(...nastavak prvog dijela)
Liturgijska reforma
Najozbiljnija posljedica bila je liturgijska reforma. Izvršio ju je dobro poznati svećenik Bugnini, koji ju je davno prije pripremio. Već 1955. o. Bugnini upitao je msgr. Pintonella, Generalnog kapelana talijanske vojske, koji je proveo puno vremena u Njemačkoj za vrijeme okupacije, da prevede protestantske liturgijske tekstove. Jer o. Bugnini nije znao njemački.
Sam msgr. Pintonello mi je rekao da je preveo protestantske liturgijske knjige za o. Bugninija, koji je u to vrijeme bio beznačajni član liturgijske komisije. Bio je nitko. Poslije je postao profesor liturgije u Lateranu. Papa Ivan XXIII. ga je otpustio zbog njegovog modernizma i progresivizma. No, čudnog li čuda, evo ga opet kao predsjednika komisije za liturgijsku reformu. To je sve teško povjerovati.
Imao sam priliku vidjeti kakav je utjecaj imao o. Bugnini. Pitamo se kako su se takve stvari mogle dogoditi u Rimu. U vrijeme neposredno poslije Koncila bio sam generalni poglavar Družbe otaca Duha Svetoga i imali smo sastanak generalnih poglavara u Rimu. Upitali smo o. Bugninija da nam objasni što je ta njegova nova Misa, jer to sve nije bila mala stvar. Odmah nakon Koncila čuli smo za normativnu Misu, novu Misu, Novus ordo. Što je to značilo? O njoj se nije govorilo na Koncilu. Što se dogodilo? Tako smo tražili o. Bugninija da dođe i da sam objasni pred 84 generalna poglavara koji su se okupili i među kojima sam i sam bio.
O. Bugnini, pun samopouzdanja, objasnio je što će normativna Misa biti; da će ovo i ono biti promijenjeno, i da će napraviti drugačiji Ofertorij. Smanjit ćemo broj pričesnih molitava. Moći ćemo imati nekoliko različitih oblika kako započeti Misu. Moći ćemo služiti Misu na narodnom jeziku. Pogledali smo jedan drugoga govoreći: “Ali to nije moguće!” Govorio je odlučno, kao da nikad nije bilo Mise u Crkvi prije njega. Govorio je o toj svojoj normativnoj Misi kao o novom otkriću.
Osobno sam bio toliko zaprepašten da sam zamuknuo, iako obično slobodno govorim kada se treba suprotstaviti nekome s kime se ne slažem. Nisam mogao reći ni riječ. Kako je moguće da su ovom čovjeku koji stoji pred nama povjerili cijelu reformu katoličke liturgije, cijelu reformu svete Misne Žrtve, sakramenata, časoslova i svih naših molitava? Kamo mi to idemo? Kamo to Crkva ide?
Dva generalna poglavara smogla su snage govoriti. Jedan od njih upitao je o. Bugninija: “Je li to aktivno sudjelovanje, odnosno tjelesno sudjelovanje, odnosno izgovaranjem molitava, ili je to duhovno sudjelovanje? U svakom slučaju, Vi ste toliko govorili o sudjelovanju vjernika da više ne možete opravdati služenje Mise bez vjernika. Vaša cijela Misa je stvorena oko sudjelovanja vjernika. Znači li to da moramo prestati s privatnim Misama, budući da na njima nema vjernika koji bi mogli sudjelovati?"
Ponovit ću vam točno što je o. Bugnini rekao. Još uvijek mi to odzvanja u ušima, koliko me je to pogodilo: “Da vam iskreno kažem, mi nismo o tome razmišljali”, rekao je! Kasnije se još jedan ustao i rekao: “Velečasni oče, rekli ste da ćemo potisnuti ovo i ono, da ćemo zamijeniti ovo s onim i uvijek kraćim molitvama. Imam osjećaj da će se Vašu novu Misu moći odslužiti za deset do dvanaest minuta ili najviše petnaest. To nije razumno. To nije pristojno prema takvom crkvenom činu.” No, ovako je odgovorio: “Mi uvijek nešto možemo dodati.” Zar se ovo uistinu događa? Sam sam to sve čuo. Da mi je netko drugi prepričao priču, možda bih sumnjao u nju, ali sam sam to čuo.
