Dragi
svećenici, vjernici i krizmanici, radostan sam što sam danas ovdje
s vama na nedjelju nakon Uzašašća radi podjele sakramenta Svete
Potvrde. Sveta Potvrda jedan je od sedam sakramenata koje je
ustanovio Gospodin Isus Krist da bi nam darovao svoj božanski život.
Potvrda će vam dati dvije bitne stvari: prvo je sakramentalni pečat,
a drugo milost sakramenta. Pečat se utiskuje u vaše duše i on vam
daje snagu za svjedočenje svoje katoličke vjere. Potvrđeni
kršćanin je vojnik i svjedok našeg Gospodina Isusa Krista, vojnik
Krista Kralja koji ispovijeda božanstvo i kraljevsko dostojanstvo
Gospodina Isusa Krista, protiv liberala koji odbacuju to Kristovo
kraljevanje nad društvom. Vaša država mora ostati kršćanska, ona
je dužna ispovijedati kršćansku vjeru. To je tradicionalni nauk
Katoličke Crkve.
Danas
svjedočimo borbi koja se događa unutar same Crkve. U Crkvi su
liberalni biskupi i svećenici koji niječu brojne članke vjere. Oni
posebno ne znaju da je sveta Misa Žrtva, odnosno nekrvno obnavljanje
Kristove Žrtve na križu. Stoga oni niječu nužnost da se držimo
tradicionalne Mise. Dragi budući potvrđenici, to će biti vaša
borba. Također, to će biti borba za kršćansku čistoću. Moderna
elektronička sredstva su putevi kojima se izopačuje čovjekov um i
srce, a mladi vrlo često gube tu krepost čistoće. Zato vi, dragi
potvrđenici, trebate pokazati taj primjer čistoće ne samo vašim
govorom, nego i načinom odijevanja. Sve to je vaše svjedočanstvo
za Krista. Drugo, milost svete Potvrde je povećanje, novi porast
sedam darova Duha Svetoga. Tih sedam darova Duha Svetoga su poput
jedara na brodu naše duše koje treba nositi duhovni vjetar vodeći
nas u luku svetosti.
Posebno
je važna krepost jakosti, odnosno kršćanske hrabrosti. Dopustite
mi da vam dam jedan primjer življenja te kreposti. Prije devedeset
godina u Meksiku živio je trinaestogodišnji mladić José Sánchez
del Río. Taj je mladić zatražio svoga oca da ga pusti da se ide
boriti protiv masona koji su tada zavladali zemljom i borili se
protiv Crkve, svećenika i vjernika katolika. Katoličko je pučanstvo
organiziralo ustanak protiv te masonske vlade, kao i vojsku koja će
se boriti protiv državne vojske. José Sánchez del Río pitao je
svoga oca može li ići u rat, a otac mu je odgovorio da ne može ići
jer je još premlad. José je napisao pismu generalu, moleći ga da
ga primi u vojsku kako bi se mogao boriti protiv masona. No odgovor
generala je također bio da ne može ući u vojsku jer je premlad.
José je napisao pismu drugom generalu, generalu Mendozi, sa istom
molbom, no odgovor je opet bio negativan. Mladić nije htio odustati
te je napisao drugo pismo istom generalu, tražeći ga da se samo
brine za njegove konje i za hranu vojnika ako se već ne može
boriti. Pod tim je uvjetima mladić napokon bio primljen. José je
otišao s očevim blagoslovom, a u vojsci se odlikovao tako da je
postao primjerom cijeloj vojsci. Brinuo se za konje, za hranu
vojnika, a navečer je pred cijelom vojskom molio krunicu. Mladić je
u vojsci odlikovan dvjema nagradama; postao je trubljač u vojsci i
barjaktar. Tako je mogao jahati na konju i nositi oružje.
Godinu
dana kasnije, kada je José imao četrnaest godina, federalna je
vojska napala katoličku vojsku kristerosa i u tom napadu ubila
generalova konja kako bi njega mogla uhvatiti živog. José je
generalu dao svoga konja kako bi mogao nastaviti borbu, uz riječi:
,,Uzmite moga konja i idite! Vojska treba vas više nego mene!”
General je poslušao naredbu svoga barjaktara. General se nastavio
boriti, a neprijateljska je vojska zarobila Joséa. Kasnije je rekao
da se nije sam predao, nego mu je ponestalo streljiva. Stavili su
mladića u pritvor, a on je kasnije tijekom noći zatražio papir i
olovku kako bi napisao pismo majci. U pismu je napisao: ,,Draga
majko, zatočili su me u borbi. Mislim da ću uskoro umrijeti. No to
nije važno, ti ne žaluj i reci mome bratu da slijedi primjer svoga
mlađega brata”. Znajući da se radi o hrabrome mladiću, sljedećeg
jutra su mu dali jedan prijedlog. Ponudili su mu da stupi u školu
državne vojske i kasnije postane njihov časnik ili će biti prognan
u Teksas. José je rekao: ,,Odbijam i jedno i drugo jer vi se borite
kličući: ‘Živio đavao!’, a mi kličemo: ‘Živio Krist
Kralj!’ Neću ići u izgnanstvo jer bi za mene to bila sramota!”
Zbog toga su ga drugi puta zatočili, ovaj puta u sakristiju crkve u
kojoj je bio kršten. Tijekom noći se oslobodio uzdi i ušao u crkvu
kako bi se mogao klanjati Presvetom Oltarskom Sakramentu. U crkvi je
vidio strašan prizor: sve je bilo puno konja, krava, kokoši i
pijetlova. Ispunio ga je sveti gnjev te je u ljutnji dvama
pijetlovima zakrenuo vratove. Sljedeće jutro vlasnik životinja je,
vidjevši taj prizor, optužio Joséa da je on to učinio. José je
priznao, rekavši da je sablazan i svetogrđe držati životinje u
crkvi te prenamijeniti crkvu u staju. Zbog toga što je usmrtio te
životinje, José je bio osuđen na smrt. Tu se vidi zlo masonerije.
Sljedeće noći mladić je tražio papir i olovku da napiše pismo
svojoj teti. Napisao je: ,,Draga teta, osudili su me na smrt i sutra
će doći čas kojega sam tako dugo čekao.” José je mislio na
trenutak svoje smrti. Na kraju pisma potpisao se kao ,,José Sánchez
del Río, koji je dao život za svoju vjeru”.
Sljedećeg
jutra u šest sati izveli su ga iz sakristije i odveli na groblje
gdje su već pripremili njegov grob. Kako bi mu nanijeli još veću
patnju, oderali su dio kože s njegovih tabana. Ipak je hodao do
groblja, krvareći i u velikoj boli. Kako bi pobijedio tu bol, vikao
je: ,,Živio Krist Kralj! Živjela Majka Božja Guadalupska!” Kada
su stigli do groblja, pitali su ga s namjerom da mu se narugaju:
,,Što bi htio da poručimo tvojim roditeljima?” Odgovorio je:
,,Recite im da ćemo se u raju opet sresti“. Bio je siguran da ako
dā svoj život za Krista, da će odmah ići u raj. Zatim su ga
proboli bajunetama i mladić je pao u grob. Njegovo je tijelo bilo
mrtvo, no duša je već bila u Nebu, pjevala na slavu Krista Kralja i
Njegove nebeske Majke. To je izvrstan primjer kršćanske jakosti.
Pokušajmo nasljedovati taj primjer u današnjoj borbi za katoličku
vjeru i pravu katoličku Svetu Misu, nikada ne prihvaćajući zablude
Drugog vatikanskog sabora i svjedočeći da postoji samo jedna prava
vjera koju je ustanovio Bog – katolička vjera i da izvan Katoličke
Crkve nema spasenja. Stoga bi se svi nekatolici i nekršćani trebali
krstiti i obratiti na pravu katoličku vjeru. To je naše misionarsko
djelo po Bezgrješnoj Djevici Mariji.
Dragi
vjernici, molimo za naše krizmanike da po zagovoru svetog Joséa
Sáncheza del Ríja i po zagovoru Kraljice mučenika uistinu postanu
svjedoci i vojnici našega Gospodina Isusa Krista.
U
ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
