četvrtak, 23. svibnja 2019.

Kako katolički prosuditi papu Franju i patrijarha Irineja?


U listu Hrvatski tjednik objavljen je 16. svibnja 2019. članak p. Marka Tilošanca koji daje osvrt na nedavnu izjavu pape Franje o postupku kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u svjetlu trenutne crkvene krize kao i duhovnih obilježja tzv. pravoslavlja – istočnoga raskolništva. Tekst članka prenosimo u nastavku.


Nedavni događaji oko posjeta pape Franje Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji uzburkali su duhove u našim domoljubnim i vjerničkim krugovima kojima je na srcu lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. Onima koji su bolje upućeni u suvremena zbivanja u Katoličkoj Crkvi, dobro je poznato da to nije slučajnost jer gotovo da nema putovanja ili javnog nastupa pape Franje koji ne bi izazvao kontroverze. No nas Hrvate posebno smeta kada se relativiziraju osobnosti koje nam predstavljaju ideale, koje su ostavile neizbrisivi pečat u našoj nacionalnoj duhovnoj, moralnoj, kulturnoj prošlosti. Jedna od njih je zasigurno lik i djelo bl. Alojzija Stepinca, koji stoji kao ,,najveći prelat Katoličke Crkve, kako ga je bio nazvao papa Pio XII. On stoji kao simbol borbe za prava Crkve i našega naroda usred jugokomunističkoga terora – svjedočanstva za koje je položio i svoj život. Iako mu vjernički puk iskazuje svoje najdublje štovanje i time očituje želju da bude uzdignut na čast oltara u cijeloj Crkvi – proglašen svetim, čini se da papa Franjo pokazuje drukčije sklonosti. Osnivanje mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva da bi se navodno ispitao Stepinčev lik i djelo, poznavateljima crkvenih i društvenih prilika odmah se pokazalo kao vrlo sporan potez koji samo može dovesti do potkopavanja općenitog duhovnog stanja. Da su takva pribojavanja opravdana pokazao je daljnji razvoj stvari, u koji spada nedavna papina izjava i želimo zato pogledati u pozadinu da bismo vidjeli kako uistinu trebamo ocijeniti papin potez o osnivanju spomenutoga povjerenstva, kao i posljedice koje su odatle proizašle.

U zdravo orijentiranim domaćim obavijesnim izvorima mogli smo se susresti s više raščlambi ovoga problema, kojima ipak nedostaje dublje perspektive da bi se ispravno sagledala problematika. U osvrtu na stanje unutar Srpske pravoslavne crkve uglavnom se zadržava pogled na društvenim i političkim očitovanjima ove vjerske zajednice, dok nedostaje onaj pravi vidik na duhovne pretpostavke iz kojih ovo prethodno proizlazi. Isto to vrijedi i za trenutno stanje unutar Katoličke Crkve, gdje se dominantno usmjerenje proizašlo iz smjernica Drugoga vatikanskoga sabora prosuđuje također iz društvenih i političkih obilježja, a premalo se vodi računa o teološkim postavkama koje uvjetuju društveno djelovanje. Želimo zato ovdje zaviriti malo dublje i promotriti doktrinarna obilježja (srpskoga) pravoslavlja, kao i modernoga – progresivističkoga usmjerenja unutar Katoličke Crkve te uvidjeti koliko su ove dvije pojave međusobno povezane na primjeru aktualnih kontroverzi.

Za kršćansku vjeru temeljno je pitanje nadnaravne, božanske istine. Isus Krist se kao Sin Božji poistovjećuje s vrhovnom istinom koja dolazi od Boga (Iv 14,6), koja nas uči kako ćemo Boga spoznati te po tome upoznati kako ga ljubiti i služiti mu te tako postići onaj najviši i konačni cilj – vječno blaženstvo s njime u nebu. Isus Krist kao vječna Božja Riječ otkrio nam je sve što nam je Bog htio obznaniti o sebi (Iv 15,15) te smo tu objavu koju nam Otac šalje putem svoga ljubljenoga Sina dužni prihvatiti. No pogled na religijsku stvarnost govori nam da su oni koji se nazivaju kršćanima ipak međusobno podijeljeni te zastupaju različite, međusobno oprečne istine. No sama logika nam govori da dvije oprečne tvrdnje ne mogu biti obje istinite, nego da jedna može biti ispravna, a druga kriva. Primijenimo li tu temeljnu razumsku postavku na stvarnost kršćanstva, ali i vjere uopće, moći ćemo lako zaključiti da ne mogu sve religije koje uče različite nauke biti ispravne, nego da to može biti samo jedna. Taj zahtjev za istinom Božje objave ispunjava samo Katolička Crkva koja je jedina osnovana od Krista na čelu sa sv. Petrom kao Kristovim namjesnikom (Mt 16, 18; Iv 21, 15-17), dok sve druge religije – pa tako i pravoslavlje – odstupaju od toga nauka te nisu Božje, nego samo ljudsko djelo. Specifično zastranjenje pravoslavlja nalazimo upravo u onim doktrinarnim točkama u kojima ono odbacuje nauk Katoličke Crkve, gdje središnju točku čini odbacivanje primata sv. Petra i njegovih nasljednika – papa, rimskih biskupa, kao Kristovih namjesnika i poglavara cijele Crkve. To partikularističko krivovjerje koje je proizašlo iz političkih motiva, tj. težnje za moći, odbacivanjem vrhovnoga i općega autoriteta, nužno je moralo ostaviti svoje posljedice i na društvenu stvarnost.

Da je to tako, vidimo iz povijesti ove vjerske zajednice, poglavito iz novije prošlosti. Zato ako promatramo stvarnost duhovnim naočalama – a svaki drugi pogled je nedostatan jer čovjek nije samo osjetilno, nego prije svega duhovno biće – moramo ustanoviti da je to uzrok bolesnoga nacionalizma koji poseže za lažima i mitovima da bi opravdao nasilno prisezanje za tuđom domovinom i podjarmljivanje drugih naroda. Zato se moramo okaniti obmane da su takve pojave nastale slučajno i na čisto naravnoj razini. Naprotiv, posrijedi su upravo duhovni uzroci koji proizlaze iz prizemne pobune protiv općega božanskoga autoriteta; uzroci koji proizlaze iz zbiljnosti grijeha i zla te kao takvi ne mogu roditi drukčijim plodovima. Sjetimo se samo znamenitoga gesla: ,,Radije turski turban nego papinska mitra“, koje su istočni kršćanski raskolnici usvojili netom prije pada carske prijestolnice Konstantinopola, očite posljedice ovoga prokletstva koje je narod i kler sam na sebe zazvao, odbacivši prethodno sklopljeno jedinstvo sa Svetom Stolicom. O zbiljnosti toga zloduha svjedoči nam Rajko Bundalo, poznati obraćenik sa srpskoga pravoslavlja, koji je osjetio dubinu zloće ove pobune protiv Božjega autoriteta: ,,To je medij duha raskola. To je žig srpske povijesti, a gorki plodovi svake narodne povijesti svjedoci su temeljnog narodnog grijeha“.

Neki će se analitičari moći složiti s ovom tvrdnjom i priznati njezinu valjanost u domeni srpskoga pravoslavlja, ali će s druge strane ustvrditi da se druge pravoslavne nacionalne crkve ipak bitno razlikuju utoliko što nisu obilježene ovim patološkim pojavama te predstavljaju jedno autentično ostvarenje kršćanstva. Možemo reći da se srpsko pravoslavlje razlikuje od drugih nacionalnih crkava, no treba precizirati da te razlike nisu bitne, nego samo različitoga intenziteta na koji utječu izvanjski faktori. Da se posljedice devijantnoga partikularizma očituju u drugim pravoslavnim crkvama, vidljivo je u aktualnome sporu oko priznanja autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, koji je urodio velikim ne samo vjerskim, nego i političkim turbulencijama. A povrh svega, nemojmo smetnuti s uma kobne posljedice pravoslavnoga partikularizma u vidu podložnosti svekolikim političkim režimima – od osmanlijskoga kalifata do sovjetskoga komunizma, koji su crkvene strukture stavili pod svoju efektivnu upravu te tako paralizirali svaki otpor tiraniji u autentično kršćanskome duhu.

Uzevši sve to u obzir, nameće nam se jasna prosudba patrijarha Irineja – kao i njegovih prethodnika, koja se točno uklapa u ovaj okvir. Premda se ovoga biskupa prethodno označivalo kao ,,umjerenu liniju unutar SPC, tijek njegove službe pokazao je da funkcija srpskoga patrijarha ima objektivnu ulogu promicanja etnofiletističke ideologije – podrške stremljenjima velikosrpskoga nacionalizma, neovisno o osobi koja tu funkciju obavlja.

U tom smislu bi trebalo biti očekivano da Katolička Crkva kao čuvar istine putem svojih najviših službenika tu stvarnost prepozna i dade o njoj jasnu prosudbu. Zato bi nas mogao začuditi stav pape Franje koji srpskome patrijarhu pridijeva oznaku ,,velikogai koji je sam pokrenuo politiku da predstavnici SPC-a donose sudove o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Tome bismo mogli pribrojiti i manire hrvatskih biskupa koji u svome pismu od 18. studenoga 2018. upućenome srpskome patrijarhu – gdje s jedne strane dobro prokazuju njegove manipulacije – ipak istoga nazivaju titulom ,,Vaša Svetosti. Napomenimo da službenici SPC kao raskolničke zajednice koja se odvojila od Kristove Crkve – sve do onih najviših – nemaju nikakav autoritet od Boga, pa samim time ni pravo prisvajati si ikakve duhovne titule i časti. To mogu dobiti samo ako pristupe jedinstvu Katoličke Crkve, kojoj je Krist jedini dao duhovni autoritet, koji si nijedna ljudska ustanova ne može samovoljno prisvajati.

No sve to može biti iznenađenje samo onima koji nisu upućeni u stvarno stanje stvari unutar Katoličke Crkve u posljednjih pola stoljeća. Toliko je naime prošlo od Drugoga vatikanskoga sabora – kontroverznoga događaja koji je otvorio prostor agitacijama liberalnih teologa, čiji je plod bio donošenje dvoznačnih dokumenata i izjava, koje su stvorile uvjete za promicanje krivih liberalnih ideja, protivnih i prethodno više puta osuđenih od strane crkvenoga Učiteljstva. Jedno od tih načela naziva se ekumenizam – nauk po kome je svaka religija manje ili više dobra te su međusobne razlike nebitne pa ih treba zanemariti. U tom se duhu raskolničke i krivovjerničke kršćanske zajednice promatraju kao praktično samo drukčiji izrazi kršćanstva, čija zastranjenja ne predstavljaju nikakav bitni problem. No prethodno smo pokazali da je upravo suprotno istina – da su te razlike bitni problem jer iskrivljuju božanski objavljeni nauk pa samim time ne mogu voditi prema pravoj spoznaji i životu u Bogu. Društvene posljedice srpskoga pravoslavlja to jasno pokazuju. I zato ako smo svjesni liberalnoga usmjerenja pape Franje – koje se očituje i u zdušnoj podršci bezrezervnom prihvaćanju tzv. migranata, ovakvi nas postupci neće začuditi. Zato će katolici koji žele biti dosljedni svojoj vjeri željeti prokazati ta zastranjenja i zalagati se povratku pravovjernom usmjerenju koje je odlikovalo cijeli katolički svijet sve do modernih promjena i koje je toliko očito u liku i djelu bl. Alojzija Stepinca.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.