Poslije, u vrijeme kada je ta normativna Misa stavljena u praksu, bio sam tako užasnut da sam se susreo s nekim svećenicima i teolozima na jednom manjem sastanku. S njega je proizašao “Kratak kritički pregled” koji smo odnijeli kardinalu Ottavianiju. Ja sam predsjedao tim malim sastankom. Govorili smo: “Moramo pokušati naći kardinale. Ne možemo dopustiti da se ovo dogodi, a da ne reagiramo.”
Tako sam sam potražio državnog tajnika, kardinala Cicognanija, te sam mu rekao: “Uzoriti, nećete valjda dopustiti da se ovo provede, zar ne? To nije moguće. Što je ta nova Misa? To je revolucija u Crkvi, revolucija u liturgiji.” Kardinal Cicognani, koji je bio državni tajnik pape Pavla VI., stavio je glavu na svoje dlanove i rekao: “Oh, monsinjore, ja to sve predobro znam. Posve se slažem s Vama; ali što mogu učiniti? O. Bugnini ulazi u ured Svetog Oca koji potpisuje sve što ovaj hoće.” Kardinal državni tajnik je bio taj koji mi je to rekao! Stoga je državni tajnik, osoba broj dva u Crkvi nakon Pape, bio stavljen na nižu poziciju od o. Bugninija. On je mogao ući u papin ured i Papa bi potpisao sve što on hoće.
To objašnjava zašto je papa Pavao VI. potpisao tekstove koje nije pročitao. On je rekao kardinalu Journetu da je to tako. Kardinal Journet bio je vrlo pametan, profesor na sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj, i veliki teolog. Kada je kardinal Journet vidio definiciju Mise u uputama, koje su uvod u Novus Ordo, rekao je: “Ta definicija Mise je neprihvatljiva; moram ići u Rim vidjeti papu.” Otišao je i rekao: “Sveti Oče, Vi ne možete dopustiti ovakvu definiciju. Ona je krivovjerna. Vi ne možete staviti svoj potpis na ovakav dokument.” Sveti Otac mu je odgovorio (kardinal Journet mi to nije sam rekao već je rekao nekome tko mi je to prepričao): “Pa, da kažem iskreno, ja ga nisam ni pročitao. Potpisao sam ga bez čitanja.” Jasno je da ako je o. Bugnini imao takav utjecaj na njega da je to vrlo moguće. Vjerojatno je rekao Svetom Ocu: “Vi to možete potpisati.” “Ali jeste li Vi to pažljivo pregledali?” “Da, možete ga slobodno potpisati.” I on je potpisao.
Ali taj dokument nije prošao Svetu stolicu. Ja to znam jer mi je sam kardinal Šeper rekao da je on bio odsutan kada je uređivan Novus ordo i da nije prošao Svetu stolicu. Stoga se doista radi o o. Bugniniju koji je pribavio papin potpis i koji ga je možda nekako primorao na to. Mi to ne znamo, ali on je bez sumnje imao izniman utjecaj na Svetog Oca.
Treća činjenica, kojoj sam sam svjedočio, a povezana je s o. Bugninijem je također zapanjujuća. Kada je trebalo odobriti Pričest na ruku (koja strašna stvar!), rekao sam si da ne mogu mirno sjediti i ništa ne reći. Moram otići vidjeti kardinala Guta, Švicarca, koji je bio prefekt Kongregacije za obrede. Otišao sam u Rim gdje me je kardinal Gut primio vrlo prijateljski i odmah mi je rekao: “Pozvat ću i svog zamjenika, nadbiskupa Antoninija, da dođe i čuje što imate za reći.” Dok smo pričali, rekao sam: “Slušajte, Vi ste odgovorni za Kongregaciju za obrede, zar ćete dozvoliti taj dekret koji dopušta Pričest na ruku? Pomislite samo na sva svetogrđa koje će to uzrokovati. Pomislite samo na nedostatak poštovanja prema svetoj Euharistiji koji će se proširiti po cijeloj Crkvi. Vi nikako to ne možete dopustiti. Već svećenici počinju dijeliti Pričest na taj način, ali to se odmah mora zaustaviti. I s ovom novom Misom oni se uvijek odlučuju za najkraći kanon, odnosno drugi, koji je jako kratak.”
Na to je kardinal Gut rekao nadbiskupu Antoniniju: “Vidite, rekao sam Vam da će se to dogoditi i da će svećenici uvijek uzeti najkraći kanon tako da ide što brže i da što prije završe Misu.” Kasnije mi je kardinal Gut rekao: “Monsinjore, da on pita za moje mišljenje (kada je rekao “on”, govorio je o Papi jer nad njim nema nikog osim Pape), ali nisam siguran da me se pita (nemojte zaboraviti da je on bio prefekt Kongregacije za obrede i da je bio odgovoran za sve što je bilo povezano s bogoslužjem i liturgijom), ali da me Papa pita za mišljenje, pao bih na koljena, monsinjore, pred Papom i rekao bih mu: “Sveti Oče, ne činite to; ne potpisujte taj dekret.” Ja bih pao na koljena, monsinjore. Ali ja nisam siguran da će me se pitati. Jer nisam ja taj koji naređuje ovdje.”
To sam čuo svojim vlastitim ušima. On je aludirao na Bugninija koji je bio treći u Kongregaciji za obrede. Tu je prvi bio kardinal Gut, zatim nadbiskup Antonini i tek zatim o. Bugnini, predsjednik liturgijske komisije. Trebali ste to čuti! Teško meni, ali vi sada možete razumjeti moj stav kada su mi rekli da sam disident i neposlušni pobunjenik.
Infiltracija u Crkvu s ciljem uništenja
Da, ja sam pobunjenik. Da, ja sam disident. Da, ja sam neposlušan ljudima poput Bugninija. Jer su pomalo prodirali u Crkvu da bi je uništili. Nema drugoga objašnjenja. Hoćemo li zato pridonijeti uništenju Crkve? Hoćemo li reći: “Da, da, amen”; čak i kada se radi o neprijatelju koji je prodro ravno do Svetog Oca i koji je mogao prisiliti Svetog Oca da potpiše sve što on hoće? Mi ne znamo pod kakvim je zapravo pritiskom on bio. Postoje skrivene stvari, koje nam sigurno promiču. Neki kažu da se radi o masonima. Moguće. Ja ne znam. U svakom slučaju, postoji tajna.
Kako može svećenik koji nije ni kardinal, pa čak ni biskup, koji je u to vrijeme još bio jako mlad i koji je uzdignut protiv volje pape Ivana XXIII. (koji ga je otjerao s Lateranskog sveučilišta), kako takav svećenik može doći do samoga vrha bez savjetovanja s kardinalom državnim tajnikom, ili s kardinalom prefektom Kongregacije za obrede? Kako on može ići izravno do Svetog Oca i postići da potpiše sve što on želi? Takvo nešto nikad prije nije bilo viđeno u svetoj Crkvi. Sve treba ići preko autoriteta. Zato postoje komisije. Spisi se proučavaju. Ali taj čovjek je bio toliko moćan! On je taj koji je doveo protestantske pastore da promijene našu Misu. To nije učinio kardinal Gut. To nije učinio kardinal državni tajnik. To možda čak nije učinio ni papa. On je bio taj. A tko je bio taj čovjek Bugnini?
Jednoga mi je dana bivši gvardijan bazilike sv. Pavla izvan zidina, benediktinac koji je prethodio o. Bugniniju kao poglavar liturgijske komisije, rekao: “Monsinjore, ne pričajte mi o o. Bugniniju. Ja previše znam o njemu. Nemojte me pitati o njemu.” Odgovorio sam mu: “Ali recite mi. Ja to moram znati. Istina se mora razotkriti.” Vjerojatno je on bio taj koji je molio Ivana XXIII. da ga makne s Lateranskog sveučilišta. Sve te stvari nam pokazuju da je neprijatelj prodro u samu Crkvu, kao što je sveti Pio X. već rekao. On je sada na najvišim položajima, kako je Gospa iz La Saletta najavila i kao što nam bez sumnje treća tajna iz Fatime govori. Pa onda, ako je neprijatelj doista unutar Crkve, moramo li mu biti poslušni? “Da, jer on predstavlja Papu”, često čujemo kao odgovor. Kao prvo, mi to uopće ne znamo, jer mi ne znamo što točno Papa misli.
kardinal Villot
Isto tako imam osobne dokaze da je papa Pavao VI. bio pod velikim utjecajem kardinala Villota. Govorilo se da je kardinal Villot mason. Ne znam. Postoje neke čudne činjenice. Pisma masona adresirana na kardinala Villota bila su fotokopirana. Ja nemam dokaz za to. U svakom slučaju, kardinal Villot je imao značajan utjecaj na papu. On je koncentrirao svu moć u Rimu da mu je nadohvat ruke. Postao je veći gospodar od pape. Ja znam da je sve moralo ići preko njega.
