utorak, 6. svibnja 2014.

Crkva u izgnanstvu


Sveta Misa u tajnosti u Francuskoj tijekom Revolucije


Jesmo li mi, današnji tradicionalni katolici zbilja u usporedivoj situaciji s francuskim katolicima tijekom Grande Révolution, tijekom takozvanog „velikog terora“ u kojoj se sveta Misa mogla celebrirati samo u velikoj tajnosti?

Kad bi se reklo da umišljamo, moglo bi se postaviti protupitanje, zašto ne možemo dobiti nigdje crkvu ili kapelicu za celebraciju svete Mise, u istom gradu i istoj državi, gdje svi krivovjerci i raskolnici to mogu bez većih problema, u gradu u kojem se Dalaj Lamu primalo s najvećim počastima, gdje anglikanske pastorice navodno održavaju svoje službe po katoličkih kapelicama…Sjetimo se da su ekskomunikacije davno već dokinute.

Kad bismo bili presmioni i zamolili tradicionalnog svećenika da slavi svetu Misu na nekom pokrajnjom oltaru u nekoj crkvi, župnik bi vjerojatno pozvao vatrogasce.

Za tradicionalnu sv. Misu, prije koje se ne potpisuje vjernost Koncilu, zbilja nigdje nema mjesta – osim u hotelskim podrumskim prostorijama, i to nakratko.

Podsjeća li Vas sve ovo na dolazak našega Gospodina na ovaj svijet iako smo u Uskrsnom vremenu?

Pa, ima li u toj svetoj Misi bilo što drukčije od onoga što stoji u Misalu koji je proglasio Papa kojega su koncilske strukture po svaku cijenu htjele proglasiti svetim: nema! Je li to gotovo ista sveta Misa koji je celebrirao blaženi Alojzije Stepinac? Da. Pa u čemu je onda problem???

Teško je odgovoriti ukratko na sva ova pitanja. Lakše je konstatirati da je katolička Tradicija zbilja u izgnanstvu i da joj uglavnom nema mjesta na mnogo mjesta u koncilskim strukturama. Doduše, nije postavljena giljotina i od nas se tradicionalnih katolika ne traži žrtva vlastitog života (i gubitak glave), barem zasada, ne oduzimaju nam se materijalna dobra, ali javno priznanje da je netko tradicionalist košta. I živaca i ugleda, nerijetko i radnog mjesta – ako to radno mjesto ima ikakve veze s koncilskih strukturama.

Već iz povijesti znamo da liberalizam uvijek završi u radikalizmu – možemo pretpostaviti kako će se stvari dalje razvijati ne samo za nas tradicionaliste, nego za svakoga tko ne želi prihvatiti novu vjeru. Mi, Bogu hvala, znamo što je naša vjera i liturgija i znamo koliko duh ovoga svijeta mrzi duh Kristov i koliko mu je suprotstavljen. Jadni oni koje slijepi ili poluslijepi pastiri vode, pastiri koji od vuka misle da je janje.

Unatoč svemu gore iznesenome atmosfera je u nedjeljno jutro na Bijelu nedjelju bila nezaboravna. Ako se katkad i osjeti napetost u raspravama po blogovima, to je jutro bilo jutro radosti, opuštenosti – vrijeme molitve i razmatranja te ugodnog druženja.

Ako smo ikada mogli osjetiti što je rosa Božje milosti, onda to jutro. Ljepota liturgije, paramenata, oltara koji je postavljen i urešen po marljivim rukama braće FSSPX-a s onom švicarsko-austrijsko-njemačkom temeljitošću kojoj smo se uvijek kao narod divili, nezaboravna propovijed, zanimljivo predavanje i…da se ne zaboravi, mnoštvo dobrih ljudi u nehinjenom stavu molitve, na vrlo visokoj (predkoncilskoj) razini, naučeno gdje je tko stigao. „Gute Leute“ priznao je i sam celebrant.

Ovi dobri ljudi koji bez Bratstva katkad djeluju kao mnoštvo glazbala prije koncerta – svatko gudi nešto svoje – ovo su jutro svi djelovali kao jedna velika simfonija.

Ako se ikada mogao osjetiti predokus nebeske liturgije, moglo se to jutro iako u podrumskim prostorijama jednoga hotela. No, nije li i obična štalica, spilja postala najpoznatijim rodilištem u ljudskoj povijesti?!

