U redu spasenja koje je Bog darovao čovjeku, postoji
tajanstveno zajedničko djelovanje naravi i milosti. Bog čovjeka, naime, nije
pozvao samo na naravni cilj, nego na „dioništvo božanske naravi“ (usp. 2 Pt
1,4) i na gledanje Boga „onakva kakav jest“ (1 Iv 3,2), „licem u lice“ (1 Kor
13,12). Za postizanje ovog cilja nisu dostatne naravne snage i čovjekovi
darovi, nego je za to potrebna milost posvetna, Božja milost koja pomaže.
K tome pridolazi da je ljudska narav ranjena
istočnim grijehom. Čovjek jednostavno nije samo dobar, „ta čovječje su misli
opake od njegova početka“ (Post 8,21). Čovjek ima loša nagnuća koja ne smije
slijediti, već im se mora oprijeti. I ovdje mu Božja milost mora pomoći kako bi
izvojevao što je moguće savršeniju pobjedu nad svojim neurednim strastima.
Milost za paloga čovjeka, dakle, nije samo nužna kako bi ga izdigla u
nadnaravni red (gratia elevans), nego kako bi mu liječila rane istočnog grijeha
(gratia sanans).
Pod naturalizmom se stoga u teologiji podrazumijeva
jednostrano naglašavanje naravi nauštrb milosti. Naturalizam niječe ili
uzdizanje čovjeka u nadnaravni red, a time i istočni grijeh. Jedan drugi oblik
naturalizma doduše ne niječe milost, ali čovjekove naravne snage proglašava
dostatnima za postizanje cilja života. Na koncu, može postojati i jedan više
praktični naturalizam, to jest stav koji doduše ne niječe milost i njezinu
potrebu, ali je praktično zanemaruje.
Nijekanje
nadnaravnog reda
Pošto je u kršćanskom srednjem vijeku postojanje
nadnaravnog reda i njegovo prvenstvo pred svim samo naravnim bilo praktično
neosporno, u renesansi pronalazimo prve naznake koje dovode do naturalizma.
Renesansa (=preporod, ponovno rađanje) težila je za ponovnim otkrivanjem
bogatstava antičkih poganskih kultura, osobito grčke kulture i umjetnosti. Pa
iako su njezini predstavnici u većini bili kršćani i kao takvi nisu nijekali
nadnaravni red, to je ipak dovodilo do pretjeranog veličanja naravnog čovjeka,
prirode i naravnih snaga. Stanje pada i slabosti čovjeka zbog istočnog grijeha
kao i nužnost milosti time su automatski stavljani u drugi plan.
Renesansa je dakle pravila iluzije o istinskom
stanju čovjeka. Ovaj naravno dobar i plemenit čovjek, kojeg je ona slavila,
ne postoji. Čovjek je sklon zlu i
niskosti i potrebno mu je otkupljenje po Kristu kako bi se uzdigao iz svoje
bijede. Osim toga, otkupljenje ga ne treba voditi samo do naravne savršenosti,
nego do savršenog Božjeg posinstva. Uostalom, čak i grčki mit pokazuje
čovjekovu bijedu i potrebu otkupljenja. On je pun priča o tragičnim zapletima
krivnje njegovih junaka. Herkul primjerice, jedan od njegovih najvećih junaka,
u ludilu ubija čak i svoju vlastitu djecu i izvršava još i druga ubojstva.
S prosvjetiteljstvom se onda u Europi širi sve više
izravno nijekanje nadnaravnog reda i istočnog grijeha. Više se pak ne prihvaća
da se čovjek mora opirati lošim nagnućima svoje naravi. Nagoni su dobri i valja
ih slijediti. Za bijedu u svijetu, koju se ne može zanijekati, novovjekovni
sustavi usrećivanja čovjeka navode drugi razlog: prosvjetiteljstvo ih vidi u
crkvenom „diktatu vjere“ i misli da bi čovjek mogao riješiti sve probleme čim
bi samo počeo sam misliti. Marx i njegovi drugovi vidjeli su u privatnom
vlasništvu izvor sveg zla čijim bi uklanjanjem raj zemaljski sam po sebi došao.
Drugi su opet mislili da bi čovjek postao sretnim kada bi se oslobodio
suzbijanja nagona koje kršćanstvo propovijeda. U vremenu tehničkih revolucija
mnogi su očekivali od modernih prirodnih znanosti, od tehnike i medicine
rješenje svih problema. U međuvremenu je ovaj optimizam uglavnom splasnuo jer
su svi ovi koncepti propali i djelomično su nas čak doveli pred nove, ranije
neslućene poteškoće. Dovoljno se sjetiti samo problema atomske snage kojom smo
danas kadri uništiti cijeli život na zemlji.
Odbijanje
nužnosti milosti
U katoličkoj je teologiji hereza britanskog monaha
Pelagija, suvremenika svetog Augustina, bila najpoznatiji oblik naturalizma.
Pelagije je tvrdio da su naravne snage čovjekove volje dostatne za ispunjenje
svih zapovijedi, da čovjek bez Božje
pomoći može čak dostići dovršenu svetost i vječni život. Samo dar slobodne
volje htio je nazvati „milošću“. Kasnije je još bio spremnim priznati
postojanje određenih vanjskih milosti, kao božanske Objave ili primjera Krista
i svetaca. Međutim, odbacivao je postojanje nutarnje milosti, a ni vanjske
milosti u njegovu sustavu nisu bile nužne, nego su samo služile olakšanju
ćudorednog života.
Nasuprot tome Crkva naglašava nužnost nutarnje
milosti koja uzdiže i liječi čovjekovu narav te mu pomaže kod svih njegovih
spasenjskih čina.
Čovjeku je ponajprije potrebna milost posvetna koja
ga uzdiže u nadnaravno stanje djece Božje. „Dakle, ako je tko u Kristu, on je
novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo“, piše sveti Pavao u 2 Kor
5,17. Po krštenju se čovjek istinski rađa „od Boga“ (Iv 1,13) i dobiva
dioništvo božanske naravi. Božje posinstvo nije samo časni naslov, nego iznutra
mijenja čovjeka. „Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo
djeca Božja. A to i jesmo!“ (1 Iv 3,1). Crkveni oci stoga već govore o
pobožanstvenjenju čovjeka. Koriste slike kristala koji sunce obasjava i time i
sam počinje sjati kao jedno sunce, ili o željezu koje, držano u vatri, samo
poprima osobine vatre. Tako čovjek u milosti posvetnoj doduše ostaje stvorenjem,
ali on biva sličnijim Bogu koliko je to uopće moguće.
Čovjeku je nadalje za svaki spasenjski čin potrebna
Božja pomoć, tj. milost koja potpomaže (aktualna milost), jer stvorenje po sebi
samome ne može niti postojati niti djelovati. Stoga Krist kaže: „Bez mene ne
možete ništa učiniti.“ (Iv 15,5). Takve aktualne milosti dobivaju svi ljudi, i
oni koji žive u teškome grijehu, jer im ove milosti trebaju pomoći okrenuti se
Bogu i obratiti se. Bez ove pomoći milosti nijedan se čovjek ne bi mogao uzdići
iz grijeha i nijedan kršćanin ne bi mogao učiniti nešto što stječe nadnaravne
zasluge. Djela učinjena s pomoću milosti doduše su zbilja čovjekova djela i
stoga mogu pred Bogom zaslužiti obećanu plaću, ali ni ona se ne čine neovisno
od Boga. Stoga se nijedan čovjek ne može hvaliti pred Bogom i stoga kaže sveti
Augustin kad Bog okrunjuje svoje svete, onda okrunjuje svoje vlastite darove.
(De praed.sanct. VI, 15).
Iz ovog učenja proizlazi nužnost poniznosti i
postojane molitve. Budući da čovjek po sebi nije ništa i sam po sebi ne može
ništa, mora postojano iskazivati čast Bogu i moliti ga za njegovu pomoć.
Tko bi htio nijekati da takve misli kod pokoncilskog
naviještanja Crkve gotovo posve nedostaju? Govori se gotovo samo o čovjekovom
naravnom dostojanstvu, koje je zajedničko vjernicima kao i nevjernicima,
pravednima kao i grješnicima, ali ne i o puno većem dostojanstvu Božjeg
posinstva koje nedostaje nevjernicima i grješnicima. Veća se vrijednost polaže
u naravnu ljubav prema čovjeku i spremnost pomoći, ali se rijetko govori o
nužnosti molitve, sakramenata i žrtve. To nije ništa drugo, nego pad u jedan
naturalizam koji u biti ide još dalje nego Pelagijev, jer mnogi katolici više
ništa ne znaju o božanskoj milosti i jedva se više u onome što drže dobrim i
vrijednim napora razlikuju od naravnog ideala čovjekoljublja kako ga zastupaju
prosvjetitelji i masoni.
Praktični
naturalizam
Čak i ako se netko pridržava vjere Crkve i ako ne
niječe stanje nadnaravnoga te nužnost milosti, postoji opasnost pada u
praktični naturalizam koji u svagdašnjem životu djeluje tako kao da su bitna
samo naravna djela. Takav praktični naturalizam konstatirao je nadbiskup
Lefebvre već prije Koncila kod svoje francuske subraće u biskupstvu. Nadbiskup
je često naglašavao da je sačuvan od modernizma jer je u Africi vidio snagu
milosti svete Misne Žrtve. Vidio je kako se ljudi obraćaju i kako su cijela
sela dobivala novo, kršćansko lice. Nakon povratka je, pak, u Francusku vidio
da većina biskupa više ne vjeruje u snagu milosti i stoga su pokušavali čisto
naravnim sredstvima Crkvi osigurati određeni utjecaj.
Onako kao što su se u Starom zavjetu Židovi zbog
ugroženosti od vanjskih neprijatelja počesto više pouzdavali u političke saveze
s drugim narodima, nego u Božju pomoć, tako su i kršćani uvijek u opasnosti
pouzdavati se u svojem životu samo u naravna sredstva koja primjenjuju i
nevjernici.
U pokoncilskoj Crkvi pronalaze se bezbrojni primjeri
za takav stav. Kako bi se svidjeli svijetu i spasili Crkvi mjesto u društvu,
prešućuju se neugodni sadržaji katoličkog nauka i sve se više smanjuju zahtjevi
za kršćanski život. S rock-misama i sličnim eventima neki pokušavaju privući
mlade u Crkvu i raduju se ako su takvim akcijama zbilja jedanput napunili neku
crkvu premda po tome nitko od tih mladih ljudi u svojoj nutrini nije prišao
bliže vjeri.
Umjesto da se za važne nakane izloži Presveto i da
se vjernike pozove na molitvu, sada se angažira reklamnu agenciju koja onda
vrši promidžbu za Crkvu i vjeru na način kako to ta agencija inače radi za
deterdžente ili usisivače prašine. Tako su njemački biskupi prije nekoliko
godina angažirali jednu reklamnu agenciju da vrši promidžbu za svećenička
zvanja. To je doduše dovelo do originalnih izreka kao „Tko želi donijeti
svjetlost u svijet, postane električar – ili svećenik“, ali gotovo nikoga to
nije odvelo u sjemenište.
I trenutno vladajući papa Franjo nažalost je
primjerom za ovo naturalističko držanje, jer kako bi se drukčije moglo
razumjeti kada on u intervjuu s ateistom Eugenijem Scalfarijem, 24. rujna
2013., na pitanje što su za njega najveća zla današnjeg svijeta, spominje
nezaposlenost mladih i usamljenost starih ljudi? Da milijuni ljudi žive u
nevjeri i grijehu, čini se da Papu ne uznemiruje.
Meksička katolkinja i novinarka Lucrecia Rego lijepo
je to izrazila kada je u svojem otvorenom pismu Papi 23. rujna između ostaloga
napisala: „Prije nekoliko tjedana Ti si rekao da 'Crkvi nikada nije bilo tako
dobro kao danas'. Kako to može reći jedan papa kada svi znamo da milijuni
mladih katolika žive u konkubinatu i da se u milijunima katoličkih brakova
uzima pilula; kada je rastava 'kruh naš svagdanji', a milijuni katoličkih majki
uz pomoć katoličkih liječnika daju ubiti svoju djecu; kada milijune katoličkih
poduzetnika ne vodi socijalni nauk Crkve, nego lakomost i škrtost; kada tisuće
svećenika čine liturgijske zloporabe; kada stotine milijuna kršćana nikad
stvarno nisu susreli Krista i čak ne poznaju temeljne stvari nauka vjere“.
(p. Matthias Gaudron,
Mitteilungsblatt, prosinac 2013.)
