subota, 17. rujna 2016.

,,Đakonise”, strogo gledano, nisu nikada ni postojale


U vezi Franjine nove ,,radne skupine“ o „đakonisama“

Nikada nije bilo niti će ikada biti službe „đakonisa“ u Katoličkoj crkvi.

Kada rabim riječ „đakonisa“ u ovom kontekstu, mislim na žensku kopiju muške službe đakona. Ni u prošlosti nikada nije postojala takva služba.

Ako se pojam „đakonisa“ pojavljuje u crkvenoj povijesti, možemo naći da se radi o nepreciznom terminu koji se mijenja ne samo kroz razdoblja, već i od jedne zemljopisne lokacije do druge. Otac Aimé George Martimont, autor stručne i obvezujuće radnje na tu temu pod naslovom ,,Deaconesses, An Historical Study”, primijećuje da ,,kršćani davnina nisu imali jedinstvenu, fiksnu ideju o tome što bi trebale biti đakonise.“[1]

Pa ipak je 2. kolovoza ove godine papa Franjo formirao povjerenstvo koje bi proučavalo mogućnost dopuštanja ženama da služe kao đakoni u Katoličkoj crkvi. Bavljenje takvim poduhvatom može samo posijati daljnji kaos u Crkvi i zbunjenost među vjernicima.

Iznimno ograničena funkcija

Nikada nije postojala služba đakonisa u latinskoj Crkvi. [2] Nalazimo reference o đakonisama u raznim grčkim i istočnim obredima. Pa opet se ta služba ne nalazi podjednako u istočnim crkvama, a svaki spomen između drugog i desetog stoljeća je sporadičan. Neka područja istočnih Crkava, poput Crkve u Egiptu, Etiopiji i Maroniti nikada nisu prihvatili ikakvu službu đakonisa. [3]

Žene koje su bile zvane ,,đakonisama” nisu bile zaređene na sakramentalni način, već su primile jednu vrstu blagoslova za određenu crkvenu službu. Te ,,đakonise” primarno su bile posvećene žene čiji je posao bio vrlo ograničen – obično ograničena pomoć drugim ženama. To je uključivalo pomoć kod krštenja žena i drugih službi gdje bi prisutstvo muškaraca moglo povrijediti čednost.

,,Povrh toga”, piše o. Martimort, ,,mora se čak i jače naglasiti da tim đakonisama nikada nije bilo dopušteno podučavanje ili propovijedanje u javnosti. ” [4]

Nema svrhe apelirati na poslanicu sv. Pavla Rimljanima u kojoj se spominje,,đakonisa” Feba. Stav Crkve po tom pitanju može se sažeti u nauku sv. Tome Akvinskog. Tu nalazimo: „Anđeoski naučitelj komentirajući Novi zavjet...promatrao je Febu u Poslanici Rimljanima samo kao jednu od onih žena koje su ‘služile’ Kristu i apostolima, ili koje su izvršavale djela milosrđa poput udovica koje se spominju u Prvoj poslanici Timoteju (5, 10).” [5]

Što se tiče latinske Crkve, pružamo vam uvid u tri drevna i autoritativna teksta koja pokazuju koliko je strana bila ikakva ideja u ranoj Crkvi o ženama đakonisama, ženskom ređenju i ženama koje služe u svetištu.

Već u 4. stoljeću, postoji žestoka uputa od biskupa sa Sabora u Nimesu iz 396. god.:

,,Isto tako, neki su nas obavijestili da se primjećuje, suprotno apostolskoj disciplini – uistinu stvar o kojoj se do sada nije čulo – iako se ne zna točno gdje, da su žene uzdignute na službu đakona. Crkvena disciplina to ne dopušta, jer je neprikladno; takva ređenja treba poništiti jer nisu regularna; i tražimo oprez ako bi netko u budućnosti imao drskosti opet djelovati u tom smislu.”

Sabor u Orangeu 441. god. slično je kazao:

“Ni na koji način ne smiju đakonise ikada biti zaređene. Ako već postoje đakonise, one trebaju pognuti svoje glave za blagoslov koji se daje svim ljudima.” [6]

Zatim je tu snažni dekret Necessaria rerum pape Gelazija, upućenog biskupima južne Italije od 11. ožujka 494. Iako se nije izravno bavio đakonisama, on pokazuje kako je bila zamisao o ženama u svetištu koje vrše bilo koji oblik svećeničke funkcije strana:

“S nesnošljivošću smo saznali sljedeće: božanske stvari trpe takvu degradaciju da su odobrene ženski poslužitelji da služe za svetim oltarom. Vršenje službi pridržanih za muškarce dano je spolu kojem one ne pripadaju.”[7]

Što bi biskupi iz Nimesa, sabora u Orangeu i papa Gelazije rekli o prezasićenosti ženskim čitačicama, ministranticama, „pomolimo se Gospodinu“ voditeljicama molitvi, liturgijskim plesačicama i euharistijskim ministranticama koje sada u velikom broju lepršaju kroz pokoncilska svetišta?

Nema neprekinutosti

Kako pratimo djelo o. Martimonta – čija mirna, pedantna, temeljita učenost uključuje opsežne povijesne reference iz liturgijskih tekstova, eulogija (iz istočnog obreda), pontifikala, crkvenih propisa, propovijedi, pisama i drugih relevantnih i značajnih dokumenata – saznajemo da „neprekidnost prave crkvene discipline u slučaju đakonisa nedostaje“[8]. Nema neprekidnosti iz drevnih dana Crkve do danas. Samo modernistički antikvarijanizam gdje se odabire isključivo ono što im odgovara – koji je Crkva zabranila – može ,,opravdati” ikakvu pomisao na ustanovljenje službe đakonisa.

Čak ni u istočnim obredima praksa se nije mogla naći ,,uvijek, svugdje i kod sviju”. Prisutnost đakonisa bila je tako neredovita i sporadična da vidimo u spisima sv. Jeronima, čovjeka koji je proputovao Istok i dobro ga poznavao, da on „nigdje ne spominje đakonise, čak ni u svom pismu iz 394. svećeniku Nepotijanu, kojega upućuje na pravilan stav prema djevicama i udovicama.”[9]

Kao što smo spomenuli ranije, ustanova đakonisa najčešće je uključivala krštenje odraslih žena. U različitim istočnim obredima u to vrijeme, u obredu koji povezuje krštenje s Adamom i Evom i Rajskim vrtom, odrasli su se krstili nagi – praksa koja je nasreću već davno izumrla. [10]

Tako piše o. Martimont: ,,Toliko dugo dok je krštenje odraslih bilo normalno, potreba koja je dovela do njezinog stvaranja [službe đakonisa] bila je geografski ograničena i ubrzo je postala zastarjela.” Čak i u to vrijeme žena koja bi pomagala odrasloj ženi koja se krsti nije nužno morala biti ,,đakonisa”, već je mogla biti pobožna ugledna žena iz zajednice.[11] Dakle, ta praksa javljala se samo u raznim crkvama istočnog obreda, nikada u latinskom obredu.

Jezgrovit sažetak o ograničenoj funkciji đakonisa može se pronaći u Kanonskoj rezoluciji Jakova iz Edese (istočni obred), napisanoj negdje između 683. i 708. Naputak slijedi oblik dijaloga:

,,Addai: Imaju li đakonise, poput đakona, moć staviti dio posvećene hostije u posvećeni kalež?

Jakov: Ona to nikako ne smije činiti. Đakonisa nije to postala da bi služila za oltarom, već radi žena koje su bolesne.

Addai: Volio bih znati u nekoliko riječi koje su ovlasti đakonisa u Crkvi.

Jakov: Ona nema ovlast nad oltarom, jer kada je ustanovljena, ta služba nije bila u ime oltara, već samo da ispuni određene funkcije u Crkvi. Ovo su njezine jedine ovlasti: pomesti svetište i zapaliti svijeće, i samo joj je  dopušteno vršiti te dvije službe u slučaju da nema dostupnog svećenika ili đakona. Ako je u ženskom samostanu, može pomaknuti posvećene hostije iz svetohraništa, samo ako nema prisutnih svećenika ili đakona, i dati ih samo drugim sestrama ili maloj djeci koja su možda prisutna. [Komentar: Imajte na umu da je to u kontekstu istočnog obreda gdje se posvećena euharistija ne dira rukama već se stavlja u usta pričesniku malom žličicom. - JV] Ali nije joj dopušteno maknuti hostije s oltara, niti ih nositi na oltar ili dotaknuti na bilo koji način stol života [oltar]. Ona pomazuje odrasle žene kada ih se krsti; ona posjećuje žene koje su bolesne i brine se za njih. To su jedine ovlasti koje đakonisa posjeduje u odnosu na svećeničku službu.”[12]

Čak i ako nađemo da se kod istočnih obreda govori o „ređenju“ đakonisa, riječ „ređenje“ se ovdje rabi u slobodnijem smislu koji nema nikakve veze sa sakramentom svetog Reda. Patrijarh Sever Antiohijski, pišući u šestom stoljeću, objašnjava: “U slučaju đakonisa... ređenje se vrši manje u pogledu potreba otajstva već ekskluzivno u pogledu davanja časti.” Zatim nastavlja: ,,U gradovima đakonise obično vrše službu koja se tiče božanskog kupke preporođenja u slučaju žena koje se krste.” [13]

Anakronizam i dvoznačnost

Služba đakonisa – koja je bila sporadična – doslovno je do jedanaestog stoljeća nestala. Tako da grčki i istočni kanonisti srednjeg vijeka nisu ni znali tko ili što su te đakonise bile, jer su do tada đakonise već davno nestale.[14] Služba je postala zastarjeli koriozitet.

Ništa ne može biti više anakrono od pokušaja da se “oživi” služba đakonisa na način koji nema nikakve veze s njezinom ograničenom praksom u ranoj Crkvi, i rabiti ga kao službeni naslov da se formalizira današnju podivljalu novotariju žena u svetištu i ,,laika djelitelja” Euharistije.


A ipak, upravo je to cilj Franjine nove radne skupine za đakonise, koja se sastoji od šest muškaraca, šest žena – politički korektna, rodno uravnotežena struktura umjesto skupine teologa neupitne stručnosti u vezi katoličke vjere svih vremena.

U skupini se nalazi Phyllis Zagano, Viša stručna suradnica i istraživačica na studijskoj godini na Sveučilištu Hofstra u New Yorku, drska zagovarateljica ženskih ređenja.[15] Nije teško pogoditi kakav će biti zaključak te skupine – unaprijed donesen zaključak u korist odobrenja nekog oblika ,,đakonisa”. Kao što nam je poznato iz britanske satire Yes, Prime Minister, ,,Vlada nikada javno ne otvara raspravu dok već privatno nije donijela odluku.”

Bolno smo svjesni neukusne taktike modernih rasprava koje teže uvesti još veću revoluciju: zamućivanje povijesnih voda, neprecizni pojmovi, lukava upotreba anakronizama, proračunata dvosmislenost, značajan muk u vezi bilo kakvih povijesnih činjenica koje bi osujetile unaprijed donesen zaključak. Kombinacija svega toga s ogromnim neznanjem današnjih nekatehiziranih katolika koji su djeca revolucije Drugog vatikanskog sabora, pod divljim turbulencijama Bergogliovog pontifikata koji favorizira novotarije i osuđuje navodno ,, sitničava pravila.” Rezultat može biti samo smrtonosan za doktrinarnu i liturgijsku cjelovitost.

