Christus Rex

Časopis Christus Rex br. 28: Sv. Misa svih vremena – reakcije na Traditionis custodes


P
redstavljamo novi, 28. broj časopisa Christus Rex, treći u tekućoj, 2021. godini.Ovaj broj časopisa posvećen je analizi nedavnog papinog motuproprija Traditionis custodes kojim su postavljene stroge restrikcije za služenje Tradicionalne Latinske Mise. Cjelovita PDF verzija časopisa dostupna je za pregled na sljedećoj poveznici:


Časopis će u tiskanom izdanju biti uskoro dostupan u kapelama Bratstva u Hrvatskoj.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti poštom tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

U nastavku prenosimo tekst predgovora i kazalo sadržaja.

***

Predgovor: Papinski ratni proglas

Dragi prijatelji i dobročinitelji,
motuproprij ‘Traditionis custodes’ od 16. srpnja izazvao je snažne kontroverze i nametnuo mnoga pitanja. Kakav je duh pokretao to papinsko pismo? Kakve posljedice treba očekivati? Kako se vjerni katolici trebaju ponašati prema takvom samovoljnom činu?

Navedimo najprije činjenice. Papa Franjo želi dokrajčiti procvat tradicije u cijelome svijetu. Za njega je preferiranje tridentske liturgije štetna ‘pomodna pojava’ koju valja odstraniti. Zato se ne smiju osnivati odgovarajuća nova mjesta za tu Misu, a postojeća se moraju ograničiti i prognati iz župnih crkava. Svaki tradicionalno raspoloženi svećenik općenito je sumnjiv da pravi bunt protiv ‘jedinstva Crkve’, zato za služenje tridentske Mise treba posebno odobrenje, kako od svog biskupa tako i od Vatikana, koje će mu se udijeliti – ako ga uopće dobije – samo pod uvjetom da se obveže kako nikada neće propitkivati II. vatikanski sabor i novu misu. Kritika se neće trpjeti. Disidentsko je mišljenje uvijek opasno za opstojnost svake tiranije.

Može li papa zabraniti tridentsku Misu?

Nijedna crkvena vlast, pa ni najviša, ne može zabraniti misni obred koji je izrastao tijekom mnogo stoljeća pod vodstvom Duha Svetoga. To prvenstveno vrijedi za rimski obred koji u svojoj bîti seže sve do svetih apostola i kojeg je gotovo nepromijenjenog tijekom više od tisuću godina jedan naraštaj predavao drugome. Nijedan ozbiljan teolog nikad nije sumnjao u tu činjenicu. A kada se jedan papa usuđuje donijeti jednu takvu (parcijalnu) zabranu, zlorabi svoju vlast na način vrijedan prijekora! Takav je pravni akt bezvrijedan i ništavan. Sveti je papa Pio V. pri definiranju tridentske liturgije u svojoj buli ‘Quo primum’ od 14. srpnja 1570. odredio da je svakom pojedinom svećeniku ‘sada i zauvijek’ snagom apostolske vlasti dopušteno ‘služiti se tim misalom u svim crkvama bez skrupula u savjesti ili straha od kakve god kazne i ukora’ [1].

Čemu ugnjetavanje tradicionalne liturgije?

Papa Franjo sanja o Crkvi milosrđa i snošljivosti koja osigurava mjesto i zaštitu svim senzibilitetima i rubnim pojavnostima. Naravno, tu se može i treba postaviti pitanje što ga onda motivira da takvom nesnošljivom zagriženošću djeluje upravo protiv vlastite trajne liturgijske tradicije. Jedan je visokorangirani crkveni prelat nedavno izjavio da tridentski misal mora nestati zato što nije u skladu s duhom II. vatikanskoga sabora. Tu je upravo navedena srž čitave problematike. Moderna koncepcija Crkve i liturgije u upadljivom je proturječju s tradicionalnom liturgijom i teologijom koja joj je u temelju. Jedan primjer: nadbiskup Lefebvre nazvao je tridentsku misu ‘misionarskom’ i ‘antiekumenskom’ jer poziva na obraćenje i pokoru, bori se protiv krivovjerja, moli za povratak heretikâ u jedinstvo Katoličke Crkve itd. Sve to zaista nije u skladu s II. vatikanskim saborom čije je temeljno usmjerenje ekumensko i pacifističko. Crkva danas želi živjeti u mirnom skladu s drugim religijama, s cijelim svijetom i njegovim političkim sustavima te modernim filozofijama, koje često nastupaju borbeno bezbožno i antikršćanski. Više se ne govori o obraćenju jedinom Otkupitelju svijeta i pravoj religiji. Kod tih općih stremljenja za svjetskim pobratimstvom i trubljenja o miru, tradicionalna liturgija djeluje kao nesnosna smetnja koju treba ušutkati.

Tragičnost motuproprija

Ako se, nažalost, sada mora ustanoviti da Papa želi potisnuti tradiciju, to onda također implicira da se time – svjesno ili nesvjesno – pokušava razoriti Crkvu. Crkva svu svoju životnu snagu crpi iz svojih korijena, božanske tradicije. Bez njih ona ne može živjeti. Usporediva je sa stablom koje bez korijenja neizbježno vene i umire. Ta se tradicija sastoji u tri blaga koja je naš Gospodin Isus Krist ostavio svojoj Crkvi: 1.) u blagu božanske istine katoličke vjere; 2.) u blagu božanskih sredstava milosti, posebno svete Misne Žrtve, izvora svih milosti; 3.) blagu božanskih zakona koji nam pokazuju put u nebo, Božjim i crkvenim zapovijedima. Ta se tri blaga danas sve više odbacuju. Božanska se istina relativizira nebrojenim krivovjerjima koja su prodrla u Crkvu i koja se čak promiču. Liturgija je postala izobličena i obeščašćena, a Božje zapovijedi smrskane permisivnim moralom.

