, Presvetu Djevicu Mariju da nam pritekne u
pomoć jer zbilja ne znamo što će se sutra dogoditi. Uistinu se čini da će sve
ovo uništenje imati strašne posljedice za svijet. Nemoguće je da Bog prihvaća
sve ove psovke i svetogrđa koja se čine protiv Njegove slave, Njegovog
veličanstva! On ima veliko strpljenje, ali doći će dan, kada će to biti ja ne
znam, doći će dan kazne jer svi ovi zakoni, zakoni o pobačaju koje vidimo u
mnogim zemljama, rastava u Italiji, sve ovo uništenje moralnog zakona,
uništenje istine... zbilja je teško vjerovati da se to može činiti, a da Bog
jednog dana ne progovori!
Dakle,
moramo od Boga tražiti milosrđe za nas i za našu braću; ali moramo se trsiti i
boriti. Boriti se da zadržimo Tradiciju i da se ne bojimo. Zadržati poglavito
obred naše svete Mise jer je ona temelj Crkve i kršćanskog društva. Kada ne
bude prave Mise u Crkvi, Crkva će biti gotova...
Moramo
stoga sačuvati ovaj obred, ovu Žrtvu. Sve naše crkve sagrađene su za ovu Misu,
ne za neku drugu; za Žrtvu svete Mise, a ne za Večeru, za gozbu, za spomen, za
zborovanje, ne! Za Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista koji ostaje na našim
oltarima! I poradi toga su naši očevi sagradili naše lijepe crkve, a ne za
večeru, ne za spomen, ne!
Računam
s vašim molitvama za moje bogoslovije, da bismo od mojih bogoslova učinili
prave svećenike koji imaju vjeru i koji stoga mogu dijeliti prave sakramente i
služiti pravu Misnu Žrtvu.
(Predavanje nadbiskupa Lefebvrea održano u Firenci, 16. veljače 1975.)
[1] Léon
Cristiani, Du luthéranisme au protestantisme: l'évolution
de Luther de 1517 à 1528, Bloud en Gay, 1911.
[2] L'Église
en Alsace, 8.12.1973. i 1.1.1974.
[3] L. Christiani, op. cit., str. 282.
[4] Ibidem.
[5] Ibidem, str. 285.
[6] Ibidem, str. 309.
[7] Ibidem, str. 314.
[8] Ibidem, str. 316.
[9] Ibidem, str. 317.
[10] Ibidem, str. 317.-318.
