nedjelja, 17. rujna 2017.

Uzvišenje sv. Križa i Sedam žalosti BDM


Blagdan uzvišenja sv. Križa nastao je kao proslava velikog događaja, kada je Kristov križ koji je pronašla sv. Jelena Križarica, a koji su kasnije oteli Perzijanci, vraćen natrag na Golgotu. Učinio je to bizantski car Heraklije. On je dakle uspio u ratnom pohodu protiv Perzijanaca vratiti natrag u Jeruzalem Kristov križ. Dok u korizmi i posebno u vremenu Muke – posljednja dva tjedna u korizmi, promatramo Kristov križ kao sredstvo muke, patnje, žrtve koju će Gospodin za nas podnijeti, ovdje uzimamo Križ kao slavno oruđe spasenja. Stavljamo si pred oči riječi sv. Pavla kojima započinje Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak: mi se trebamo hvaliti Križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu nam je spasenje, život i uskrsnuće, po kojemu smo spašeni i oslobođeni. Trebamo se hvaliti Kristovim Križem, odnosno križ nam treba biti čast i ponos, za nas kršćane križ treba biti najslavniji i najuzvišeniji lik. Za Rimljane je križ bio sramotno sredstvo mučenja. Na smrt na križu mogli su biti osuđeni samo oni koji nisu imali rimsko građansko pravo. I uzimati križ kao nešto čime bismo se ponosili, bilo je za njih nezamislivo. Sv. Pavao piše: mi naviještamo Krista raspetog, Židovima sablazan, poganima ludost. Ludost zato što nema smisla da bismo se hvalili onim na čemu je netko okrutno mučen. Ta je svijest prodrla i do tadašnjih Židova koji nisu mogli prihvatiti mesiju koji bi bio sramotno mučen, iako o Božjem slugi–patniku govori prorok Izaija u jednom od svojih najvećih proročanstava. Židovi su očekivali slavnog mesiju koji će u moći i sili poraziti svoje neprijatelje. Krist je doista pobijedio smrt i vlast grijeha, ali je učinio to putem patnje i smrti na križu. To je bio Božji plan spasenja.


I zato sv. Pavao nastavlja dalje: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, Božja snaga i Božja mudrost. Doista iz križa dolazi prava, najveća snaga. Ne ona fizička. Današnji se svijet divi i traži zadovoljstvo u gledanju tjelesne moći ili sposobnosti, u sportovima, borbama i sl. Stvaraju se spektakli oko kojih se vrte velike sume novca, prave se idoli od sportskih zvijezda. A malo je onih koji traže one istinske, duhovne vrijednost – koje ne prolaze i koje jedine mogu zasititi čovjekovu težnju za srećom i smislom. Upravo po Križu nam je Isus otvorio vrata spasenja, stekao zasluge za vječni život. Križ je drvo života iz kojega proizlaze sva milosna sredstva. To je prekrasno prikazano u bazilici sv. Klementa u Rimu gdje u apsidi nalazimo mozaik s Kristom raspetim, a raspelo je prikazano poput drveta s granama koje se šire dalje i tako donose život. U znaku Križa prima život svatko od nas po sakramentima, to je izvor milosti koji teče u život vječni. U Križu također nalazimo mudrost života. Sva znanja ovoga svijeta, koliko god bila važna za naš zemaljski život, uzaludna su i beskorisna, ako ne pronađemo tu mudrost koja nam jedina može osigurati vječni život. Koliko često čujemo da svijet napreduje, da se razvija, u tehnološkim, znanstvenim dostignućima, no jesu li ona uistinu mjerilo? Nije li mjerilo napretka upravo ta mudrost koliko poznajemo Krista i u kojoj smo mjeri uronjeni u otajstvo njegova života, njegove muke, smrti i uskrsnuća? Sv. Konrad, časni brat kapucin koji je cijeli život ponizno služio u najvećem njemačkom marijanskom svetištu Altöttingu, govorio je: Križ je moja knjiga. U njoj je doista sadržano sve bitno što trebamo znati za naš život. Sva druga znanja važna su za vječnost samo onoliko koliko imaju veze s mudrošću križa. I zato nije čudno da su brojni sveci satima promatrali to neiscrpno otajstvo, u kojemu su neprestano nalazili utjehu i nadahnuće. Tu mudrost je shvatio i car Heraklije kada je Kristov križ, koji je uspio ponovno zadobiti od Perzijanaca, vratio u Jeruzalem. Htio ga je osobno donijeti do brda Kalvarije, koračajući istim putem kojim je Gospodin prolazio na svom križnom putu. Uzeo je na sebe križ, ali nije imao snage da se uopće pokrene, da ga nosi dalje. Tada mu je jeruzalemski biskup otkrio tajnu, da mora svući svoju bogatu kraljevsku odoru i odjenuti pokorničko odijelo. Tek kada je to učinio, mogao je lako nositi Kristov križ. I mi trebamo svući sa sebe sve ono zemaljsko, što nas pritišće k zemlji i odvlači našu volju i naše misli od Boga i tada ćemo moći nositi Kristov križ do vječnoga spasenja.


A u otajstvo Križa Kristova na poseban je način bila uronjena Blažena Djevica Marija. I zato nije slučajno da se odmah idući dan nakon blagdana Uzvišenja sv. Križa slavi blagdan njezinih sedam žalosti. Njoj je već kod Kristova prikazanja u hramu starac Šimun navijestio da će biti združena sa svojim Sinom u Njegovoj muci i da će joj mač probosti dušu. Taj mač boli ona je osjetila kod strašne nevolje kada je sveta obitelj pred Herodom morala pobjeći u Egipat. Zatim kada su Marija i Josip žalosni tražili dijete Isusa kod hodočašća u Jeruzalem. A postala je Ženom boli sudjelujući u Isusovoj muci – najprije kada ga je susrela na križnom putu, zatim kada je zajedno s njime patila ispod križa, kada je tijelo Isusovo položeno u njezino majčinsko krilo i kada je ono konačno položeno u grob. Tu je onu istu muku koju je Krist pretrpio u svome tijelu, ona podnijela u svojoj duši. Mač boli je probo njezinu dušu te je pretpjela, premda ne tjelesno, ali ipak istinsko mučeništvo i zato je častimo kao kraljicu mučenika. Ona je bilo moralno ujedinjena sa svojim Sinom u otkupiteljskom činu i zato je častimo kao Suotkupiteljicu. Od Krista dolazi glavna zasluga otkupljenja kao što je od Adama proizašao grijeh, a Marija sudjeluje u tome činu, sjedinjena s Kristom; kao što je Eva bila sjedinjena s Adamom u grijehu, tako je Marija s Kristom u otkupiteljskom djelu.

Uzrok Kristove muke bili su naši grijesi. Da bi nas od tih grijeha otkupio, Krist je za nas podnio muku Križa. Naši grijesi su oni udarci, pljuvanja, trnova kruna, čavli, koplje kojima je Krist bio proboden. A ti grijesi su isto tako i onaj mač koji je probo dušu BDM. To nam otajstvo otkriva Gospa u svojim ukazanjima u Fatimi, kako Njezino Bezgrješno Srce i Presveto Srce Isusovo bivaju neprestano vrijeđani ljudskim grijesima. I te strašne uvrede protiv Isusa i Marije traže od nas zadovoljštinu, kako za naše grijehe, tako za grijehe cijeloga ljudskog roda. Došao je konačni čas, posljednje razdoblje ljudske povijesti, kada Bog na poseban čin zahtijeva od nas tu zadovoljštinu. Odazovimo se zato tom Gospinu pozivu da bismo utješili Njezino žalosno srce, da bi nam ono pružilo pravu utjehu i spasenje. Njega će nam Isus podariti samo po svome Križu – ono duhovno zdravlje i blagoslov, a i ono tjelesno, kao što je to podario mladiću iz evanđelja, ako je to njegova volja, i on će nas po križu privesti spasenju. Amen.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana u Zagrebu, 17. rujna 2017.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.