P
oslanica (Kol 3, 12-17): "Braćo: kao Božji odabranici, sveti i ljubljeni, budite od srca milosrdni, blagi, ponizni, čedni, strpljivi.Podnosite jedan drugoga i opraštajte jedan drugome, ako se tko ima potužiti na drugoga. Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi opraštajte. Nadasve imajte ljubav koja je veza savršenstva. I Kristov mir, na koji ste pozvani, neka u vašim srcima vlada kao u jednom tijelu. – Budite i zahvalni! Kristova riječ neka obilno stanuje u vama, u svakoj mudrosti. Poučavajte i potičite jedan drugoga psalmima, himnima, duhovnim pjesmama, na poticaj milosti pjevajte Bogu u svojim srcima. Sve što god govorite i činite neka bude u ime Gospodina Isusa Krista zahvaljujući Bogu Ocu po njemu." Sv. Evanđelje (Lk 2, 42-52): „Kad je Isusu bilo dvanaest godina, Njegovi roditelji pođu po blagdanskom običaju u Jeruzalem. Kad su prošli blagdani i oni se vraćali, dječak Isus ostade u Jeruzalemu, a da Njegovi roditelji nisu znali. Misleći da je među suputnicima, išli su dan hoda, a onda Ga stanu tražiti među rođacima i znancima. Ali, kako Ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem da Ga traže. – Poslije tri dana nađu Ga u hramu gdje sjedi među učiteljima, kako ih sluša i postavlja pitanja. Svi koji su Ga slušali, divili su se njegovoj mudrosti i odgovorima. Kad Ga opaze, vrlo se začude. A majka mu reče: „Sine, zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili”. On im odgovori: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u onome što pripada mom Ocu”? A oni nisu shvatili Njegovih riječi. On tada pođe s njima i dođe u Nazaret i bio im je poslušan. Njegova je Majka sve ovo čuvala u svom srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima.”
„Danas Sveta Crkva slavi blagdan Svete Obitelji. (...) Obitelj je osnovna stanica ljudskoga društva koja zaslužuje posebnu pažnju.” (A. Živković: Gospodnje i svetačke propovijedi, str. 61)
„Uvodeći u novije vrijeme ovu svetkovinu htijela je Crkva da vjernicima pokaže primjer uzornoga obiteljskoga života.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 37)
„Svetost Svete Obitelji iznad svega izvire iz Isusa, koji je bio središte, smisao i sunce Svete Obitelji. (...) Sveta Obitelj pruža primjer svim kršćanskim obiteljima divnu i veliku snagu za obranu obitelji i njezina jedinstva, a to je jedinstvo upravo dijete, koje svojim nevinim ručicama povezuje ljubav između oca i majke.” (Isto, str. 61-62)
Stoga, pogledajmo, kakva je to Sveta Obitelj.
U Svetoj Obitelji imamo oca - Sv. Josipa, Majku – Blaženu Djevicu Mariju i maleno Dijete – Isusa.
Svaki od ovih članova Svete Obitelji, može nam reći ponešto kako treba izgledati jedan otac, majka i dijete – jedna ljudska obitelj koja teži za svetošću obitelji i obiteljskog života.
„Josipova šutnja, marljivost i zauzetost za Isusa i Mariju neka bude sveti zakon za sve muževe, da i oni sve svoje snage upotrijebe za vremenito i vječno dobro svojih žena i djece.
Marijina žrtva samozataje, skrovitost u domaćem životu i radu gdje je Ona iskazala svoju veliku ljubav prema Isusu i Josipu, neka posluži kao ideal svim ženama, da svjesno i revno, radosno i veselo obavljaju svoje majčinske dužnosti.
Isus Krist koji je do kraja bio poslušan svojoj Majci i Svetom Josipu, neka posluži kao uzor svoj djeci u poslušnosti, pa da i oni uvijek budu spremni na sve žrtve i poslušnost prema roditeljima.” (A. Živković: isto, str. 62)
Kada smo razmotrili kako izgleda Sveta Obitelji, trebamo razmotriti i ljudsku obitelj.
