Christus Rex

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (III.)


Nakon prvoga i drugoga dijela, donosimo u ovome članku završni dio predavanja p. Franza Schmidbergera o Crkvi.

VI. Četiri značajke Crkve

Sada moramo pažljivije promotriti neke od značajki ovog otajstvenog Tijela. Prije svega, radi se o četiri značajke, četiri obilježja Crkve: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska.

1. Crkva je jedna, tj. ona ispovijeda jednu istu vjeru, slavi jedan kult, tj. prinosi istu sv. Misnu Žrtvu i podjeljuje iste sakramente; vjernici se okupljaju oko hijerarhije koja ih vodi i njima upravlja. Sv. Pavao kaže: ,,Jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju (Ef 4, 5-6). Krist ne može imati različite zaručnice, On ima samo jednu zaručnicu. Prema tome, kada je riječ o spasenju čovjeka, postoji samo jedan način, a taj put spasenja je Krist zajedno sa svojom Crkvom. Drugim riječima, Krist ostvaruje spasenje u svojoj Crkvi i kroz njegovu Crkvu, kao što su ljudi u Noino vrijeme bili spašeni u korablji i po njoj.

2. Crkva je sveta. To ne znači da su svi njeni članovi sveti. Ona naprotiv obuhvaća u svom krilu i svece i grešnike. Ali ona je božanska ustanova, ima sveta sredstva, odnosno žrtve, sakramente i molitve, ona ima sveti nauk i vodi ljude prema svetosti. U Crkvi će uvijek biti barem ponekog sveca, ljudi koji su dosegli vrhunac kršćanskoga savršenstva.

3. Crkva je katolička. Katolička ovdje ne znači toliko razgraničenje prema protestantizmu ili drugim konfesijama, nego znači općenitost, sveobuhvatnost: svi narodi, svaka pojedina duša pozvana je pripojiti se krilu Crkve. Krist je rekao svojim apostolima: ,,Idite po svem svijetu i propovijedajte svim narodima. Sve dok jedna jedina duša na ovom svijetu još nije prihvatila Krista sa svime što slijedi, ne možemo biti mirni jer Kristov nalog još nije ispunjen. Crkva prigrljuje u svoje krilo bogate i siromašne, bijele i crne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Sredstva koja drži u svojim rukama su opće djelotvorna i odgovaraju općoj ljudskoj naravi tako da nema naroda ni kulture koji bi bili isključeni. Koliko se od toga razlikuju sekte i druge svjetske religije, kao što su islam, budizam i hinduizam! One su se nastanile u pojedinim regijama svijeta ili među određenim slojevima stanovništva; ali nisu sveopće, sveobuhvatne, katoličke.

4. Crkva je apostolska. Ona se u neprekinutom slijedu proteže sve do apostola. Ako bi ovaj slijed bio prekinut na samo jedan dan, Crkva više ne bi postojala. To je kao cijev spojena na slavinu: kada se cijev otkopča, voda više kroz nju ne prolazi. Kod ređenja svećenika i biskupa, polaganjem ruku biskupi predaju duhovni autoritet koji su sami primili. Tu je riječ o apostolskom nasljeđu.


Sv. papa Pio X., naš veliki zaštitnik, dodao je još jednu značajku: on govori da je Crkva uvijek napadana, uvijek proganjana i uvijek u borbi. Istinsku Crkvu Isusa Krista svijet uistinu nikada ne ostavlja na miru, jer ga ona u svojoj svetosti i moralnom nastojanju uvijek poziva na obraćenje. Budući da se svijet ne želi obratiti, zato treba tog neugodnog opominjatelja ukloniti. Ovo je najdublji razlog progona kršćana. Prelat dr. George May rekao je nedavno o trenutnoj situaciji: „Biskup koji se ne bori protiv masovnih medija, koji su uglavnom u rukama liberalnih i lijevih novinara, ne može biti dobar biskup“. Ako je tako, njemački biskupi većinu masovnih medija ostavljaju na miru, čak im se i dodvoravaju pa se odmah može zaključiti da svoju službu ne obavljaju kako treba.

Crkva je, kao što smo utvrdili, otajstveno tijelo Isusa Krista, a to se odnosi samo na Katoličku Crkvu. Stoga je svetogrđe reći da Crkva subzistira (subsistit) u Katoličkoj Crkvi. Tu se naprotiv radi o identifikaciji: Crkva jest Katolička Crkva, samo otajstveno tijelo Kristovo. Papa Pio XII. još jednom je to jasno istaknuo u svojoj divnoj enciklici Mystici Corporis 1943. Crkva nije podijeljena između katolicizma, pravoslavlja i protestantizma; naprotiv, utemeljena je na Petru.

Još jedna značajka Crkve je njezina vidljivost. Baš kao što se Krist pojavio među nama u vidljivoj ljudskoj naravi, tako je i Crkva vidljiva, tj. ima vidljivu hijerarhiju, vidljivi kult, vidljivu žrtvu i podjeljuje sakramente u obliku vanjskih znakova. S time se moramo odlučno suprostaviti Johnu Wycliffu, Janu Husu i Lutheru, koji su naviještali manje-više nevidljivu Crkvu.

Crkva je istodobno božanska i ljudska, tj. ona je božanskoga utemeljenja, ali ju nose ljudi, isto tako kao što je Krist pravi Bog i pravi čovjek u jednome. Ljudski je element još izraženiji u Crkvi nego u njezinu utemeljitelju, koji je sam bezgrješan, potpuno svet, neokaljan, nevin, dok su ljudi kao nositelji Crkve Adamova djeca, opterećena istočnim grijehom, pritisnuta osobnim slabostima i okaljana grijesima. Stoga u Crkvi uvijek ima sablazni, ali to nas ne smije zbuniti. Krist je imao izdajicu među svojim apostolima, a Petar ga je u noći muke tri puta zatajio. Sv. Pavao kaže da nosi milosno blago u krhkoj, siromašnoj i slaboj posudi.

Crkva je onda neuništiva, tj. ona ne može propasti zato što je Krist njezina glava, a Duh Sveti je njezin životni dah. Njen božanski Utemeljitelj obećava: „Vrata pakla neće je nadvladati“ (Mt 16, 18). Ovo je božansko i stoga nepogrešivo obećanje, ali čak i da ga nismo dobili, znali bismo da Crkva ima besmrtni život jer je ona otajstveno tijelo Kristovo, a Krist je besmrtan.

Crkva je savršeno društvo. Na početku ovoga predavanja objasnio sam što to znači: da ona može postići svoj cilj vlastitim snagama, vlastitim sredstvima. Država je savršeno društvo u naravnom, a Crkva je savršeno društvo u nadnaravnom području. Samo su ta dva društva savršena. Crkva naime može svojim snagama postići svoj cilj: ona ima sve što joj je potrebno da bi se sama sačuvala, rasla i dozrijevala do svojega konačnoga oblika, proslavljene Crkve u Nebu.

Idemo još jednom pogledati na sedisvakantizam, tj. na one skupine i ljude koji tvrdoglavo tvrde da današnji Papa nije papa. Ali od kada je papinska stolica prazna? Već u tome stavovi ovih djelomice fanatičnih revnitelja divergiraju. No Crkva je vidljiva, tako da mora biti svakome dobronamjernome katoliku jasno i na prvi pogled razvidno da papa od ovoga ili onoga određenoga trenutka nije više papa. Ako pravi katolici o tom trenutku ne mogu biti jedinstveni, onda je to znak da takav trenutak nikada nije postojao.


Nadalje, ako današnji Papa nije papa, onda Benedikt XVI. vjerojatno nije bio papa, a vjerojatno ni Ivan Pavao II. ni Pavao VI. Tada svi biskupi koje su oni imenovali nisu kanonski biskupi, svi kardinali koje su oni imenovali nisu kardinali. Kako onda Crkva može ponovno dobiti papu? Ona kao savršeno društvo mora biti u mogućnosti osigurati svoje postojanje i samostalno postići svoj cilj. Budući da to pod pretpostavkom teorije sedevakantizma nije slučaj, moramo je na dogmatskim osnovama odbaciti kao zabludu.

VII. Pripadnost Crkvi

Tko pripada otajstvenome tijelu Kristovu? Postoje tri uvjeta da bi se moglo identificirati kao njegov član:

1. treba ispovijedati cijelu katoličku vjeru,
2. treba biti kršten,
3. treba biti podložan zakonitoj hijerarhiji u njezinim zakonitim odredbama.