“Prožetost nejasnoćama”

Nema potrebe ponovno proučavati materijale o đakonisama, pogotovo kada im zaključni rad o. Martimorta već pokazuje da drevna, sporadična služba đakonisa nema ništa s tim da bi žene vršile svećeničke funkcije.

Najbolje je završiti sa zadnjim odlomkom izvrsnog djela o. Mortimorta. On piše: ,,Kompleksnost činjenica o đakonisama i pravilan kontekst tih činjenica pokazuje se posve izvanrednim. Postoji opasnost od iskrivljavanja činjenica i tekstova kada se netko njima bavi iz druge ruke. Također je teško izbjeći anakronizme kada se pokušava riješiti sadašnji problem referiranjem na rješenja prikladna prošlosti koja je davno nestala.

Otac Martimort zaključuje: “Jer činjenica je da je drevna ustanova đakonisa, kao što smo vidjeli, čak i u svoje vlastito vrijeme bila opterećena s dosta nejasnoća. Po mom mišljenju, kada bi obnova ustanove đakonisa zaista bila uvedena  nakon toliko stoljeća, takva obnova bi sama bila prožeta nejasnoćama.”[16]

Svaki daljnji korak prema ustanovljenju ,,đakonisa” već je osuđen stalnim naukom papa, što se vidi u onome na što je Benedikt XV. upozorio: ,,Želimo da se s poštovanjem čuva onaj drevni zakon: ‘neka se ne uvodi ništa novo, osim onoga što je bilo predano.’ To se mora držati nepovredivom zakonom u stvarima vjere.”[17]

Nova služba đakonisa koju će uvesti pokoncilska Crkva neće nimalo nalikovati nečemu iz prošlosti niti će sadržavati nešto što nam je predano. Praksa je postojala samo sporadično u različitim zemljopisnim lokacijama Istočne crkve, imala je strogo ograničene aktivnosti i nestala je do 11. stoljeća.

Ako ,,đakonise” budu odobrene, gledat ćemo sramotnu imitaciju suvremene protestantske prakse – ministrantice u glupavim odorama koje se pretvaraju da su muškarci, koje protuzakonito prisvajaju područje djelovanja koje pripada samo svećeniku. Služba đakonisa će još više naviknuti katolike da gledaju žene u ulozi crkvenog vodsta i utrti put daljnjim raspravama o „ženama svećenicama“.

Uvođenje destruktivne novotarije ,,đakonisa” samo može voditi u daljnju degradaciju Crkve i svećenstva. Tome se čvrsto moramo suprotstaviti.

Bilješke:

1 Deaconesses, An Historical Study, Aimé Georges Martimort, [San Francisco: Ignatius Press, 1986], str. 241. Knjiga je iscprna povijesna i znanstena studija, vjerojatno najbolja na tu temu.
2 Za jasno objašnjenje, vidi 2. dio knjige oca Martimorta koju smo citirali „Đakonise u latinskoj Crkvi“. Tu on objašnjava da toga nije bilo do 5. stoljeća i da je bilo što što je bilo povezano s nekom vrstom đakonisa bilo strogo ograničeno na tu određenu službu unutar – i samo unutar – samostana časnih sestara, a čak i tamo samo između 6. i 12. stoljeća.
3 Str. 182.
4 Ibid, str. 247.
5 Ibid, str. 226. Opširnija rasprava o Febi pojavljuje se u knjizi oca Martimorta, na stranicama 18.-20.
6 Oba citata (Nimes i Orange), Ibid, str. 193.
7 Ibid., str. 196.
8 Ibid., str. 242.
9 Ibid., str. 192.
10 Vidi Ibid., str. 131-132.
11 Ibid., str. 242.
12 Ibid., str. 143.
13 Ibid., p. 128.
14 Ibid., str. 242.
15 “Papinska komisija za đakonise uključuje pristalice ženskog svećenstva,” Lifesitenews, 2. kolovoza, 2016.
16 Đakonise, Martmort, str. 250.
17 Ad Beatissimi Apostolorum Principis, Papa Benedikt XV., 1.studenoga 1914.