Borba za preživljavanje Crkve

U Crkvi proživljavamo rat! Ako se Crkva sustavno razara, znači da bjesni najgora vojna koja se može zamisliti. Moramo shvatiti da smo se u takvom ratu dužni boriti. Nismo neutralni promatrači. Kao katolici nosimo suodgovornost za Crkvu i njezino dobro. 

Do sada je bilo moguće živjeti tradicionalno bez borbe jer je tradicionalna liturgija uživala izvjesnu dobronamjernost papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Podnosilo ju se sve dok je bila mirno zatvorena u nekoj vrsti zoološkoga vrta i dokle se odricala odlučnoga borbenoga držanja prema razaranju svetih dobara. Utoliko je sadašnji motuproprij jedno otkrivenje jer uklanja iluziju o mirnom ‘modusu vivendi’.

Otpor protiv crkvene vlasti?

Desetljećima se pokušavalo ‘buntovne tradije’ držati u šahu palicom poslušnosti: nitko se ne smije buniti protiv crkvenih vlasti. Mora ih se slušati! – Neosporno, poslušnost je važna i temeljna krepost. Prema sv. Tomi Akvinskome, najviša od moralnih kreposti! No, ona se kreće unutar jasnih i određenih granica. Kada crkvena vlast zlorabi svoj autoritet i nanosi štetu Crkvi, onda ju se ne smije slušati. Tada vrijedi ono što je sv. Petar odgovorio tadašnjem vrhovništvu: ‘Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima’. Katolici su u takvim situacijama obvezani pružiti otpor [2], što se i događalo uvijek iznova tijekom crkvene povijesti. Sjetimo se prvog slavnog primjera kad se sv. Pavao ‘u lice usprotivio’ sv. Petru jer se ovaj, iz krivog obzira prema judeokršćanima, stidio gajiti zajedništvo za stolom s kršćanima koji su došli iz poganstva. Daljnji primjer nalazimo iz doba reformacijskih previranja u XVI. st. Neki su biskupi tada zastupali protestantske ideje i pokušavali u svojim biskupijama uvesti reformaciju. Protiv njih je otpor pružio zamjetan broj svećenika i laika. – Danas, nesumnjivo, živimo u vrijeme kada opet postoji ta dužnost otpora.

Konkretni zaključci

1.) Molitva za tradicionalne svećenike

Mnogi se svećenici danas nalaze pred izborom: ‘Jesam li se spreman zauzeti za crkvenu istinu i tradiciju, trpjeti zbog toga progon, izgubiti svoj položaj’?

Vjerujem, dragi vjernici, da se vaša obveza sastoji u tomu da te svećenike poduprete, ohrabrite da se bore za Tradiciju! Čini mi se da je to vrlo važno za preživljavanje i za daljnji procvat Tradicije. Odavno se pokazalo da se u Vatikanu teološki argumenti ignoriraju i da nemaju težine. Ono što se računa je jezik činjenica. Ako se u cijelome svijetu stvori jaki otpor i budemo spremni boriti se za Tradiciju, stavivši na kocku i osobne neugodnosti, onda se takva snaga ne može na dulji rok potiskivati. Molimo za sve svećenike i za one koji su pozvani u svećenički stalež!

2.) Pružanje pomoći svećenicima

Kao što je naš Generalni poglavar izjavio, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. voljno je ponuditi svaku pomoć svim progonjenim svećenicima, učiniti za njih sve što je u njegovoj moći. Pozivamo tradicionalne svećenike da stupe s nama u kontakt! Jedinstvo jača. U progonu bi trebalo, koliko god je moguće, udružiti sve dobre snage, promisliti smislene strategije i biti spreman na međusobno pružanje pomoći. Naravno, u taj su pothvat uključeni i laici. 

3.) Duhovna oružja

Ta je vojna u osnovi duhovni rat između Gospe, Vojvotkinje nebeskih četa, i paklenih moći. Zapravo se radi o sotonskom duhu koji je prodro u Crkvu. Zato se mi katolici moramo boriti oružjima duha. Majka Božja nam je u Fatimi objasnila kako se moramo boriti protiv đavla. Krunica, gorljiva molitva, prvo je oružje koje je Majka Božja navela. Budimo svi gorljivi molitelji krunice! Dnevno molimo barem jednu krunicu, još bolje cijeli ružarij! Drugo je oružje radosna spremnost na žrtvu: mrtvljenje neurednih sklonosti i osobno odricanje, a posebno vjerno ispunjavanje svojih dužnosti. Sve to traži od naše trome naravi nešto napora. Molimo stoga neprestano Presvetu Djevicu za ustrajnost i gorljivost u uporabi tih oružja! Ona će s Neba blagosloviti sve svoje borce i dovesti ih do obećane pobjede svoga Bezgrješnoga Srca u čas koji je odredio Bog.

Sa svećeničkim blagoslovom,

p. Stefan Frey
Jaidhof, 7. listopada 2021., blagdan Gospe od krunice

[1] Da bi svoju odredbu dodatno utvrdio, sveti papa je još dodao: „A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!“
[2] Poznati kanonski pravnici formulirali su precizne definicije o pravu i dužnosti na otpor u Crkvi. Npr. Georg May, Notwehr, Widerstand und Notstand – Begriffliche Klärungen, 1984.


***

Sadržaj:

Arhiva bloga

Časopis: