ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 88


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

za vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.

Prije petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svoju pobunu protiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga, izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.

Prije sto godina, nekoliko dana prije toga, 13. listopada je Bezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki sada već pripadaju prošlosti, poput Drugoga svjetskoga rata, dok se drugi još nisu dogodili, poput pobjede Bezgrješnog Srca i obraćenja Rusije.

Reformacija koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj. Zasigurno je njemački herezijarh potresao Katoličku Crkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu Misu, svećenstvo i svetu Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da postignu vječno spasenje za njih, odbacuju se ili smišljeno krivotvore.

Pa opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretka Crkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretka ljudske vladavine i građanskoga društva s druge strane, pobuna protiv Crkve se vrlo brzo proširila na ljudsko društvo, podjeljujući Europu do dana današnjega, dovodeći do stoljeća progona protiv Crkve u reformacijskim zemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova, od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doista smo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan i toliko strašan za kršćanstvo.

Luterova pobuna temeljila se na načelu koje je takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelo suvremeno društvo, bilo da se ono predstavlja kao liberalno ili socijalističko – komunističko. To načelo teži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretku koji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.

Međutim, u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpune ovisnosti o svome Stvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu bi ljudsko biće moglo od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to jasno pokazuje. A sa strane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućuje na dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svome Stvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost proteže se na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin najuobičajeniji izraz: poslušnost Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se proteže i na intelektualni poredak, naše znanje. To je podlaganje našega razuma stvarnosti koja nam se sama nameće na takav način da je točna definicija istine „prianjanje razuma uza stvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza, nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se otkriva bez prijevare i koju se ne može prevariti, kako govorimo u Činu vjere.

Luther je po načelu „privatnog tumačenja“ ili „slobodnog razmišljanja“ [liberum examen], uništio tu podčinjenost. Otada je geslo koje odjekuje svijetom postao uskliksloboda“, odnosno pobuna protiv Boga i poretka stvari koji Bog želi. Ta moderna sloboda laska duši koja je od istočnog grijeha u palom stanju. To je napast sadašnjega doba, to je iluzija. To je maštoviti san koji je nadahnut grijehom arkanđela Lucifera i svih grijeha nakon njega. To takozvano oslobođenje završava jako loše, a konačno nema ni puno veze s istinskom slobodom. Jer čovjek je stvoren slobodan, ne zato da bi se mogao buniti protiv Boga, svoga konačnoga cilja, najvećega dobra, nego da bi mogao za sebe izabrati sredstva koja će ga voditi Bogu. Stoga u procesu postizanja vječne sreće koju Svemogući Bog želi dijeliti sa svojim stvorenjima postoji zasluga.

Kako je malo muškaraca i žena danas, očito uronjenih u ovu liberalnu atmosferu, koji razumiju te istine, a koje su ipak temeljne!

Nedvojbeno zastranjenje liberalizma ako ga promatramo u njegovu logičnom zaključku – bilo da se radi o anarhiji ili tiraniji materijalističke vladavine, ili o zastranjenju socijalizma i komunizma, koji su u svome strašnome fanaticizmu ostavili tragične ožiljke na dvadesetom stoljeću s barem 250 milijuna mrtvih – čini se da ne potiču naše suvremenike na razmišljanje.

Ruska revolucija počela je s tom pobunom protiv jarma vremenite moći, ali njezino porijeklo nije rusko. Ono možemo pronaći u zapadnoj Europi. Karl Marx je Nijemac, a Rusija je postala poligon za testiranje načela koja je razradio njemački Marx, s financijskom potporom zapadnih poslovnih interesa, kako to tumače neki povjesničari. Unatoč tome, revolucija je vrlo brzo napala religiju. A komunizam će uvijek u Katoličkoj Crkvi vidjeti više nego u ikome drugome zakletoga neprijatelja koga treba uništiti, ako je to moguće. Iz komunizma su došli najveći progoni Crkve koji se i danas nastavljaju u Kini, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu.

Sve je to prorečeno u Fatimi, gdje je Gospa tražila od vjerskih vlasti pa i svakoga kršćanina izvršavanje vrlo jednostavnih djela da bi se otjerala ta zla koja prijete da će se sručiti na zemlju: pobožnost Njezinu Bezgrješnom Srcu, pobožnost prvih pet subota u mjesecu kao naknadu za uvrede koje se nanose Majci Božjoj i posvetu Rusije.

Postoji nevjerojatni nesrazmjer između sredstava koje je predložilo Nebo da bi se zaliječile bolesti čovječanstva i tragične sudbine naroda u ovom trenutku povijesti čovječanstva. Ali svemogući Bog koji je beskrajno iznad svih ljudskih previranja nema potrebu za ljudskim sredstvima. Njemu je jedna riječ dovoljna da bi stvorio svemir, da bi ga preobrazio i obnovio, da bi ga spasio. Ali to će se dogoditi samo putem ljudskih bića koja će napokon priznati Njegovu vrhovnu vlast. „Rat će završiti, ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, još gori rat počet će za vrijeme vladavine Pija XI.“ „Ako ljudi poslušaju moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir; ako ne, ona će proširiti svoje zablude po svijetu, pokrenuti ratove i progone Crkve.“ Mir u svijetu i Crkvi povezan je s posvetom Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu. Prema neupitnome svjedočanstvu koje sam osobno dobio, sestra Lucija je kratko prije svoje smrti rekla svećeniku da će ,,Rusija BITI POSVEĆENA, ali će biti veoma teško.“

Pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina će doći, to je nesumnjivo, ali sada je trenutak ljute borbe, čak i unutar Crkve. Stupovi naše vjere koji su se činili nepokolebljivi, tresu se u svojim temeljima; neki biskupi i kardinali idu čak i dalje od svoga novoga učitelja Luthera i slave ove godine godišnjicu njegove pobune. Veoma je malo onih koji brane objavljenu istinu. Glas o kojem u zemaljskoj Crkvi sve ovisi posve je nijem. On dopušta tami doktrinarnoga i moralnoga kaosa da opsjeda grad Božji.

7. prosinca 1968., samo tri godine nakon završetka koncila, Pavao VI. je trebao priznati: „Crkva prolazi kroz vrijeme nesigurnosti, samokritičnosti, mogli bismo čak reći: samodestrukcije“. Zatim je 29. srpnja 1972. primijetio da je „kroz neku pukotinu dim Sotonin ušao u Crkvu: sumnja, nesigurnost, problemi, zabrinutost, sukobi“. Danas se ne radi više o malome dimu, nego o debelome dimu koji suklja iz vulkanske erupcije. Sv. Pio X. već je izjavio: „Kada se sve to uzme u obzir, postoje dobri razlozi za bojazan da bi ta velika izopačenost mogla biti predokus ili možda početak onih zala koja su predviđena za posljednje dane i da bi u svijetu već mogao biti 'Sin propasti' o kojemu govori Apostol (2 Sol 2,3) (iz enciklike E Supremi Apostolatus, 4. listopada 1903.) Što možemo reći sto godina kasnije, kada gledamo kako se Crkva malo pomalo rastače? Krv nam se ledi kada čujemo da isti glas za vrijeme novinske konferencije na povratnom letu iz Armenije 26. lipnja 2016. govori da Luther nije bio u zabludi o predmetu opravdanja: „Mislim da namjere Martina Luthera nisu bile pogrešne: on je bio reformator... a danas se luterani i katolici kao i svi protestanti slažu oko nauka opravdanja: u toj vrlo važnoj točci on (Luther) nije pogriješio“.

Tako mi nemamo druge planove za Bratstvo sv. Pija X., za vas, dragi vjernici, osim da nastavimo kako je sveta Crkva uvijek činila, što god da se dogodilo. Put istine koji je stvarao svece u svakom vremenu uvijek će ostati siguran put u Nebo, put evanđelja, nasljedovanje našega Gospodina i Gospe. Koristimo sredstva koja nam je pokazalo Nebo, sa sigurnošću da ne možemo bolje. Naša službena Križarska vojna završila je 22. kolovoza ove godine. Ipak vas molimo i ustrajno od vas tražimo da nastavite s dobrim navikama koje ste stekli: molite krunicu, činite male žrtve koje su tako ugodne Bogu i koje imaju moć spasiti duše za vječnost ako u njih stavimo sjeme ljubavi prema našemu dragome Gospodinu!

Na kraju ove godine u kojoj slavimo stogodišnjicu ukazanja u Fatimi prisjetimo se pouka i zahtjeva Majke Božje, Marije vazda Djevice. Prema njezinim vlastitim riječima bit će njezino Srce naše utočište i put koji vodi Bogu. Živimo po toj nadi, bez da se obeshrabrimo strašnim događajima oko nas, potpuno svjesni da svatko od nas može i mora učiniti puno dobra našim suvremenicima tako što ćemo vjerno čuvati blago Tradicije.

Primite zahvale iz dubine naših srdaca za vašu neumornu velikodušnost. Neka vas Bog nagradi svojim milostima i blagoslovi dok čekate pobjedu Bezgrješnog Srca Marijina.
Menzingen, 21. studenoga 2017., na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu.

+ Bernard Fellay

Generalni poglavar

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.