Moramo biti spremni i očekivati kušnje

Na našu nesreću, nismo svjesni da nas se kuša gotovo u svim našim djelatnostima, jednom ohološću, taštinom, dobrim mišljenjem za koje mislimo da bi ljudi trebali imati o nama, drugi puta zavišću, mržnjom ili osvetom. Nekim drugim prilikama đavao nas napada najprljavijim i najpodmuklijim slikama. Možete vidjeti da nam odvlači pažnju čak i kada molimo i okreće naš um na ovu ili onu stranu...

Čak i više, od Adama, nećete naći sveca koji nije bio kušan – na ovaj ili onaj način – a najveći sveci su oni koji su najviše bili kušani. Ako je i naš Gospodin bio kušan, to je bilo zato da nam pokaže što moramo učiniti. Stoga slijedi da i mi moramo očekivati kušnje. Ako me pitate što je uzrok vašim kušnjama, reći ću vam da je to ljepota i velika vrijednost i važnost naših duša koje đavao toliko vrednuje i voli da bi pristao trpjeti i dva pakla, da je potrebno, kada bi tako mogao odvući i naše duše u pakao. Nikad nemojte prestati biti na straži, jer bi nas đavao mogao zavarati u trenutku kada smo najmanje spremni. Sv. Franjo nam kaže da mu je Bog jednoga dana dopustio da vidi kako đavao dovodi u iskušenje njegove redovnike, posebno u stvarima čistoće. Dopustio mu je da vidi skupinu zloduha koji nisu radili ništa drugo doli odapinjali svoje strijele protiv redovnika. Neke su se snažno vraćale đavlima koji su ih odapinjali.

Zatim bi pobjegli, urlajući strašnim krikovima bijesa. Neke su se strijele očešale o one kojima su bile namijenjene i pale uz njihove noge bez da su ih ozlijedile. Druge su prodrijele samo svojim vrhom, a zatim prodrijele i dalje, malo po malo. Ako želimo otjerati te napasti, moramo, kaže nam sv. Antun, koristiti isto oružje. Kada smo kušani ohološću, moramo se smjesta poniziti i sagnuti pred Bogom. Ako smo kušani protiv svete kreposti čistoće, moramo mrtviti naša tijela i osjetila i biti stalno sve oprezniji. Ako se naša kušnja sastoji od mrkosti prema molitvi, moramo još više moliti, s većom sabranošću, i što nas više đavao kuša da odustanemo od njih, to ih više moramo izmoliti. Najviše se moramo bojati onih napasti kojih nismo svjesni. Sv. Grgur nam kaže da je bio jedan redovnik koji je dugo bio uzorni član njegove zajednice.

Zatim je osjetio snažnu želju da napusti samostan i da se vrati svijetu, govoreći da Bog nije htio da on bude tamo. Njegov svetački poglavar mu je rekao: „Prijatelju, to je đavao ljut jer ćeš moći spasiti svoju dušu. Bori se protiv njega“. Ali ne, drugi su vjerovali da je tako kao što je tvrdio. Sv. Grgur mu je dao dopuštenje da napusti samostan. Ali kada ga je napuštao, sv. Grgur je kleknuo i molio Boga da dopusti redovniku da vidi da se radi o đavlu koji želi da izgubi dušu. Redovnik je tek zakoračio preko samostanskog praga kada je vidio ogromnoga zmaja, koji ga je napao. „O braćo“, povikao je, „dođite mi u pomoć! Pogledajte zmaja koji me želi proždrijeti!“

I zaista, braća su došla trčeći kada su čuli viku i našli toga jadnoga redovnika ispruženoga na podu, polumrtvoga. Unijeli su ga natrag, a on je shvatio da je to zaista bio đavao koji ga je napastovao i koji je bjesnio jer je poglavar molio za redovnika i tako ga spriječio da ga ugrabi. Jao, moja draga braćo, kako se jako moramo bojati, ako ne prepoznamo svoje kušnje! A nećemo ih nikada prepoznati ako ne molimo Boga da nam dopusti da ih prepoznamo.

(Propovijed Župnika arškog)

Izvor: http://www.traditionalcatholicpriest.com

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (IV.)

KRIŽ

Križ je najpoučljivija knjiga koja se uopće može čitati. Komu je ta knjiga nepoznata, neznalica je čak i onda ako je već sve druge knjige pročitao. Križ obuhvaća cijeli svijet. On je vidljiv i ističe se na sve četiri strane svemira. Svakoj strani svemira pripada jedan dio.

ZNAK SVETOG KRIŽA

Za đavla je znak svetog križa nešto strašno jer po ovom znaku izmičemo njegovoj moći…S velikim strahopoštovanjem moramo činiti znak svetog križa na sebi: počinje se na glavi što upućuje na Boga Oca kao Gospodara svega stvorenoga. Zatim rukom pokazujemo na srce što upućuje na Ljubav, Život, Otkupljenje, što predstavlja Sina: konačno rukom pokazujemo na ramena što predstavlja Snagu koja je Duh Sveti. Sve ovo sjeća nas na križ. A i mi sami stvoreni smo po obličju svetog križa.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (III.)

NEBO

Dobri kršćani koji nastoje spasiti svoju dušu, uvijek su sretni i zadovoljni. Oni već unaprijed uživaju blaženstvo neba. Oni će i u vječnosti biti sretni, dok su loši kršćani, koji sami sebe proklinju, uvijek vrijedni sažaljenja; oni mrmljaju i žalosni su pa će to biti i kroz vječnost. Ovdje na zemlji nitko od nas ne ostaje.

Ako budete tražili svoju sreću u blagostanju i zabavama, nećete je naći. Kao što naprstak pun brašna ne može nasititi pregladnjela čovjeka, tako cijeli svijet ne može usrećiti jednu jedinu besmrtnu dušu. Dragi Bog stavio nas je na ovu zemlju da vidi hoćemo li ispuniti Njegova očekivanja. Kod god se toga sjetimo, usmjerimo svoj pogled u nebo, onamo gdje je naša prava domovina. U ovom smo svijetu, ali ne od ovoga svijeta! Stoga svaki dan recimo: „Oče naš koji jesi na nebu!“ Svoju plaću smijemo očekivati tek kad budemo u Očevoj kući.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (II.)

MOLITVA

Čovjek poznaje dva zova: jedan je anđeoski, a drugi je onaj životinjski. Anđeo zove na molitvu, životinja zove na grijeh. Dragi Bog nas ne treba. Ako od nas traži da molimo, onda je to zato jer želi našu sreću, a mi je možemo naći samo u molitvi. Kad nas - svoja malena stvorenja - vidi kako mu dolazimo, onda se prigne s nama, upravo kao što to čini otac koji hoće saslušati svoje dijete koje s njim želi razgovarati.

Što više molimo, to nas molitva više privlači. Tko ne moli, okreće se posve zemaljskim stvarima i sličan je krtici koja si kopa rupu da se u nju može bolje sakriti. Takav čovjek voli samo zemaljske i materijalne stvari. Tupoglav, bez osjećaja za božansko, razmišlja samo o zemaljskim stvarima.

Kad đavao nekog hoće upropastiti, započne tako da mu ulije veliku odbojnost prema molitvi.

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (I.)

ISPOVIJED

Bez sakramenta pokore bili bismo uistinu siromašni. Djeco moja, nemoguće je shvatiti dobrotu koju nam je Bog iskazao kad je ustanovio uzvišeni sakrament pokore.

Kad bi se prokletima u paklu moglo reći: „Stavit ćemo svećenika na ulazna vrata pakla. Svatko, tko želi svetu Ispovijed, može slobodno izići van…“ O kako bi se brzo pakao ispraznio, a raj bi dobio svoje nove stanovnike. Mi imamo još vremena i mogućnosti. Prokleti, nikada više!

PONIZNOST

Ono čega se đavao najviše boji, jest poniznost. Poniznost je velika pomoć u ljubavi prema Bogu, oholost velika zapreka na putu svetosti. Oholost je veza u lancu poroka, poniznost višestruka veza svih krijeposti.

Jednom su nekog sveca pitali: „Koja bi bila prva među krijepostima?“ On odgovori: „Poniznost.“ A druga? - “Poniznost.“ A koja bi onda bila treća? On ponovno odgovori: „Poniznost.“