„Čovjek koji želi imati sretan bračni život treba duboko razmišljati o svetosti i dostojanstvu sakramenta braka.” (Sv. Franjo Saleški)
„Brak je odabran kao slika savršena saveza između duše i Boga, jer je u braku, na isti način, središte i srž svega ljubav.” (Isto, str. 26)
„Dok zajedništvo ljubavi predstavlja najdublji smisao braka, ljubav nije samo preduvjet braku, nego i osjećaj koji oba partnera moraju ostvariti činom svoje volje, nešto što se mora štititi i njegovati.
Ljubav je također zadaća i dužnost za oba partnera. Ako je brak jedinstvena projekcija te posebne bračne ljubavi, tada brak, jednom kada se sklopi, zahtijeva ljubav obaju partnera – ne samo ljubav bližnjega, nego i bračnu ljubav.” (Isto, str. 48)
„Budući da je velik, kao što je to vječno zajedništvo ljubavi po sebi, brak je objektivno (kao i subjektivno) još uzvišeniji u Kristu i Svetoj Crkvi. Kršćanski brak – koji se svečano sklapa za Krista i u Kristu, u svjetlu vječnosti i noseći u sebi smisao najdublje odgovornosti...” (Isto, str. 54-55)
„Sklapanje braka postaje stoga posvećenje Bogu, što se može usporediti s polaganjem svetih zavjeta. To ne znači samo da se oba supružnika daruju jedno drugome u Bogu. Oni se iznova daruju Kristu u onome drugome. Sveti se vez predaje u Kristove ruke. Njemu je povjeren. Bračni savez pripada Njemu. Prikazati taj savez u njegovu idealnom obliku, njegovati ga kao uzvišeno zajedništvo ljubavi, štitit ga kao hram od svakog oskvrnuća, to je božanska služba.” (Isto, str. 62) „Isus je brak obdario dostojanstvom...; On ga je podignuo na razinu sakramenta. On je načinio od tog svetog saveza specifičan izvor milosti. On je preobrazio brak – već sam po sebi svet – u nešto posvećujuće.” (Isto, str. 64)
„Savršen bračni život podrazumijeva potpunu predanost roditelja dobrobiti svoje djece.” (Sv. Toma Akvinski)
„Očevi i majke duguju četiri stvari svojoj djeci: uzdržavanje, poduku, ispravljanje i uzoran primjer.” (Sv. Ivan Krstitelj de la Salle)
No, dobrobit djece ovisi o samim roditeljima. „Kršćanski očevi i majke, ako želite imati pobožnu, dobru djecu, najprije sami morate biti bogobojazni i voditi dobar život. Stara poslovica kaže da plod ne pada daleko od stabla, a Božja Riječ to potvrđuje.” (Sv. Ivan Vianney) Evo nam primjera:
„Misionar pripovjeda: „Poznavao sam jednu obitelj. Majka je bila osvjedočena vjernica, a otac bez vjere. Imali su kćer jedinicu od šesnaest godina. Djevojka se kolebala između majčine vjere i očeve nevjere. Majka je redovito odlazila u crkvu, a otac se svemu tome izrugivao. Majka je branila svoje vjersko uvjerenje, a otac je kćer poučavao u duhu bezboštva. Kći je voljela i oca i majku. Zbog toga se nije mogla prikloniti potpuno ni jednome od njih što se tiče vjerskih nazora. Bila je dijete raspolovljene duše. Jedne večeri, kad su kod njenog kreveta zajedno stajali otac i majka, vidjela je na njima da se boje najgorega. I dok je otac stajao s jedne strane kreveta, a majka s druge, ona je jednom rukom prihvatila ruku oca, a drugom ruku majke, te ih je zdvojnim glasom zapitala: "Kad bih sada umirala, kako umrijeti: u očevoj nevjeri ili u majčinoj vjeri”? Otac je zaplakao, sagnuo se umirućoj kćeri i rekao joj: „Dijete moje, umri u majčinoj vjeri, jer moja nevjera ne vrijedi ništa”! Djevojka je poslušala oca i umrla je u majčinoj vjeri. Strašno je i zamisliti život bez vjere, a kamoli umirati bez vjere."
„Velika je sreća odrasti u krilu istinski kršćanske obitelji. Potrebna je briga, puno brige, da bi se savjesno ispunile obveze oca i majke. Roditelji su ogledalo svojoj djeci, a djeca se u njemu stalno ogledaju. Velika je utjeha ako možete reći: „Ja sam otac, majka, pobožnog djeteta koje je ugodno i Bogu i čovjeku.” (Sv. Ivan Vianney)
„Obitelj se rađa u ljubavi, ali se razvija u boli. Ženidbeni su lanci od ruža čije latice vrlo rano otpadnu i pojavi se trnje. U obitelji dva ljubljena bića moraju dijeliti međusobno ne samo veselje i radost, nego i žrtve, trpljenje i žalost.” (A. Živković: isto, str. 61)
Primjer takve žalosti imamo u današnjem Sv. Evanđelju: „Sine, zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili...” „Prva govori Majka, koja nije mogla dalje suspregnuti svoje ljubavi. (...) Što učini nama tako; ne veli meni, nego nama, čime htjede kazati da s Njome jednako ćuti bol i Josip... (...) Bl. Djevica govori prva Isusu kad Ga nađoše, ali kad je došao govor o skrbi u traženju, onda spominje najprije Josipa. Ono prvo bio je čin ljubavi, ovo drugo čin poniznosti i poštovanja prema Josipu koji je bio glavar obitelji. „Ona preponizna” kako kaže Sv. Augustin, „niti je tražila prvenstva u zaslugama niti u redu spominjanja svoga imena.” (Nikola Avancini: Život i nauka Isusa Krista, str. 118-119)
No, žalost ovakove vrste što očutiše Bl. Djevica Marija i Sv. Josip, biješe melem na žalost dok ga tražiše. „Nisu se gubili u žalosti, nego su tražili Isusa da ih mine žalost.” (Isto, str. 119)
Današnje obitelji gube se u žalostima, ne traže Isusa da ih mine žalost.
„U nekršćanskim je obiteljima razlog za naše tako navjerničko vrijeme. Tamo gdje je bolest mora doći lijek...” (Sv. Ivan Vianney)
„Nered u društvu posljedica je nereda u obitelji.” (Sv. Angela Merici)
„Obitelj je prvo mjesto gdje treba prakticirati nauk o Bogu, o duši, o smislu života i primjenjivati iznesena pravila za postizanje vječne i vremenite sreće. Obitelj je osnovna stanica ljudskog društva, jer kakva je obitelj takav će biti i narod, a kakav je narod takav će biti i čitav ljudski rod.” (A. Živković: isto, str. 61)
„U obitelji majka mora razviti svoje sklonosti za žrtvu, a otac upotrijebiti sve svoje snage uma i volje da omogući pravilan razvoj svoje djece. Djeca u obitelji moraju postati članovi velike Božje Obitelji Isusa, Marije i Josipa. (...) Svetost naših kršćanskih obitelji ima svoj prvi i glavni izvor u Isusu Kristu.” (Isto, str. 61)
„Krist mora ući u obitelji! Krist mora ostati u obitelji! Neka to bude vaše geslo. Onda će, uz Božju pomoć, nastati pobožna, čista generacija, na radost roditelja i Crkve, potpora i utjeha u vašoj starosti.” (Sv. Ivan Vianney)
Neka po zagovoru Svete Obitelji, maleni Isus uđe i u naše obitelji i tamo ostane.
„Gospodine Isuse Kriste, koji si podlažući se Mariji i Josipu posvetio obiteljski život neizrecivim krepostima, daj da nam njihovom pomoću bude na pouku primjer Tvoje Svete Obitelji, te da se s njom združimo u vječnosti.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