Ne trebamo se ovdje dugo zadržavati na pojmu lažne poslušnosti po kojemu prije svega predstavnici hijerarhije, koji preziru cijelu Tradiciju Crkve, žele da prisegnemo na taj prijezir Tradicije. Prijeđimo na nešto drugo, naime na riječi predstojnika Kongregacije za nauk vjere, kardinala Müllera. U svečanome govoru za protestantskoga biskupa dr. Johannesa Friedricha u listopadu 2011. izjavio je sljedeće: „Kršćani koji ne stoje u punom zajedništvu nauka, sredstava spasenja i apostolsko-biskupskoga ustroja s Katoličkom Crkvom, opravdani su vjerom i krštenjem, te su potpuno pritjelovljeni Crkvi Božjoj kao Tijelu Kristovom. Ova izjava je jednostavno pogrešna! Osnovna pretpostavka da pripadamo Crkvi je potpuna katolička vjera, tj. potpuno prihvaćanje Božje objave koju Crkva naviješta. Nju protestantski pokrajinski biskup dr. John Friedrich sigurno ne prihvaća. Ili možda između ostaloga vjeruje papinski primat? Vjeruje li u transupstancijaciju u sv. Misi? Vjeruje li u pomirbeni karakter sv. Žrtve na našim oltarima? Vjeruje li u Bezgrješno Začeće Marijino? Vjeruje li u čistilište? A kad je riječ o upravljanju Crkvom, treba se pitati podvrgava li se zakonitim odredbama hijerarhije. Budući da sve to nije slučaj, moramo se tvrdnji kardinala Müllera suprotstaviti.

VIII. Pralikovi Crkve

U Starom zavjetu postoji cijeli niz pralikova sv. Crkve: prvo odabrani izraelski narod. Kao što je izraelski narod bio zaručnica Božja, danas je Crkva narod zaručnica zaklanoga Jaganjca. Crkva se nadalje neprestano slavi kao novi Jeruzalem. Kao što je drevni Jeruzalem imao hram kao mjesto molitve i žrtve, Crkva kao novi Jeruzalem ima svoje oltare za svetu Misnu Žrtvu, svoje katedrale, crkve i kapele kao mjesta molitve. Crkva je predoznačena u Noinoj korablji u kojoj se spašava samo osmero ljudi, to jest Noa i njegova obitelj. Trebamo biti u korablji da ne bismo propali u poplavi. S druge strane, ova poplava je naznaka sv. Krštenja koje čisti svijet od grijeha i krivnje. Time izričito ispovijedamo načelo: extra Ecclesiam nulla salus – izvan Crkve nema spasenja.

IX. Tri mjesta Crkve

Crkva se konkretno sastoji od tri dijela ili stanja: vojujuća Crkva na zemlji, proslavljena Crkva na nebu i trpeća Crkva u čistilištu.

Vojujućoj Crkvi pripadaju svi oni koji ispunjavaju tri uvjeta navedena u točki VII. Ona nije ništa drugo do li priprema za slavnu Crkvu na Nebu.

Slavna Crkva na Nebu je zajedništvo svetaca koji su već postigli svoj krajnji cilj i sjeli za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Radi se o gozbi, gdje su izabrani ispunjeni nebeskim blaženstvom. Slavna Crkva je time također zajedništvo, predstavljeno kao svadbena gozba Jaganjčeva:

I vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više nema. I vidjeh grad sveti, Jerusalem novi, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao zaručnica, ukrašena zaručniku svojemu. (...) I dođe jedan od sedam anđela, koji su imali sedam čaša punih sedam posljednjih zala, i reče mi s menom govoreći: "Dođi, pokazat ću ti zaručnicu, ženu Janjetovu." I odvede me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi sveti grad Jerusalem, gdje silazi s neba od Boga. U krasoti Božjoj. I svjetlost njegova bijaše kao dragi kamen, kao kamen jaspis, što sja kao kristal. I imao je zid velik i visok, što je imao dvanaestora vrata; i na vratima dvanaest anđela, i imena napisana, i imena dvanaest plemena sinova Izraelovih. Od istoka vrata troja, i od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, i od zapada vrata troja.“ (Otk 21, 1-13). Ovdje još jednom vidimo Crkvu predstavljenu kao catholica, koja obuhvaća sve narode. Zid ima 12 temelja, to je 12 apostola, a spomen 12 plemena izraelskih ukazuje da Crkva Staroga zavjeta s Crkvom Novoga zavjeta tvori jednu jedinstvenu Crkvu.


Trpeću Crkvu u čistilištu tvore one duše koji su u različitom stanju milosti, ali još potrebne čišćenja kako bi stale pred Boga i mogle ga gledati licem u lice.

X. Crkva koja jedina spašava

Bog ne daje spasenje pojedinačnoj duši izravno, nego u Crkvi i po Crkvi jer je Crkva otajstveno tijelo Kristovo i zato što je Krist, glava, nerazdvojivo povezan sa svojom Crkvom. On kaže o samom sebi: „Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6). To shvaćamo kao: ako je Bog u svojoj spasiteljskoj volji sam postao čovjekom i umro za naše spasenje na križu, onda ne može biti nikakvoga drugoga puta spasenja. Taj način spasenja nužno uključuje njegovo otajstveno Tijelo, njegovu Zaručnicu. Tko stoga svjesno i voljno ostaje izvan Crkve, ne može se spasiti. Nema sumnje da postoje ljudi koji žive u nesavladivoj zabludi, a koji bi prihvatili Evanđelje kada bi im se propovijedalo i tada bi se pokajali za svoje grijehe. Izvanjski stoje izvan Crkve, a iznutra su usmjereni prema Crkvi. Ali što je vanjski kriterij za ovu nutarnju volju? To nije ništa drugo doli: kad im bude u potpunosti navješteno evanđelje, tada će stvarno ući u Crkvu. Svatko tko ostaje izvan vidljive Crkve, ne može biti siguran u svoje spasenje.

Tema našega izlaganja glasi: Crkva – naša radost, naša ljubav, naš ponos. Crkva je naša radost jer ona je Bog koji djeluje i spašava na ovoj zemlji. Kada Nebeski Otac gleda s prijestolja na zemlju, sa zadovoljstvom gleda posebno na svoju Crkvu, a u njoj na svoga ljubljenoga Sina, koji kao Glava Crkve u njoj nastavlja živjeti i djelovati. Sve drugo na ovoj zemlji je sporedno: politika, ekonomija, financije, pa čak i društvo. Svijet i čovječanstvo su usmjereni samo i jedino prema otajstvenom Tijelu Kristovom; oni postoje samo toliko dok je posljednje osobe koja je pozvana priključiti se tome Tijelu i tako pronaći svoje spasenje. Tada dolazi kraj vremena. Svi smo pozvani na izgradnju otajstvenoga Tijela Gospodnjega, svaki po svojim sposobnostima, talentima i darovima. Doprinosimo tomu našim molitvama, našom radošću koja nosi iskušenja svakodnevnoga života, ali i našim velikodušnim darovima za izgradnju škola, kuća duhovne obnove, kapela, priorata, bogoslovija i samostana: sve to je konkretna izgradnja otajstvenoga Tijela Gospodinova. Kakva je radost pripadati ovoj Crkvi i moći pridonijeti toj izgradnji!


Ova Crkva je naša ljubav, jer je Bog naša ljubav i jer je naš Gospodin Isus Krist naša ljubav. Kao što je velika iluzija fraza ,,Bog – da, Krist, utjelovljeni Bog – ne, tako je i ona druga: ,,Krist – da, Crkva – ne. Dilexit Ecclesiam – ljubio je Crkvu, ideal je koji trebamo postići, da nam se te riječi mogu upisati na nadgrobni spomenik.

Crkva je i naš ponizni ponos, ova Crkva sa svojim djelima milosti kroz dvije tisuće godina, mnoštvom svojih svetaca i mučenika, sjajem njezina nauka, ljepotom njezinih obreda i ceremonija, plodnošću njezina rada i truda. Pripadamo joj po slobodnom Božjem milosnom izboru. To je izbor, poziv, djelo milosrdnog smilovanja i beskrajne Božje dobrote. Čime smo zaslužili biti njezini sinovi, njezine kćeri, njezina djeca, živjeti u punini njezine dvije tisuće godina stare tradicije, dok tisuće i milijuni ljudi sjede u tami i sjeni smrtnoj? Neka nas ispuni velika zahvalnost Bogu i Njegovoj Crkvi po zdravom katoličkom samopouzdanju i poniznom ponosu. Velika pjesnikinja Gertrud von Le Fort izražava to u himnima Crkvi:

Tvoji službenici nose ruho koje ne stari
i tvoj govor odzvanja kao mjed tvojih zvona.

Tvoje molitve su kao tisućljetni hrastovi
i tvoji psalmi imaju dah mora.

Tvoj je nauk poput utvrde na neosvojivim planinama.

Kada primaš zavjete, oni će trajati do kraja vremena,
i kada blagoslivljaš, gradiš kuće na nebu.

Tvoja pomazanja su kao veliki vatreni znakovi na čelima,
nitko ih ne može ugasiti.

Jer mjera tvoje odanosti nije ljudska odanost
i mjera tvojih godina nema životnoga zalaza.

Ti si kao postojani plamen iznad vrtloga pepela!

Ti si poput kule usred nabujalih voda!

Zato si tako tiha kad su dani bučni,
jer kad dođe večer oni ipak traže tvoju milost:
Ti si ona koja moliš nad svim grobovima!

Arhiva bloga

Časopis: