Christus Rex

Osvrt na Otvoreno pismo biskupima Katoličke Crkve



U utorak, 30. travnja 2019., dvadesetak katoličkih teologa i sveučilišnih profesora objavilo je Otvoreno pismo biskupima Katoličke crkve pozivajući ih da interveniraju glede pape Franje, tražeći ga da se odrekne krivovjerja za koje je optužen. U slučaju da u tome ustraje, utvrdio bi se kanonski prijestup krivovjerja (hereze), a papa bi bio ,,podložan kanonskim posljedicama”. Sažetak koji su objavili autori objašnjava ovu posljednju točku: ako se Franjo tvrdoglavo odbije odreći svojih krivovjerja, od biskupa će se tada tražiti da proglase ,,da je postao svojevoljno lišen papinstva”.

Ovaj sažetak također objašnjava da je ovo Pismo treći korak postupka koji je započeo u ljeto 2016. Prvi se sastojao od privatnoga pisma 45 potpisnika, upućenoga svim kardinalima i istočnim patrijarsima te prokazujući krivovjerja ili teške zablude koje zastupa ili podržava apostolska pobudnica Amoris Laetitia. U drugom koraku predstavljen je tekst Correctio filialis (Sinovski ispravak), koji je potpisalo 250 sudionika, a objavljen je u rujnu 2017. godine, poduprt peticijom koju je potpisalo 14.000 osoba. Tu se od pape tražilo da zauzme stav o teškim zastranjenjima koja su proizveli njegovi spisi i izjave. Konačno, ovo Otvoreno pismo tvrdi da je papa Franjo kriv za kažnjivo djelo krivovjerja te ga nastoji dokazati, jer riječi i djela pape Franje predstavljaju duboko odbacivanje katoličkog nauka o braku, moralnom zakonu, milosti i oproštenju grijeha. Već je više od 5.000 ljudi potpisalo peticiju koju su autori objavili na internetu.

Ova inicijativa otkriva rastuću uznemirenost i ogorčenost mnogih katolika neočigled spisa i djela sadašnjega rimskoga prvosvećenika. Postoji zasigurno dobar razlog za zabrinutost kad se suočimo s naukom pape Franje u moralnim pitanjima. Štoviše, danas postoji veća uznemirenost u katoličkim krugovima glede zabluda u ovom području, nego pogrešnih stvari protiv vjere. Ali Papin nauk je također devijantan – ako ne još više – u pitanjima vjere.

Suočeni s naizgled neviđenom situacijom – iako povijest Crkve, nažalost, daje primjere vremenskih razdoblja koja su bila jedinstveno nemirna i dovoljno bliska našemu – možemo lako razumjeti iskušenje da pribjegnemo ekstremnim mjerama. Stanje katolicizma danas je tako tragično da bi se jako teško moglo osuditi katolike koji pokušavaju nemoguće reagirajući prema pastirima kojima je povjereno stado i pozivajući ih na javni istup.

Plodovi koncila

Ipak, najprije treba primijetiti da nevolja nije počela jučer. Ona je započela s ,,trećim svjetskim ratom” koji je prema nadbiskupu Lefebvreu bio Drugi vatikanski sabor. Taj sabor je svojim reformama izazvao ,,samouništenje Crkve” (Pavao VI.), posijavši propast i pustoš u područjima vjere, morala, discipline, svećeničkoga i redovničkoga života, liturgije, katekizma i cjeline katoličkoga života. Ali malo promatrača to doista shvaća. Još su rijeđi oni koji će se suočiti s ovim sveopćim uništenjem na odlučan i učinkovit način.

Ono čemu svjedočimo s papom Franjom je zapravo samo sazrijevanje ploda. To je otrovni plod biljke čije sjeme je razvijeno u progresivnim i modernističkim teološkim laboratorijima pedesetih godina prošloga stoljeća poput GMO-a (genetski modificirani organizam), vrsta nemogućega križanja katoličkoga nauka i liberalnoga duha. Ono što se danas pojavljuje nije ništa gore od novotarija Drugoga vatikanskoga, ali je sada vidljivije i potpunije očitovano. Kao što je susret u Asizu pod Ivanom Pavlom II. 1986. bio samo plod sjemena ekumenskoga i međuvjerskoga dijaloga položenog na koncilu, tako i ovaj pontifikat osvjetljava neizbježne ishode Drugoga vatikanskoga sabora.

Radikalni pristup osuđen na neuspjeh

Drugo opažanje usredotočujemo na modus operandi. S obzirom na radikalni način na koji se nasljednici apostola pozivaju na istup, moramo se upitati koji se rezultati očekuju od takvoga čina. Je li taj način postupanja razborit? Ima li izgleda uspjeti?

Upitajmo se o primateljima. Tko su oni? Koju su formaciju primili? U kojoj su teologiji poučeni? Kako su izabrani? S obzirom na način kako su inkriminirajuće tekstove primili razni episkopati u svijetu vrlo je vjerojatno, čak i sigurno, da velika većina biskupa neće reagirati. Uz nekoliko iznimaka, svi se oni čine kao zatvorenici svoje iskvarene formacije i paralizirajuće kolegijalnosti ako i bi slučajno jedan ili drugi želio biti drugačiji.

A ako ostanu šutjeti? Što će se tada dogoditi? Što treba učiniti? Ne bi li to značilo neuspjeh takve inicijative koja bi mogla ismijavati autore i njihovu nakanu? Ovo Otvoreno pismo je gubitak vremena – čin koji proizvodi mali učinak, plod zakonite ogorčenosti koja ipak prelazi u pretjeranost s opasnošću da umanji njezin dobar utjecaj.

Štoviše, opasnost ovoga pristupa može biti da navede njegove autore da odstupe od tekuće borbe. Izlažemo se opasnosti da nas zarobi sadašnje zlo, zaboravljajući da ono ima korijene, da je to logičan rezultat procesa iskvarenoga u svome izvoru. Neki vjeruju da mogu poput klatna uvećati nedavnu prošlost kako bi bolje osudili sadašnjost, uključujući pozivanje na učiteljstvo koncilskih papa – od Pavla VI. do Benedikta XVI. – da se suprotstave Franji. To je stav mnogih konzervativaca koji zaboravljaju da papa Franjo samo izvlači posljedice nauka koncila i svojih prethodnika. Ne možemo iskorijeniti zlo drvo samo odsijecanjem posljednje grane...

Primjer nadbiskupa Lefebvrea

,,Što učiniti?”, pitaju neki. Bez parohijalizma ili neumjesnoga ponosa, možemo reći da postoji primjer koji treba slijediti, primjer Atanazija modernoga vremena – nadbiskupa Marcela Lefebvrea. On je doista govorio čvrsto protiv usmjerenja modernih papa. No on je u svojoj borbi za vjeru izbjegao da padne u pretjeranost i nikada nije tvrdio da želi riješiti sve probleme koje je katoličkoj savjesti nanijela kriza Crkve koja traje više od pola stoljeća. Nikada nije izgubio dužno poštovanje prema zakonitoj vlasti, ali je znao kako iznijeti ispravni ispravak, ne dopuštajući si da je prosuđuje kao da joj je nadređeni, ostavljajući Crkvi budućnosti zadatak da riješi trenutno nerješivo pitanje.

Nadbiskup Lefebvre borio se na doktrinarnom bojištu najprije na koncilu, a zatim svojim brojnim spisima i predavanjima u borbi protiv liberalne i modernističke hidre.

Borio se na bojištu liturgijske i disciplinarne tradicije da bi sačuvao drevnu i uzvišenu Žrtvu Crkve, osiguravajući formaciju svećenika odabranih da ovjekovječuju ovaj bitni čin za kontinuitet Crkve.

Borio se na rimskome bojištu pozivajući crkvene vlasti na istup glede prijestupa Petrove lađe, bez da se ikada umorio ili otvrdnuo, uvijek u svjetlu divne razboritosti crpljene iz molitve i ojačane primjerima i naucima 20 stoljeća papinstva.

Rezultati su dokazali da je to bio ispravan način, pravi put, kao što je rekao sveti Pavao: ,,Propovijedaj riječ, nastoj oko toga u dobro vrijeme i u nevrijeme, pokaraj, opominji, zaprijeti sa svom strpljivošću i naukom!” (2 Tim 4, 2). Neka nam Djevica, naša Kraljica, strašna kao vojska spremna za bitku, pomogne ,,do posljednjeg daha djelovati za obnovu svih stvari u Kristu, za širenje Njegova Kraljevstva i za pripremu slavne pobjede Njezina Žalosnoga i Bezgrešnoga Srca” (Posveta Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.).

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: