K
atolička se Crkva stoljećima suočavala s iskrivljavanjem svoga moralnog nauka u dvjema krajnostima. S jedne strane laksizam koji označava negaciju moralnih apsoluta u ime prvenstva savjesti, a s druge strane rigorizam koji označava tendenciju stvaranja zakona i pravila koje katolički moral ne pruža. Danas laksizam rezultira modernističkim „situacijskim moralom“, dok rigorizam predstavlja sektaško iskušenje za tradicionalizam. Želim upozoriti upravo na tu potonju opasnost, podsjećajući na ono što se dogodilo u prvim stoljećima Crkve s krivovjerjima montanista, novacijanaca i donatista.
Montanisti su, primjerice, tvrdili da bi se trebalo svojevoljno težiti za mučeništvom, bez da ga se ikako pokuša izbjeći. Potpuno suprotan bio je stav prvih kršćana koji nisu težili za mučeništvom, ali u slučaju da su bili suočeni s izborom, nisu oklijevali da izaberu smrt, radije nego otpad od vjere. Martirologiji ukazuju na razliku u postupanju Kvinta Friga i Polikarpa, biskupa Smirne. 155. god Kvint se proglasio kršćaninom, ali je kasnije zbog prijetnji i progona otpao od vjere. Naprotiv, Polikarpa je uhvatio prokonzul Stacije Kvadrat te je zadobio mučenički vijenac iako ga nije tražio.
Crkva je osudila montanizam, ali njegov rigorozan duh ponovno je izniknuo stotinu godina kasnije s pojavom takozvanih „lapsa“. Godine 250. car Decije izdao je edikt u kojem je naredio pod kaznom smrti da svi građani Carstva zapale tamjan pred poganskim božanstvima. Lapsima („oni koji su pali“) se nazivaju oni kršćani koji su zanijekali kršćansku vjeru kako bi spasili svoje živote, ali kad su progoni završili, zatražili su da ih se ponovno primi u zajedništvo s Crkvom.
Neki afrički biskupi onemogućili su lapsima primanje sakramenata, uključujući i sakrament pokore. U Rimu je tu moralnu strogost prihvatio Novacijan (oko 220.-258.), slavohlepan svećenik koji je zauzeo vrlo važan položaj unutar klera. Prema Novacijanu grijeh koji su počinili lapsi može otpustiti Bog, ali ne i Crkva, koja ih ne može primiti nazad čak ni na času smrti.
Papa Kornelije (251.-253.) odredio je da se oni lapsi koji su učinili javnu pokoru mogu primiti nazad u Crkvu. Novacijan je osporio valjanost Kornelijevog izbora za papu i, nakon što je na prevaru bio zaređen za biskupa, preuzeo je papinsku vlast i širio svoju propagandu čitavim Carstvom. Smatra ga se prvim „antipapom“.
Dok je Novacijan uskraćivao odrješenje otpadnicima, njegovi najdosljedniji sljedbenici proširili su to na sve ozbiljnije grijehe: idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub – koje prema njihovom učenju ne može oprostiti Crkva, nego samo Bog. Ova shvaćanja preuzeli su donatisti za vrijeme cara Dioklecijana (301.-303.) koji su ime dobili prema Donatu, biskupu Casae Nigrae (Crne Kuće) u Africi.
U posljednjem progonu car je naredio da se svaka sveta knjiga Crkve preda i javno spali. One koji su se pokorili toj naredbi drugi kršćani nazivali su „traditores“ zato što su bili krivi za „traditio“, to jest za predavanje svetih knjiga i predmeta progoniteljima. Biskup Donat tvrdio je da je posvećenje Cecilijana, biskupa Kartage, bilo nevaljano zato što ga je izvršio traditor Feliks iz Aptunge. Za Donata i njegove sljedbenike ni krivovjerci, ni javni grešnici ne pripadaju Crkvi i sakramenti koje podjeljuju nisu valjani. Prema njihovom shvaćanju vrijednost sakramenata ovisila je o svetosti onoga koji ih podjeljuje.
Veliki dogmatski protivnik donatizma bio je sveti Augustin, hiponski biskup, koji je u periodu od dvadeset godina, između 391. i 411., napisao više od dvadeset rasprava protiv te sekte. Na Koncilu u Kartagi 411. Augustin je govorio više od sedamdeset puta u tri zasjedanja, a spisi koji opovrguju njihov nauk došli su sve do nas.
Novacijanci i donatisti nisu namjeravali ukinuti sakrament pokore, ali time što su zauzimali stav da ga Crkva u pojedinim slučajevima ne može podijeliti otvorili su put za njegovo suzbijanje kod Luthera i Kalvina. Iz tog je razloga Tridentski sabor 25. studenog 1551. ponovno osudio novacijance i donatiste (DH, br. 1670) i potvrdio da svatko tko upadne u grijeh nakon što je primio sakrament krštenja uvijek može primiti lijek kroz iskreno pokajanje. Isti taj sabor utvrdio je valjanost sakramenata, neovisno o tome je li podjelitelj u stanju milosti ili grijeha (DH, br. 1612).
Poricanje moći Crkve da otpusti grijehe počinjene nakon krštenja neizbježno je dovelo do odbacivanja institucionalne dimenzije Mističnog Tijela Kristovog. Montanisti su sebe definirali kao „duhovne“ i čeznuli su za Crkvom proročkog nadahnuća i izravne božanske komunikacije. Novacijani su se nazivali „katharoi“, što znači „čisti“, a taj su naziv kasnije u srednjem vijeku koristili albigenski heretici kako bi se razlikovali od članova hijerarhijske Crkve. Donatisti su bili nadahnuti istim obrascem „nevidljive crkve“. Sekte koje su se umnožile nalijevo od Luthera u 16. stoljeću preuzele su zablude od montanista, novacijana i donatista suprotstavljajući svoje krivovjerne skupine pravoj Katoličkoj Crkvi koju je osnovao Isus Krist.
Kako ne bi upali u taj sektaški fanatizam, kršćanima prvih stoljeća bila je potrebna promišljenost i ravnoteža.
Talentirani povjesničar kakav je bio msgr. Umberto Benigni (1862.-1934.) potvrđuje da su rani kršćani prvenstveno bili promišljeni i odlučni: „Oni su znali čemu treba težiti i tome su čvrsto i neprestano težili. Bili su također disciplinirani; protivili su se anarhističkim i separatističkim nastojanjima „prosvijetljenih“, naprasitih individualista; biskupska je monarhija odmah nadvladala oligarhijske tendencije pojedinih proroka i prezbitera; a papinska vrhovna vlast uistinu se odlučno usprotivila pojedinim separatističkim biskupima. (…) Konačno, prvi su kršćani bili uravnoteženi. Jednom riječju, u svojim pravovjernim skupinama nisu dopuštali da ih zanesu ekscesi desne ili lijeve strane; rigoristi ili laksisti iz Kartage; montanistička izvrtanja ili aleksandrijske nejasnoće; ograničenost judaizanata ili gnostička anarhija. Ovaj uravnotežen ustroj omogućio im je da spoznaju u kakvim vremenima žive te da žive u njima bez kompromisa i bez plašljivosti; da ne šepaju, ali ni da galopiraju; da uvijek ostanu spremni na prilagodbu, ali ne kako bi se predali, nego kako bi pobijedili. Kad ih je Konstantin pozvao da poprave rimsko društvo, nisu morali ni ubrzati, ni usporiti svoj tijek, nego samo nastaviti carskom kočijom putem kojim su već krenuli pješice.“ (Social History of the Church, Vallardi, Milan 1906, I. sv., str. 423-424).
Promišljeni i odlučni; disciplinirani i uravnoteženi – takvi moraju danas biti katolici, odbacujući opasnost kaosa i razlomljenosti koja im prijeti. Članak svećenika (kasnije kardinala) Nicholasa Wisemana u Dublin Reviewu koji je usporedio položaj afričkih donatista i anglikanaca, otvorio je put k obraćenju kardinala Johna Henryja Newmana kojeg je pogodila fraza svetog Augustina koju je Wiseman citirao: „Securus iudicat orbem terrarum.“ („Sud sveopće Crkve je siguran.“) Ta rečenica odražava srž rimskoga duha u prvim stoljećima.
Jedino Crkva ima pravo određivati moralne zakone i njihovu obveznu narav. Svatko tko bi si uzeo za pravo preuzeti ulogu crkvenih vlasti tako što bi nametao moralne zakone izlagao bi se opasnosti da upadne u raskol i krivovjerje kao što se već u povijesti nažalost i dogodilo.
Roberto de Mattei
