četvrtak, 23. studenoga 2017.

Pismo ravnatelja MI br. 8


Dragi vitezovi Bezgrješne!

Prije točno 100 godina sveti Maksimilijan Kolbe je s dopuštenjem svoga poglavara utemeljio Militiju Immaculatae. Nema boljega načina da se prisjetimo toga nezaboravnoga događaja nego da damo samome utemeljitelju da nam progovori o tome:

,,VEĆ JE MNOGO VODE prošlo ispod mosta: sve se to odigralo prije skoro 18 godina, tako da sam skoro zaboravio brojne detalje. Međutim, budući da mi pater gvardijan [Kornel Czupryk] naređuje da dam izvještaj o počecima MI, opisat ću ono što mi sjećanje dopusti da se prisjetim.

Sjećam se da sam govorio sa svojom braćom svećenicima o bijednome stanju našega reda i o njegovoj budućnosti. U tim trenucima mi se u um utisnula sljedeća zamisao: ili ga treba ponovno izgraditi ili raspustiti. Osjećao sam duboku tugu za one mlade ljude koji bi nam često dolazili s najboljim namjerama i najčešće izgubili svoj ideal svetosti u samome samostanu. Pa ipak, nisam znao što u vezi toga trebam točno poduzeti.

Dopustite mi da odem još dalje u prošlost. Još se uvijek sjećam kako sam kao mali dječak kupio mali kip Bezgrješne za pet kopeka. A kada smo u malome sjemeništu bili u koru na Misi, obećao sam licem pognutim na tlo Presvetoj Djevici Mariji, čija se slika nalazila iznad oltara, da ću se za nju boriti. Ali kako? To nisam znao. No imao sam sliku borbe materijalnim oružjem.

Iz toga sam razloga, kada je došlo vrijeme da uđem u novicijat, povjerio ocu odgojitelju novaka, p. Dioniziju (Sowiak), blagoslovljene uspomene, tu moju poteškoću kod ulaska u redovnički život. On je promijenuo moju odluku u obvezu da svaki dan molim ,,Sub tuum praesidium”. Nastavio sam moliti tu molitvu sve do današnjega dana, iako danas znam koju vrstu borbe je Bezgrješna imala na srcu.

Iako sam bio vrlo sklon oholosti, osjećao sam kako me snažno privlači Bezgrješna. U svojoj maloj ćeliji, na svom klecalu, uvijek sam imao sliku sveca kojemu se Bezgrješna ukazala. A ja bih joj se često obraćao u molitvi. Vidjevši to, jedan franjevački brat mi je rekao kako sam sigurno vrlo privržen tome svecu.

Kada su u Rimu masoni drsko izašli na ulice, šepureći se svojim zastavama pod prozorima Vatikana, prikazujući se na crnim transparentima kao sljedbenici Giordana Bruna, kako Lucifer gazi pod nogama sv. Mihaela arkanđela te su otvoreno govorili protiv Svetog Oca u propagandnim lecima, pala mi je na um misao o organizaciji udruženja koje će biti posvećeno borbi protiv masona i drugih Luciferovih slugu. Da bih bio siguran da takva ideja dolazi od Bezgrješne, tražio sam savjet od svoga tadašnjega duhovnika, p. Alessandra Basilea, isusovca, redovnog ispovjednika studenata na fakultetu. Kada sam po svetoj poslušnosti dobio potvrdu za to, odlučio sam se baciti na posao.

U međuvremenu smo se, međutim, za vrijeme praznika preselili u samostan “Vigna” koji je bio oko 20–30 minuta hoda od kolegija. Za vrijeme nogometne igre, krv mi je počela nadirati kroz usta. Povukao sam se na stranu i ležao na travi. Brat Girolamo Biasi, blažene uspomene, brinuo se za mene. Dosta dugo sam pljuvao krv. Ubrzo nakon toga otišao sam liječniku. Veselio sam se pomisli da je možda već blizu kraj moga života. Liječnik mi je naredio da se vratim taksijem u kolegij i da odem u krevet. Medikamenti su jedva zaustavili tok krvi koji je stalno nadirao. Za vrijeme tih dana, mladi i pobožni brat klerik Girolamo Biasi, blažene uspomene, običavao me obilaziti.

Dva tjedna kasnije mi je liječnik napokon dopustio da prvi puta izađem. U društvu drugoga klerika, brata [Giovannija] Ossanna stigao sam do „Vigne“, ali vrlo teško. Kada su me drugi klerici ugledali, razveselili su se i bili su jako dobro raspoloženi. Donijeli su mi svježe smokve, vino i kruh. Nakon što sam nešto pojeo i popio, moji bolovi i patnje su se utišali i prvi puta sam spomenuo pomisao o osnivanju udruženja bratu Girolamu Biasiju i ocu Iosifu Palu, koji je bio prije mene zaređen za svećenika, iako smo bili na istoj godini teologije. Međutim, dogovorio sam s njima da se svaki od njih prvo savjetuje sa svojim duhovnikom da budemo sigurni da je to zaista Božja volja.

Nakon što sam povratio dio svoje snage, poslali su me u Viterbo, s mojim kolegom klerikom bratom Antonijem Głowińskim, na dodatni odmor. Tom prilikom se brat učlanio u MI. Ubrzo nakon toga su se također učlanili brat Antonio Mansi, blažene uspomene, i brat Enrico Granata, oba klerika Napuljske provincije.

Nitko na kolegiju nije znao o postojanju tog udruženja osim onih koji su pripadali MI. Samo je rektor, otac Stefano Ignudi, u svom svojstvu poglavara znao za postojanje MI. Što se nas tiče, nismo činili ništa bez njegova dopuštenja, jer je to bio znak poslušnosti, poglavito, volji Bezgrješne. Tako smo s dopuštenjem oca rektora 16. listopada 1917. održali prvi sastanak sedmorice članova imenom:

(1) Otac Iosif Pal, mladi svećenik Rimske provincije;
(2) Brat Antoni Głowiński, đakon Rimske provincije (+ 18. listopada 1918.);
(3) Brat Girolamo Biasi iz Padovanske provincije (+ 1929.);
(4) Brat Quirico Pignalberi iz Rimske provincije;
(5) Brat Antonio Mansi iz Napuljske provincije (u. 31. listopada 1918.);
(6) Brat Enrico Granata iz Napuljske provincije;
(7) Ja.

Sastanak se održao po noći, u tajnosti, u zatvorenoj unutrašnjoj ćeliji koja je bila konstruirana privremenim zidom. Ispred nas je bio mali kip Bezgrješne između dvije upaljene svijeće. Brat Girolamo Biasi je služio kao tajnik. Svrha ovoga prvoga sastanka bila je rasprava o „programi MI“ (certifikatu MI), posebno budući da je otac Alessandro Basile, koji je bio ispovjednik Pape [Benedikta XV.], obećao da će Svetog Oca tražiti blagoslov M.I. Otac Basile nije, međutim, održao svoje obećanje, a mi smo postigli svoj prvi usmeni blagoslov Svetog Oca preko biskupa msgr. Dominiquea Jaqueta, profesora crkvene povijesti na našem kolegiju.

Nakon više od godinu dana od našega prvoga sastanka MI nije nimalo napredovala. Zapravo, kao da su se gomilale prepreke tako da je postalo neugodno i samo spominjanje među članovima. Jedan od njih je čak pokušao druge uvjeriti da je MI nešto beskorisno. Tada je, kao divan znak odabira, Bezgrješna pozvala na svoju stranu oca Antonija Głowińskog, a deset dana kasnije i brata Antonija Mansija, oba žrtve španjolske gripe. Što se mene tiče, stanje mojih pluća se pogoršalo: svaki puta kada bi kašljao, iskašljavao sam krv. Tada se sve počelo mijenjati. Dali su mi otpust iz škole, a ja sam to iskoristio kopirajući „Program MI“ i dao ga prečasnom ocu generalu (ili radije generalnome vikaru, p. Domenicu Tavaniju), da bi zadobio njegov blagoslov napismeno. „Da vas je barem dvanaestorica...“, rekao je prečasni otac general. Napisao je svoj blagoslov i izrazio svoju želju (vjerujem tom prilikom) da MI treba širiti među mladima.

Članstvo se počelo sve više i više povećavati. U tom ranom razdoblju života Militije, naša se aktivnost – osim privatne molitve - sastojala od dijeljenja medaljice Bezgrješne, poznate kao „Čudotvorna medaljica“. Jednom prilikom nam je isti prečasni otac general dao novac da bismo ih mogli kupiti. Otac Maksimilian Kolbe.

Bila bi gotovo profanacija komentirati takav jednostavan, ponizan i zaista nadnaravan izvještaj. Trebamo učiti iz ovih dragocjenih redaka o velikodušnosti i svim krepostima prvih vitezova Bezgrješne, a posebno:

1/ kako se nadnaravno shvaćaju i cijene sve kušnje i trpljenja, ujedinjena s onima našega Gospodina i Žalosne Majke;
2/ o apsolutnom uvjerenju da djelotvornost te vojske naše Gospe potpuno ovisi o savršenom podlaganju volji Bezgrješne što se jasno izražava preko nadnaravne poslušnosti poglavarima;
3/ o poniznosti utemeljitelja koji sebe stavlja na zadnje mjesto duboko uvjeren u svoju potpunu bezvrijednost;
4/ o shvaćanju da Gospa i samo Gospa može spasiti taj ideal svetosti u Crkvi i sačuvati nas da ne postanemo ravnodušni i mlaki; ona je također naša jedina i posljednja nada kada se suočimo s najgorim neprijateljima Crkve i našega Gospodina, masonima i njihovom ogromnom svjetskom moći;
5/ o iskustvu da se sve što je veliko i drago u očima našeg Gospodina mora roditi i rasti u kušnjama, protivljenjima i prividnim porazima;
6/ o važnosti „prijatelja u Nebu“, pobjedničke Crkve: što ih više molimo za pomoć i što više pripišemo njihovim zagovorima naše uspjehe, to će biti više blagoslova.

Zapamtite također da, na ovu godišnjicu utemeljenja M.I. svaki vitez može postići potpuni oprost, još jedan znak blagoslova s Neba.

Započnimo drugo stoljeće Militije Immaculatae s čvrstom željom da idemo stopama svetog utemeljitelja, da ljubimo Bezgrješnu učinkovito tražeći uvijek i svugdje da joj ugodimo i da ispunjavamo Njezinu volju.

S mojim svećeničkim blagoslovom,
Manila, 16. listopada 2017.,

p. Karl Stehlin

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.