Dok će priče o
velikim obiteljima ohrabriti tek vjenčane parove, vjerojatno će
biti i napeti oko skorašnjih odgovornosti i svjesni nedostatka svog
znanja.
Uporište mog života
kao oca velike obitelji bio je Penny-katekizam koji sam naučio
kao dijete. Prva dva pitanja bila su: ,,Tko te je stvorio? – Bog
me je stvorio; Zašto te je Bog stvorio? – Da bi Ga upoznao, ljubio
i služio Mu u ovom životu i da bi zauvijek bio sretan s Njime u
idućem životu.“ Zatim smo naučili da smo stvoreni na sliku i
priliku Božju jer imamo besmrtnu dušu. Moramo se više brinuti za
dušu nego za tijelo jer: „Što vrijedi čovjeku ako zadobije
cijeli svijet, a izgubi svoju dušu?“
Svaku osobu Bog je
stvorio za ljubav. Svako dijete je uzvišena molitva i dar Bogu koje
će, vođeno tako da roditelji surađuju s milostima svog poziva,
zauvijek voljeti i hvaliti Svemogućeg Boga.
Zato nije čudo da
su obitelji poslušne Božjoj volji tako blagoslovljene. Postoje
teška razdoblja, koja su iscrpljujuća i traže mnoga odricanja, ali
opet, On je žrtvovao Svoj život da bismo mi mogli biti
blagoslovljeni. Roditelji slijede Njegove stope da bi njihova djeca
bila blagoslovljena.
Sjećam se kako sam
razmišljao da je brak prva ozbiljna i možda najvažnija odluka koju
ću ikada učiniti i kako nemam iskustva kako se nositi s takvim
odgovornostima. Dvije stvari su pomogle mojoj supruzi i meni da
budemo uvjereni u našu zajedničku odluku. Prije nego što smo se
upoznali, oboje smo bili predani Gospi i molili joj se za dobrog,
katoličkog supružnika, roditelja naše djece.
Upoznali smo se u
skupini prijatelja. Dok još nismo razmišljali o braku, prepoznali
smo jedan drugoga kao dobrog potencijalnog partnera i roditelja. Tako
smo uputili i našu djecu, da mole i da prosuđuju potencijalne
supružnike prije nego se zaljube. Jer jednom kad se zaljube, pamet
zakaže.
Vjenčali smo se
kada je Drugi vatikanski sabor završio. Radovali smo se velikoj
obitelji sa šestero ili više djece, ali smo zaboravili brojati.
Bog nas je blagoslovio s četiri dječaka i šest djevojčica. Još
više nas je blagoslovio s dva svećenika u FSSPX-u i jednom
klauzarnom sestrom karmelićankom
i
dvadeset i osmero unuka, zasada. Svi osim jednog u obitelji
prakticiraju tradicionalnu vjeru. Crna ovca je podlegla
privlačnostima svijeta, ali nije odbacila vjeru. Budući da sva
braća i sestre mole za nju, siguran sam da će se jednog dana i ona
vratiti.
Uskoro je moja žena
započela svakodnevno s obiteljskom molitvom krunice. Ta sveta navika
nastavlja se i u obiteljima naše djece.
U sedamdesetima,
kada smo imali šestero djece, uključili smo se u Marijinu legiju.
Ona je oživjela našu vjeru. Bilo nam je dodijeljeno posjećivanje
obitelji i tako smo vidjeli mnogo primjera milosti na djelu, ali
također i sjene kako se nadvijaju nad Crkvom.
Majka je pripremala
svako dijete za njegovu Prvu Pričest i ispovijed oblikujući osobnu,
duhovnu i cjeloživotnu vezu između majke i djeteta. Moja draga žena
određivala je duhovni ton. Njezina ljubav prema Bogu i Gospi i
spremnost da prinese borbe i iscrpljenost njezinih majčinskih
dužnosti do krajnosti nadahnule su i mene i djecu. Kada se osjećala
nesposobnom da podnese više, rekla bi to Gospi i tražila pomoć.
Uvijek bi se poteškoće rastopile.
Postali smo
zabrinuti da djeci nedostaje entuzijazma za radosti koje bi trebale
biti njihove. Rješenje je bilo izbacivanje TV-a. Odmah su počela
čitati, igrati zajedno igre i diviti se životu oko sebe. U
međuvremenu, djeca su nastavila stizati, na radost roditelja i braće
i sestara. Majke su herojska bića. Pokraj njih feministice djeluju
kukavički. S velikom obitelji vi živite u svojem vlastitom
katoličkom društvu. Sreća i mir, koji se nalaze ispod sve buke i
meteži, privlači one izvana. To drži djecu blizu domu.
Kao glava obitelji,
moje odgovornosti su nemjerljivo lakše jer moja supruga prihvaća
moj autoritet. To je tako produbilo moju ljubav i poštovanje prema
njoj da joj nisam mogao odbiti ništa, ali ona je ionako bila
dovoljno mudra da ne traži ništa što bi uzrokovalo neki problem.
To je način na koji milost djeluje. Podvrgni se Božjem redu i
blagoslovi su daleko iznad onoga što bi se moglo postići svojim
vlastitim trudom. Sv. Augustin to kratko objašnjava: „Ljubi i čini
što hoćeš.“ Božanski izvor roditeljskog autoriteta bila je tema
koja se dojmila djece.
Kada je došlo do
borbe volja u vezi važnih i obično nepopularnih stvari, morali smo
učiniti jasnim da naš autoritet dolazi od Boga i da ga moramo
upotrijebiti u vodstvu djece prema jedinoj stvari koja je važna –
prema poznavanju, ljubljenju i služenju Bogu da bi bili sretni s
Njim na nebu.
Imali smo dva gesla
u našoj obitelji: „Ti ćeš biti drugačiji!“ i „Život nije
fer!“. Prvo je bilo podsjetnik da naš poziv na jedinu, pravu vjeru
zahtijeva hrabrost da se nadiđe ljudski obzir. Drugo geslo je poziv
da se nadiđu neugodne stvari u životu. Bilo kakvi prigovori oko
toga kako nešto nije pravedno izazvalo bi da braća i sestre u isti
glas kažu: „Život nije fer!“.
Savjet za očeve
kada je potrebna Solomonova mudrost za obiteljske rasprave - kažite
da to zahtijeva malo promišljanja. Što dulje razmišljate o tome,
to je vjerojatnije da će se problem sam riješiti, ili umirivanjem
strasti ili ženskom intuicijom. Dodatni plus je da to pokazuje da se
na polagano promišljanje gleda kao na znak mudrosti.
Imao sam veliko
poštovanje prema intuiciji moje supruge. Nisam imao sumnje da je
vođena milošću i da ima sposobnost brzo procijeniti osobu. Šalili
smo se među sobom da su njezini brzi intuitivni zaključci točni,
ali da treba vremena da shvatim zašto i da joj to kažem. Ona je bila
konjica, a ja pješadija.
Nakon deset godina
Novus ordo Mise kod konzervativnog župnika, osjećali smo da nam
vjera opada. Bilo nam je teško prenijeti vjeru našoj djeci. Nismo
znali što da radimo. Prijatelj nam je rekao o „nedopuštenoj“
tridentskoj Misi. U maloj, potpuno ispunjenoj sobi privatne kuće
čuli smo riječi: „Introibo ad altare Dei...“, i isti tren smo
oboje znali da je to ono što nam je nedostajalo, Misa koja dolazi od
Apostola.
Isprva, djeca su
mislila da pretjerujemo. No ipak, Misa tradicije ponovno je zapalila
i u njima vjeru. Starija djeca, koja su napustila dom, vidjela su
dobar utjecaj na njihovu braću i sestre i priključila im se.
Zbog toga što smo
podržavali tridentsku Misu i svećenika, moja supruga i ja bili smo
pozvani kod biskupa. On je poznavao obitelj i bio je ljubazan, ali
nije odgovorio na naša pitanja i brige. Razgovor je završio tako
što je rekao: „Ja moram biti poslušan. Vi morate biti poslušni“.
Dobro u tome je bilo da smo izgubili naš dobar ugled i da sad više
nismo bili sputani ograničenjima „ljudskog obzira“.
Sredinom
sedamdesetih pročitao sam enciklike papa i dokumente prije Drugog
vatikanskog sabora. Velika pomoć su bila djela Michaela Daviesa.
Kasnih sedamdesetih moja supruga načula je o jednom francuskom
biskupu koji je propovijedao kao pravi katolik. Upoznali smo se s
FSSPX-om i nekoliko obitelji koje su ih podržavale. Shvatili smo da
trebamo biti pod doista katoličkim biskupom. Samo Misa i sakramenti
nisu bili dovoljni za obitelj koja raste.
Najbliža redovita
nedjeljna Misa koju su služili svećenici FSSPX-a bila je udaljena
stotinama milja. Za Misu i zajedništvo s obiteljima koje slično
razmišljaju četiri sata vožnje svake nedjelje bilo je vrijedno
truda. Djeca su sklopila cjeloživotna prijateljstva.
Do
sada, život je bio relativno lagan, a sada je započela prava borba
za duše naše djece.
Otkrili smo kako je
strašno stanje u katoličkom nauku navodno katoličkih škola. Moja
supruga i ja bili smo izgubljeni kako se nositi s opasnim učenjima
na vjeronauku i na ostalim predmetima poput engleske književnosti.
Tu je pomogla uvijek djelatna milost sakramenta ženidbe.
Otkrili smo u sebi
ljutnju protiv onih koji su stavljali duše naše djece u opasnost.
Poznavajući vjeru i čitajući upozorenja dobrih autora, bili smo
sposobni prepoznati i uobličiti propuste u tim katoličkim školama.
Obrazovanje je
strogo nadzirano u Ujedinjenom Kraljevstvu. Školovanje kod kuće je
moguće, ali je otežano, osobito nakon osnovne škole. Nije bilo
druge alternative nego povući našu djecu. Oni su se herojski
ponijeli u prihvaćanju situacije. Svi skupa su zajedno pohađali
šesnaest različitih škola.
Neke obitelji koje
su dolazile na Misu FSSPX-a slale su svoje djevojčice tradicionalnim
sestrama dominikankama, a dječake u škole FSSPX-a u Francuskoj. I mi
smo posjetili te tradicionalne škole i, iako nismo govorili
francuski, nagovorili smo poglavare da prime naše dvije kćeri i dva
sina. Zatim je došlo do najveće krize u našem obiteljskom životu
- kako to reći djeci.
To je bilo grozno
vrijeme. Otpor tako drastičnoj promjeni bio je ogroman, ali njihove
duše su bile u opasnosti. Kao roditelji, radili smo ono što nam se
činilo najboljim i oslanjali smo se na našeg Gospodina i Gospu da
nas kroz to provedu.
Pisma koja smo u početku primali bila su srcedrapajuća. Kako su naučila jezik i sklopila
prijateljstva stvari su se smirile. Nikad nisu posve uživali u
strožoj disciplini koja formira karakter u usporedbi s UK, ali na
kraju su prepoznali dobrobiti. Primili su vrhunsko katoličko
obrazovanje. Kasnije su im se priključile još dvije kćeri.
Samo misao - da smo
ograničili broj naše obitelji ta dva zvanja ne bi postojala.
Kažu da za takve
blagoslove Bog traži žrtvu. To se dogodilo na povratku iz
bogoslovije, mojoj supruzi je dijagnosticiran tumor mozga. Obitelj je
sve dovodila u red i pazila na nju poput kraljice. Rekla je da je
dvanaestero djece moja kruna koju ću nositi u nebu. Bilo je tu još
dvoje malenih koje nismo nikada upoznali i koje smo izgubili prije
rođenja.
Četiri mjeseca
kasnije umrla je kod kuće okružena većinom svoje obitelji. Njezine
posljednje riječi bile su one obiteljske krunice. Našem najmlađem
djetetu bilo je dvanaest. Njezina braća i sestre su se brinula o
njoj - i o meni. Bilo je utješno vidjeti to kao da imam jednu svoju
polovicu u nebu. Njezine molitve za obitelj Bog će čuti.
Dvije godine kasnije
naša šesnaestogodišnja kći je iznenada preminula. To je bila
sveta smrt. Ona je sve prinijela Bogu. Nije bilo sumnje da je ušla u
nebo. Budući da je to svrha braka, tuga je uravnotežena radošću. Kada je naš sin
zaređen, njegov stariji brat je napustio poslovni svijet i ušao u bogosloviju FSSPX-a te je nakon šest godina bio zaređen.
Brak je pustolovina
daleko više očaravajuća od istraživanja kontinenata ili
uspinjanja na planine. Otkrivena blaga su sjajne duše djece i unuka
i iskustva Božje velikodušnosti.
Zašto se čudimo
kada Bog drži svoje obećanje da će blagosloviti obitelji? Pozivam vas da polako pročitate i razmatrate molitve tradicionalnog
obreda sklapanja ženidbe. U njima je izražena ljepota Božje ljubavi - kako dijeli svoju ljubav s dvoje koji se vole tako da njihova ljubav umnoži.
Mark Andrew
Izvor: Rorate
Caeli