Jednoga dana pošao sam vidjeti kardinala Wrighta zbog Kanadskog katekizma. Rekao sam mu: “Pogledaj ovaj katekizam. Znate li za te knjižice pod naslovom 'Purture'? Odvratno je da se djecu podučava otpad od vjere. Oni moraju napustiti svoje obitelji, svoje društvo, tradiciju… to je katekizam kojim se poučava djecu u Kanadi s imprimaturom mons. Couderca. Vi ste odgovorni za katekizme cijeloga svijeta. Zar se slažete s ovim katekizmom?” “Ne, ne”, rekao mi je: “Taj katekizam nije katolički.” – “On nije katolički! Onda smjesta recite to Kanadskoj biskupskoj konferenciji. Recite im da stanu i da bace taj katekizam u vatru i da se prihvate pravih katekizama.” Njegov odgovor bio je: “Kako se ja mogu suprotstaviti biskupskoj konferenciji?” Tada sam rekao: “S tim je sve završeno. Više nema autoriteta u Crkvi. Sve je gotovo. Ako Rim više ništa ne može reći biskupskoj konferenciji, čak i ako se radi o uništavanju dječje vjere, onda je to kraj Crkve.”
I sada smo došli do toga da se Rim boji biskupskih konferencija. Te konferencije su gnjusne. U Francuskoj je biskupska konferencija bila uključena u kampanju podrške kontracepciji. Socijalistička vlada, koja se na televiziji stalno reklamira sloganom: “Uzmite pilulu da biste spriječili abortuse”, i njih je uključila, ja mislim. Nisu imali ništa pametnije raditi nego gurati suludu propagandu za reklamu pilula. Pilule su besplatne za djevojčice od samo dvanaest godina, kako bi izbjegle abortus! I to biskupi odobravaju! Službeni dokumenti o podršci kontracepciji mogu se naći u časopisu biskupije u Tulleu, koja je moja bivša biskupija, a čiji časopis i dalje primam. To je sve došlo od biskupa Bruneaua, bivšeg generalnog poglavara sulpicijanaca. On je navodno jedan od najboljih biskupa Francuske. Eto do čega je došlo!
Zašto nismo poslušni zabludi?
Što bih ja trebao učiniti? Rečeno mi je: “Vi morate biti poslušni. Vi ste neposlušni. Vi nemate pravo nastaviti raditi ono što radite jer dijelite Crkvu.” Što je zakon? Što je dekret? Što nas obvezuje na posluh? Zakon je, kaže Lav XIII., podređivanje razuma općem dobru, a ne općem zlu. Očito je da ako je pravilo usmjereno prema zlu, onda ono više nije zakon. Lav XIII. je to izričito rekao u svojoj enciklici “Libertas”. Zakon koji nije za opće dobro, nije zakon. Stoga nitko nije obvezan biti mu poslušan.
Mnogi kanonski pravnici u Rimu kažu da Bugninijeva Misa nije zakon. Ne postoji zakon za novu Misu. Postoji samo odobrenje, dopuštenje. Uzmimo, zbog rasprave, da postoji zakon, koji je došao iz Rima, podređivanje razuma općem dobru, a ne općem zlu. No očigledno je da je nova Misa u procesu uništavanja Crkve, uništavanja vjere. Nadbiskup Montreala, nadbiskup Gregoire, u pismu koje je objavljeno, bio je vrlo hrabar. On je jedan od rijetkih biskupa koji se usudio napisati pismo u kojem je obznanio zla koja Crkva u Montrealu podnosi. “Jako smo ožalošćeni vidjeti da župe napušta ogroman broj vjernika. Mi to pripisujemo, u velikom djelu, liturgijskoj reformi.” On je imao hrabrosti to reći.
Na djelu je prava zavjera unutar Crkve od strane samih kardinala, poput kardinala Knoxa, koji je napravio poznato istraživanje u vezi tridentske latinske Mise po cijelom svijetu. Ona je očigledno bila laž, koja je trebala utjecati na papu Ivana Pavla VI. tako da on može reći: “Ako je tako mali broj onih koji žele tradiciju, onda će oni sami otpasti. Njegovo istraživanje ne vrijedi ništa.” Pa ipak je papa, u vrijeme kada me je primio u audijenciju u studenom 1978., bio spreman potpisati sporazum po kojem bi svećenik mogao služiti Misu koju sam odabere. On je bio spreman to potpisati.
Ali postojala je u Rimu grupa kardinala koji su se oporo suprotstavljali tradiciji. Kardinal Casaroli, koji je bio cardinal prefekt Kongregacije za redovnike i kardinal Baggio, prefekt Kongregacije za biskupe, koji je imao vrlo važnu dužnost predlagati biskupe, su bili među njima. Zatim je tu bio poznati Virgilio Noe koji je bio drugi odgovoran u Kongregaciji za bogoštovlje i koji je možda bio čak gori od Bugninija. I bio je tu kardinal Hamer, belgijski nadbiskup koji je bio drugi odgovoran za Sveti Oficij, koji je došao iz pokrajine Louvain i bio natopljen svim modernim idejama Louvaina. Oni su se oporo suprotstavljali tradiciji. Oni nisu htjeli niti čuti o njoj. Vjerujem da bi me zadavili da su mogli.
Ostavite nam barem slobodu
Oni su se udružili protiv mene čim su vidjeli da pokušavam od Svetog Oca postići slobodu za Tradiciju. Samo nas ostavite na miru; barem nas pustite da se molimo onako kako su se katolici molili stoljećima; pustite nas da nastavimo s onime što smo naučili na bogosloviji; dajte nam da nastavimo ono što smo naučili kada smo bili mladi, odnosno, da se na najbolji način posvećujemo.
To su nas učili u bogosloviji. Ja sam to naučavao kao svećenik. Kada sam postao biskup, to sam govorio svojim svećenicima, svim svojim svećenicima i svim svojim bogoslovima. Ovo trebate raditi da postanete sveti. Volite svetu Misnu Žrtvu, koju nam je Crkva dala. Budite odani njezinim sakramentima i njezinom katekizmu, a posebno pazite da ništa ne mijenjate. Držite se predaje. Držite se tradicije koja traje dvadeset stoljeća. To je ono što nas posvećuje. To je ono što je posvećivalo svece. Ali sada je sve promijenjeno. To se ne može dogoditi. Ostavite nam barem slobodu!
Očigledno je da kada su to čuli da su otišli Svetom Ocu i rekli mu: “Nemojte ništa dopustiti nadbiskupu Lefebvreu, nemojte ništa dati tradiciji. Nemojte se povlačiti.” Budući da se radi o najvažnijim kardinalima, poput kardinala Casarolija, državnog tajnika, papa se ne usuđuje. Postoje kardinali koji bi bili skloni dogovoru, poput kardinala Ratzingera. On je zamijenio kardinala Šepera kada je umro na Božić 1981. Unatoč tomu, kardinal Ratzinger je bio vrlo liberalan u vrijeme Koncila. Bio je Rahnerov, Hans Küngov i Schillebeeckxov prijatelj. Ali njegovo imenovanje nadbiskupom Münchenske biskupije kao da je donekle otvorilo njegove oči. Sad je zasigurno puno svjesniji opasnosti reformi i željniji povratku tradicionalnim pravilima, uz kardinala Palazzinija koji je bio na čelu Kongregacije za kauze svetaca i kardinala Oddija koji je bio na čelu Kongregacije za kler. Ta tri kardinala sklona su tome da nam se da sloboda. Ali ostali još uvijek imaju prevelik utjecaj nad Svetim Ocem…
Bio sam u Rimu prije pet tjedana da bih vidio kardinala Ratzingera kojega je Papa imenovao da zamijeni kardinala Šepera kao osobni posrednik za odnose s Bratstvom i sa mnom. Kardinal Šeper bio je pozvan prilikom audijencije koju mi je pružio papa Ivan Pavao II. Papa je pozvao kardinala Šepera te mu rekao: "Uzoriti, Vaš će posao biti održavanje odnosa između mene i nadbiskupa Lefebvrea. Vi ćete biti moj posrednik.” Sada je imenovao kardinala Ratzingera. Otišao sam ga vidjeti i pričali smo sat i četrdeset pet minuta. Sigurno je da je kardinal Ratzinger naizgled puno pozitivniji i spremniji naći dobro rješenje. Jedina poteškoća, koja je i dalje vrlo zabrinjavajuća, je Misa. Na kraju, uvijek se radilo o Misi, od početka.
Jer oni jako dobro znaju da ja nisam protiv Koncila. Postoje stvari koje ne mogu prihvatiti s Koncila. Ja nisam potpisao shemu o vjerskoj slobodi. Ja nisam potpisao shemu o Crkvi u modernom svijetu. Ali ne može se reći da sam protiv Koncila. To su stvari koje se ne mogu prihvatiti jer su u suprotnosti s tradicijom. To ih ne bi trebalo tako uznemiravati, budući da je sam Papa rekao: "Koncil se treba gledati u svjetlu tradicije.”Ako Koncil treba prihvatiti u svjetlu tradicije, onda ja uopće nisam uznemiren.
Ja ću to spremno potpisati, jer sve, što je u suprotnosti s tradicijom, jasno treba odbaciti. Za vrijeme audijencije, koju mi je papa omogućio (18. studenog 1978. - op.), on me upitao: “Jeste li spremni potpisati ovu formulu?” Na to sam odgovorio: "Vi ste je sami rabili i ja sam spreman potpisati.” Zatim je rekao: “Znači, ne postoje dokrinarne razlike među nama?” Odgovorio sam: “Nadam se da ne.” – “Onda koji problem preostaje? Prihvaćate li papu?” – “Naravno da priznajemo papu i da molimo za papu na bogoslovijama. Možda se čak jedino na našim bogoslovijama u svijetu moli za papu. Mi imamo veliko poštovanje prema papi. Svaki puta kada me papa tražio da dođem, ja sam uvijek došao. Ali postoji veliki problem u vezi liturgije”, rekao sam mu, “koja je doista vrlo važna. Nova liturgija je u procesu uništavanja Crkve i bogoslovija. To je vrlo važno pitanje.” – “Ali ja mislim da nije. To je pitanje discipline. To uopće nije tako ozbiljno. Ako je to jedini problem, mislim da se on može popraviti.”
kardinal Šeper
I Papa je pozvao kardinala Šepera, koji je smjesta stigao. Da nije stigao, mislim da bi Papa bio spreman potpisati sporazum. Kardinal Šeper je stigao i Papa mu je rekao: “Mislim da neće biti teško sklopiti sporazum s nadbiskupom Lefebvreom. Vjerujem da smo se sporazumjeli. Samo je pitanje liturgije malo trnovito.” – “Ali, nemojte ništa dopustiti nadbiskupu Lefebvreu”, uzviknuo je kardinal. “Oni od tridentinske Mise prave svoj stijeg.” – “Stijeg?” upitao sam. “Ali naravno da je sveta Misa stijeg naše vjere, ‘mysterium fidei.’ Ona je veliko otajstvo naše vjere. Očito je da je ona naš stijeg, jer je ona izraz naše vjere.”
To je ostavilo duboki utisak na Svetog Oca, koji kao da se isti tren promijenio. Moje mišljenje je da je to pokazalo da Papa nije snažna osoba. Da je snažan, rekao bi: “Ja sam taj koji će odlučiti o ovoj stvari. Mi ćemo popraviti stvari.” Ali ne. Odmah je izgledao kao da je uplašen. Bilo ga je strah i kada je napuštao svoj ured rekao je kardinalu Šeperu: “Vas dvojica sada možete razgovarati. Vi možete pokušati sklopiti sporazum s nadbiskupom Lefebvreom. Možete tu ostati. Ali ja sad moram ići vidjeti kardinala Baggia. Mora mi pokazati brojne spise u vezi biskupa. Moram Vas sada napustiti.” Dok je odlazio, rekao mi je: “Stanite, monsinjore, stanite.” Bio je posve promijenjen. U nekoliko minuta potpuno se promijenio.
Za vrijeme te audijencije pokazao sam mu pismo koje sam primio od poljskog biskupa. Godinu prije mi je pisao da mi čestita na bogosloviji koju sam ustanovio u Ecôneu i na svećenicima koje sam formirao. Želio je da sačuvam staru Misu s cijelom tradicijom. Dodao je da on nije jedini. Rekao je da ima nekoliko biskupa koji me cijene, koji cijene moju bogosloviju, formaciju koju dajem svećenicima i tradiciju koju čuvam u Crkvi. Jer oni su primorani služiti se novom liturgijom koja uzrokuje gubitak vjere kod vjernika. Tako je govorio poljski biskup. Uzeo sam to pismo sa sobom kada sam išao vidjeti Svetoga Oca, govoreći sam sebi: “Sigurno će mi pričati o Poljskoj.” I nisam pogriješio. Rekao mi je: “Ali znate li Vi da je u Poljskoj sve u redu. Zašto Vi ne prihvatite reforme? U Poljskoj nema problema. Ljudima je jednostavno žao što su izgubili latinski. Bili su vrlo privrženi latinskom jer nas on povezuje s Rimom, a mi smo vrlo naklonjeni Rimu. To je šteta, ali što možemo učiniti? Više ne postoji latinski na bogoslovijama, ni u časoslovu, ni u Misi. Više nema latinskog. To je nažalost tako. Vidite, u Poljskoj su reforme provedene i nisu uzrokovale nikakve poteškoće. Naše bogoslovije su pune i naše crkve su pune.”
Tada sam rekao Svetom Ocu: “Dopustite mi da Vam pokažem pismo koje sam primio iz Poljske.” Pokazao sam mu ga. Kada je vidio ime biskupa, rekao je: “Oh, on je najveći neprijatelj komunista.” –“To je dobra referenca”, rekao sam. Papa je pažljivo pročitao pismo. Promatrao sam njegovo lice da vidim kako će reagirati na riječi koje se dva puta ponavljaju u pismu. “Mi smo primorani služiti se liturgijskom reformom koja uzrokuje gubitak vjere kod vjernika.” Očigledno je bilo da papa to ne može prihvatiti. Na kraju mi je rekao: “Jeste li primili pismo upravo u ovakvom obliku?” – “Da, to je fotokopija koju sam Vam donio.” – “To mora biti krivotvoreno”, odgovorio je.
Što sam mogao reći? Nisam više ništa mogao reći. Papa mi je rekao: “Znate, komunisti su vrlo podmukli u svojim nastojanjima da uzrokuju podjele među biskupima.” Znači, po njemu su to pismo krivotvorili komunisti i zatim ga meni poslali. Vrlo sam sumnjičav u vezi toga. To pismo je poslano u Austriji jer vjerujem da je autor bio u strahu da će ga komunisti presresti i da neće stići na cilj. Zato je poslano u Austriji. Odgovorio sam biskupu, ali više ništa nisam čuo o njemu. Sve to govorim jer mislim da čak i u Poljskoj postoji velika podjela. Čak dapače, uvijek je postojala podjela između mirovnih svećenika i onih koji se žele čvrsto držati tradicije. To je bila tragedija iza željezne zavjese.
Komunistički utjecaj u Rimu
Trebate pročitati knjigu “Moskva i Vatikan”, isusovca, o. Lepidija. Izvanredna je. Ona pokuzuje utjecaj koji su komunisti imali u Rimu i kako su bili odgovorni za postavljanje biskupa, čak i dva kardinala: kardinala Lekaia i kardinala Tomasecka. Kardinal Lekai je bio nasljednik kardinala Mindszentija, a kardinal Tomaseck je bio nasljednik kardinala Berana. I kardinal Mindszenty i kardinal Beran bili su heroji i mučenici za vjeru. Zamijenili su ih mirovnim svećenicima koji su iznad svega bili odlučni u tome da sklope sporazum s komunističkom vladom koja je progonila tradicionalne svećenike. Ti tradicionalni svećenici potajno su odlazili krstiti u sela i potajno su držali katehezu da bi nastavili svoj posao pastira Katoličke crkve, pa ipak su ih njihovi vlastiti biskupi progonili, uz objašnjenje: “Vi nemate pravo ne poštivati pravila komunističke vlade. Vi nam činite štetu tako što djelujete protivno njihovim zakonima.”
Ali ti su svećenici bili spremni dati svoje živote da bi sačuvali vjeru kod djece, da sačuvaju vjeru u obiteljima, i da podjeljuju sakramente onima koji ih trebaju. Očigledno je da je u tim zemljama bilo za sve potrebno tražiti dopuštenje, ako je trebalo nositi Presveti Sakrament do bolnice, ili da se bilo što učini. Čim su napustili svoje sakristije, ti su svećenici morali tražiti komunističku partiju da im da dopuštenje za ovo ili ono. To je bilo nemoguće. Ljudi su umirali bez sakramenata. Djeca više nisu bila podučavana na kršćanski način. Tako da su svećenici to morali raditi u tajnosti. Ako su bili uhvaćeni, to je često bilo zato što su ih i sami biskupi progonili. To je bilo zastrašujuće.
kardinal Wyszynski
