D
ok Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima tisuću problema da zadrži crkve u Quebecu otvorenima – a ponekad ih je prisiljeno zatvoriti, jer drži da nije obvezno usvojiti obvezno cijepljenje vjernika koji prisustvuju bogoslužjima – talijanski biskupi idu još dalje od vladinih zahtjeva i stvaraju nove sakramentalne ovlasti pridržane za cijepljene.Trenutačno unatoč činjenici da Italija ima „specijalnu zelenu propusnicu“ koja zahtijeva cijepljenje kako bi se sudjelovalo u gotovo svim aktivnostima građanskoga života, pristup bogomoljama i sudjelovanje u bogoslužjima i dalje su regulirani vladinim protokolom od 7. travnja 2020., supotpisanim od strane Talijanske biskupske konferencije.
Ovdje nemamo prostora za raspravu o vrijednosti – polazeći čak i od nepravednih načela talijanskog Ustava i lošeg Konkordata iz 1984. – takvog dokumenta. Ostaje činjenica da je pristup bogoslužjima i dalje moguć bez cijepljenja i potvrda, uz poštivanje udaljenosti, maski, pričesti na ruku i drugih sličnih iskrivljenja bogoštovlja.
Međutim, talijanski biskupi jašu na valu zanosa zbog vladinog proširenja zahtjeva za cijepljenjem i ne žele biti u zaostatku.
Mnoge biskupije već mjesecima na vlastitu inicijativu nameću svećenicima, đakonima, euharistijskim službenicima, pastoralnim suradnicima itd., cijepljenje ili testiranje svaka dva dana, s takvim žarom koji bi zasigurno bio dostojan boljeg cilja.
Moralna obveza cijepljenja
Ali tu nije kraj. Za biskupa Francesca Beschija iz Bergama cjepivo je doslovno „moralna obveza“, a ne samo zakonska.
Treba imati na umu da su trenutno dostupna cjepiva protiv COVID-19 u Italiji proizvedena na moralno upitan način te su prihvatljiva samo iz ozbiljnih razloga prema Kongregaciji za nauk vjere, koja je donedavno samo u tim ograničenim uvjetima odobravala upotrebu proizvoda u kojima su korištene fetalne linije dobivene na temelju pobačaja.
Ovdje također moramo nadići preporuke pape Franje da je cijepljenje „čin ljubavi“. U biskupiji su zabranjene sve aktivnosti, osim onih strogo bogoslužnih, onima koji nemaju posebnu zelenu propusnicu.
Za ustoličenje novog biskupa Reggio Emilije, msgr. Giacoma Morandija, koji dolazi izravno iz Kongregacije za nauk vjere, također je bila potrebna posebna zelena propusnica za ulazak u katedralu.
Obveza u savjesti i uskraćivanje službe necijepljenima
Ali to još uvijek nije ništa. Nadbiskup Salerna, Andrea Bellandi, predstavlja cjepivo kao obvezu u savjesti i mnogim drugima pravilima koje je vlada već nametnula dodaje još jedno:
„Izričito zahtijevam da Euharistiju tijekom slavlja ne dijele svećenici, đakoni ili izvanredni službenici koji nisu cijepljeni. U slučaju krajnje nužde, ovlašćujem da će za podjelu pričesti biti izabrana ad actum cijepljena pouzdana osoba – redovnik ili katehet.“
Odavno znamo da modernisti smatraju nepostojećom dogmu Tridentskog sabora (XXIII. sjednica, I. pogl., DS 1764), prema kojoj se moć sakramenta svetog reda sastoji u posveti i podjeljivanju Euharistije. Danas vidimo da je sakramentalna moć zamijenjena super-propusnicom, koja nadomješta sve drevne i moderne crkvene službe.
Ali ni tu se ne staje. Otkrivamo da je moguće poništiti ne samo Tridentski sabor, nego i sam najdublji i najneupitniji evanđeoski duh, kojega nijedan krivovjerac ne bi pomislio dovesti u pitanje.
Uistinu, biskup Bellandi izjavio je da „za posjete starijima i bolesnima treba biti vrlo oprezan, procjenjujući svaki pojedinačni slučaj i tražeći izričit pristanak članova obitelji. U svakom slučaju, takvi su posjeti apsolutno zabranjeni onima koji nemaju posebnu zelenu propusnicu.“
I drugi biskupi Kampanije, poput msgr. Cirullija iz Teano-Calvija i msgr. Soricellija iz Amalfija, također su poduzeli slične mjere, tražeći od svećenika, đakona i redovnika biskupije da se cijepe „zbog obveze u savjesti“.
Naš Gospodin nam izričito, pod prijetnjom vječne osude nalaže da ga pohodimo u osobi bolesnika. Svaki svećenik u tom pogledu ima dužnost milosrđa, osobito u podjeli sakramenata.
Štoviše, treba li se svećenik, koji je po pravdi preuzeo dužnost pohađanja svojih bolesnika, odreći toga jer nema državnu ispravu – koja nije potrebna za obilazak privatnih domova – čak i ako je savršenog zdravlja? (U Italiji ne postoji sustavna zabrana posjeta starijim osobama za necijepljene osobe).
Treba li se bojati da ne proširi zarazu jer nije cijepljen, čak i ako zna da je „negativan“, kada je dokazano, otvoreno i službeno, da i cijepljene osobe mogu biti zaražene i zaraziti?
Talijanska vlada ne zabranjuje necijepljenima da posjećuju koga god žele i koji ih žele primiti. Mogu li biskupi zabraniti svojim župnicima da posjećuju bolesne i starije?
Trebamo li se odreći zapovijedi Evanđelja – i staleških dužnosti župnika – zbog zahtjeva koji nije ni zakonit, ni moralan, ni razuman? Hoće li sakramente morati dijeliti cijepljeni laici, a ne zdravi, ali necijepljeni župnik? I hoće li ti laici i ispovijedati?
Poslušnost koja navodi prelate da se pokoravaju ne samo nepravednim državnim zakonima, nego čak i „duhu“ tih zakona, podsjeća na način na koji se primjenjivao Drugi vatikanski, ne zaustavljajući se na već vrlo ozbiljnim zabludama sadržanim u saborskim dokumentima, nego opravdavajući svako zastranjenje „duhom“ Koncila.
Danas „duh“ Draghijeve vlade ne samo da nadahnjuje biskupe da zaniječu dogmatske koncile (što je bilo uobičajeno), nego i zabranjuje vršenje najelementarnijeg evanđeoskog milosrđa, onoga o kojemu papa Franjo govori s toliko lijepih riječi kada je u pitanju prihvaćanje migranata.
Izvor: fsspx.news
