petak, 22. rujna 2017.

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (I.)


Sažet ćemo pripovijest ovog događaja prema izvješću glavne patnice koje je potvrđeno zakletvom. Izvješće je napravljeno pred komisijom koju je za tu svrhu ustanovio papa Grgur XVI.[1]

Kada je Nikola I. zasjeo na autokratsko prijestolje ,,svih Rusa“, skoro svi katolički samostani su pripadali redu svetog Bazilija[2], a jedan od najuspješnijih je bio u Minsku.

Tijekom ljeta 1838. je Siemaszko, biskup otpadnik, uzalud pokušavao navesti ove redovnice da se pridruže ,,pravoslavnoj crkvi“. Kada mu je propao treći pokušaj, pojavio se u samostanu te tražio od opatice Makrine razlog zašto nije potpisala čin odricanja koji joj je poslao. Razgovor koji je uslijedio je od strane opatice bio slijed junačkih i apostolskih opomena otpadniku; a sa strane Siemaszka alternacija laskanja i dijaboličkih uvreda. Na treći dan nakon ove scene je bijedni prelat u pratnji civilnog guvernera Minska, na čelu s pratnjom vojnika odvalio vrata samostana u 5 sati ujutro. Časne su bile u činu odlaska u kapelu i prirodno je svaka pošla u svoju ćeliju, ali vojnici su zapriječili put i uplašene časne sestre su se okupile oko svoje majke. Tada je Siemaszko prišao i upitao: ,,Kamo ste pošle?- ,,U kapelu na razmatranje“, odgovorila je opatica. ,,Razmatranje odvratio je biskup s podsmijehom i onda pridodao: ,,Po zapovijedi njegova veličanstva dao sam vam 3 mjeseca za razmatranje, ali sam promislio tu stvar i došao do zaključka da će vas odgoda djelovanja učiniti samo više tvrdoglavima. Ovaj trenutak je dakle posljednji koji ćete imati za slobodni izbor. Što hoćete imati: prihode koje sada uživate i to još veće od našeg velikodušnog vladara ako prihvatite pravoslavnu vjeru, ili težak rad u Sibiru ako odbijete?“.

Na ovo pitanje opatica je odgovorila: ,,Težak rad i stotinu Sibira radije nego otpad od Isusa Krista i njegova Namjesnika!- ,,Ali pričekajte malo, inzistirao je Siemaszko; ,,kada vam moji štapovi budu skinuli kožu s kojom ste se rodile, biti ćete popustljivije. Prosvjedni poklik odjeknuo je od svih redovnica, a časna sestra Wawrzecka je rekla: ,,Oderite nam kožu, odsjecite meso s naših kostiju i onda smrvite te kosti; naći ćete nas i dalje vjerne Kristu i Rimskom Prvosvećeniku. Na to je otpadnik izgovorio bujicu hula i onda naredio vojnicima da izbace časne sestre iz samostana. ,,Oj krvi poljskog psa“, vikao je, ,,Ja ću ti iščupati jezik. Vojnici su odmah poslušali; ali kako su nesretne žene prolazile kroz kapelu, jecajuća opatica se bacila pred noge, ne biskupu, nego građanskom upravitelju i tražila dopuštenje da obavi posjet Presvetom Sakramentu za rastanak. Unatoč Siemaszkovim protestima, upravitelj je pristao i redovnice su sve kleknule, zadnji puta, u onome što je svim redovnicima i redovnicama najdraže mjesto na zemlji: njihova vlastita kapela. 35 njih se dakle tako poklonilo pred njihovim Gospodinom u Presvetom Sakramentu; 34 ih je ustalo. Jedna sestra, Rosalia Lanszecka, 57 godina stara, koja je bila redovnica 30 godina, ležala je mrtva na podu.

Kada su svi izašli iz kapele, opatica je opet kleknula pred upravitelja i zamolila da joj bude dopušteno nositi jedno od raspela iz samostana. ,,Naučit će nas, rekla je, ,,nositi naš vlastiti križ strpljivo. Opet se Siemaszko protivio, ali je guverner popustio. Već je bio uzeo iz ruku jedne od redovnica bogato ukrašeno raspelo koje je sadržavalo relikvije svetoga Bazilija; ali dao je sestri Makrini teški križ za procesiju koji je nosila na lijevom ramenu 7 dana kroz marš koji je uslijedio. Kako je mala družba krenula cestom prognanstva, njihova siročad i učenici ispunili su zrak jadikovanjem i mnogi od hrabrijih ljudi iz grada gurali su se kroz kordon vojnika u pokušaju da dotaknu skuti Kristovih ispovjednica. Služili su se prijetnjama bajonetima i kundacima pušaka da zadrže mnoštvo; nakon jednog sata marša sestre su bile vezane lancima u parove za obje ruke i za oba stopala. Tjerane su brzinom forsiranog marša, a one koje su pale na tlo, krvareći na nos i usta, bile su dalje tjerane bičem. Određeni novčani iznos bio im je obećan svaki mjesec za hranu; guverner je obećao da će primati taj iznos svaki mjesec. Ali samo što su bile malo na putu, zapovijedajući časnik se proglasio blagajnikom i uzeo sav novac. Kroz sedam dana dok su sestre boravile pod njegovom brigom samo jednom im je kupio ikakvu hranu, a to je bilo malo kruha i mlijeka. Prvi dan su ove slabe žene hodale 70 km. Taj tempo putovanja se skoro uvijek obdržavao. Noći su provodile u kolibama najsiromašnijih seljaka, a vojnici, od kojih je dvoje čuvalo svaku redovnicu, nisu dopustili milostivim rukama da daju časnim sestrama pred nesvijesti bilo kakvu kuhanu hranu. Možemo lako zamisliti stanje iscrpljenosti kada su stigle u Witebsk gdje su bile zatočene dvije godine. Nažalost, njihove nevolje tek su počele.

U Witebsku je bio samostan bazilijanki koji je kao i ostale kuće tog reda u Litvi bio posvećen Presvetome Trojstvu. Šest mjeseci prije Siemaskzove raskolničke kampanje u Minsku, opatica ove zajednice, već ostarjela žena, Euzebija Tyminska, bila je prošla iskustvo slično kao opatica Makrina. Nijedna od 18 podređenih joj redovnica nije se pokazala otpadnicom od svojih zavjeta i vjere, a sve su istjerane iz svog doma. Za njih je bilo osmišljeno gore mučeništvo od teritorijalnog progonstva. Bile su osuđene da budu sluškinje zajednici raskolničkih sestara koje su se preselile iz regije Dona da okupiraju ovo katoličko svetište. Većina ovih takozvanih redovnica su bile udovice ruskih vojnika te krajnje manjkave u edukaciji ili u bilo čemu nalik na uljuđenost. 18 bazilijanki je zatvoreno u malu šupu uz samostanske štale. Prije dolaska redovnica iz Minska, opatica Euzebija i četiri njene redovnice su podlegle pod bijedom, umorom, hladnoćom, udarcima i izgladnjivanjem te su otišle svom Zaručniku u Nebo. U svojem izvješću opatica Makrina govori o raskolničkim redovnicama ("czernice", tako nazvane zbog crne boje njihova habita): ,,Nikad ih nismo vidjele pri molitvi ili poslu. Njihovi dani bili su posvećeni pjevanju opscenih stihova, međusobnih svađa, itd. Nakon krvavih scena pojavila bi se igumena ili njihova opatica s nekom vrstom križa u ruci te nakon kažnjavanja obje strane s prostracijama pred njom, izrekla bi novčanu kaznu, koja je bila namijenjena za kupnju rakije, koju su sve uobičavale uzimati, čak do opijenosti. Njihova noćna divljanja završavala su u pjesmama i poklicima u čast cara Nikole te su tako ispunjavale svoju obvezu da mole za vladara od kojega su dobivale podršku i naknadu, svaka po 7 rubalja mjesečno. S takvim ženama kao gospodaricama nije čudno da su se 13 vjernih bazilijanki iz Witebska bacile pred noge opatice Makrine kada je sa svojim kćerima dovedena u njihovu sadašnju sirotinjsku sobu. Sa suzama i jaucima hrabre patnice su govorile: ,,Izgubili smo našu majku. Posvojite nas, dakle Majko, kao svoju djecu i zajedno ćemo dati slavu Bogu.

Raskolnički svećenici, czernice i stražari odmah su udarcima i kletvama zasuli svoje žrtve, ali je opatica unatoč tome rekla: ,,Molili smo i jecali zajedno, a Bog nas je tješio. Jedan od prvih postupaka tamničara naših herojskih redovnica bio je razdvojiti ih u parove, vjerojatno zato što su smatrali da bi tako mogle izvršiti više ropskog rada. Ove nesretnice stalno su bile vezane lancima na izranjenim stopalima i to kroz 7 godina ovoga progonstva. Najbolniji dio posla je bila činjenica da ih je generalno nadgledavao Ignatius Michalewicz, bazilijanski redovnik i nekoć djelitelj milostinje u njihovu samostanu u Minsku. Ovaj bijedni čovjek je sada bio raskolnik i opetovano je nagovarao vjerne redovnice da prihvate carsku uredbu. On je bio lud, rekao je, kada je inzistirao na vjernosti Svetoj Stolici; sada su mu se oči otvorile. Često ih je tukao i prijetio da će im živima kožu oderati. Redovnice su samo odgovorile: ,,Spremne smo slijediti svetog Bartolomeja, ali nećemo slijediti otpadnika. Opatica Makrina ovako opisuje dnevni program: ,,Prije 6 sati ujutro bile smo obvezne očistiti i ugrijati cijelu kuću, pripremiti drva za dan, izvući i donijeti vodu, pospremiti nered od divljanja prijašnje noći. U početku smo lomile kamenje i prenosile komade u kolicima za koje smo bile okovane lancima. U podne smo se odmarale jedan sat. Od 13h do noći, teški rad. Onda smo bile zaposlene oko kuće, u kuhinji ili u stajama. Kada je ovaj posao bio završen, bile smo zaključane u našu šupu gdje nam je jedini namještaj bilo nešto slame, ali imali smo križ koji smo donijele iz Minska i to je bila naša crkva, naš oltar, naš Gospodar, naš Otac, naše sve. Pod njime smo provodile noći u bdijenju i molitvi, često spavajući samo dva sata. Uvijek smo po noći vršile pravila našega reda kako ih nismo mogle vršiti po danu. Uvijek smo započele naše molitve u prostraciji na zemlji s jednom za obraćenje cara Nikole. Hrana koja je bila određena ovim slabim ženama je bila tako nezadovoljavajuća u kvaliteti i količini da ih je glad u ljeto tjerala da pretražuju polja za jestivo korijenje i biljke i u zimi da kradu hranu od stoke. Zbog ovog posljednjega su ih czernice često bičevale i govorile da je hrana za stoku predobra za takva tvrdoglava stvorenja. Bez obzira na hladnu litvansku zimu, našim redovnicama nije nikada bila dopuštena dodatna odjeća te su im ruke i noge općenito bile napola smrznute i gotovo beskorisne.

Nastavlja se...

Izvor: vlč. Reuben Parsons, Studies Church History, V. sv., I. dio

[1] The Narrative of Makrina Mieczylawska, Abess of the Basilianesses of Minsk: or A History of a Persecution of Seven Years, Suffered for the Faith. Bruxelles. 1846. Komisija postavljena od pape Grgura XVI. da zaprimi svjedočanstvo opatice je bila sastavljena od sljedećih članova: preč. Maximilan Ryllo, preč. Alexander Jelowicki, p. Louis Leitner. Njihovi radovi su započeli 8. 11., a završili 6. 12. 1845.

[2] Red svetog Bazilija je vjerojatno najstariji u Crkvi, osnovan od strane svetog Bazilija, biskupa Cezareje, u 4. stoljeću; što bi značilo da je sveti Bazilije sistematizirao za svoje učenike pravilo kojim su se služili barem dva stoljeća pustinjaci i monasi, naročito u Egiptu. Gotovo svi redovnici na istoku još i dalje slijede pravilo svetoga Bazilija. Na zapadu je ovo pravilo postalo poznato prema prijenosu koji je načinio Rufin (345.-410.); ali činilo bi se da taj red nije uspostavljen u zapadnim zemljama prije 1057. Papa Grgur XIII. reformirao je red 1579. i podredio samostane Italije, Sicilije i Španjolske jednom poglavaru.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.