Da modernizam izravno udara na zdrav razum, dokaz je i reakcija djelatnika hotela koji su neke putnike namjernike uvjeravali da će predavanje biti u dvorani, a sv. Misa u zagrebačkoj katedrali, ne dopuštajući da ih ovi upućeni uvjere da to ne bu išlo: uvjerite nekog prosječnog katolika da katolička Misa ne može biti u katoličkoj katedrali ili nekoj crkvi, a ekumensko bogoslužje može?! Ili protestantska služba?!

Ne zaboravimo da smo ovaj put imali veliku čast da nas je posjetio pater Franz Schmidberger, desna ruka nadbiskupa Lefebvrea i prvi Generalni poglavar Bratstva nakon Nadbiskupa. Ako nas nije posjetio mons. Lefebvre – poglavito zbog komunističke okupacije naše zemlje – učinio je to sada pater Schmidberger za što smo mu iznimno zahvalni i kao pojedinci i kao narod.

Meni još uvijek odzvanjaju one riječi o vjeri koja pobjeđuje svijet, o važnosti naše svete vjere i Tradicije, o očuvanju katoličke vjere u „Vašoj lijepoj zemlji“.

I sada se zamislim kad se prisjetim svih onih citata vodećih modernističkih teologa koji su na cijeni i kod nas: Rahner, Küng, Schillebeecks, Hans Urs von Balthasar, Vögtle, prof. Hilberath – strahote! Nije to neko uvijeno nijekanje dogmi, nisu to nekakve aluzije koje je moguće još i katolički tumačiti. Posrijedi su otvorene hereze! Čovjek se upita kako jedan prelat: biskup, rektor ili provincijal može poslati mlade ljude, koji uglavnom dolaze iz dobrih katoličkih obitelji, čije se majke trećoredice, čije bake još znaju staru Misu, na studij k ovim vukovima ili njihovim učenicima i očekivati da se vrate kao dobri teolozi i da se zdušno prihvate dušobrižništva?! Kad je jednom prodrmana katolička vjera, jasno je da u protestantiziranoj novoj vjeri svećenikovo postojanje nema velika smisla. Nije ni čudo što nam se događa.

Osobito su šokantne bile statistike o podmlatku u redovničkim zajednicama. Za nekoliko godina dobar će dio zapadnog svijeta ostati bez svećenika. A i onaj podatak o svećeniku u Francuskoj koji se brine o šezdeset župa?! Znači da neki krajevi već jesu bez svećenika.

Prenerazili su me i citati koncilskih dokumenata u kojima se jasno govori kako je sada sve usmjereno prema čovjeku: u novom je poimanju vjere čovjek u centru, a ne više Bog. Odmah mi je jasno zašto je današnji svijet toliko nemiran, nespokojan, a vjera propada. Odmah je jasno da se svećenici tuže da od 900 katolika samo desetak dođe na Uskrsnu ispovijed. Plodovi novog tumačenja vjere!

Drago mi je da se Bratstvo ne zaustavlja na kukanju, nego ustrajno radi da se po želji svetog Pija X. sve obnovi u Kristu: Bratstvo vodi priorate, crkve i kapelice, mnoštvo osnovnih i nekoliko srednjih škola i internata, bogoslovije, vrtiće, staračke domove, ima izdavačke kuće, organizira duhovne vježbe za klerike i laike. Stvaraju se male stanice katoličke kulture na isti način kako su se nekada davno kristijanizirali poganski krajevi i narodi.

Nadam se da mi nismo posljednji Mohikanci istinskog katoličanstva u našemu narodu koji pustoši modernizam i da će ovaj posjet biti iskra koja će zapaliti mnoga srca očeva i majki, mladića i djevojaka na dobru glasu, s velikom ljubavi prema Crkvi i Tradiciji koji će ustati u obranu naše svete vjere i Tradicije.

Mi nismo protiv pape, nego s papom i za papu!“, rečenica je koja mi se duboko urezala u pamćenje. Zacijelo rečenica koju velika većina zapadnoeuropskih prelata nikada ne bi izgovorila onako srdačno. Možda upravo u ovoj točci leži najveća bojazan naših sunarodnjaka – modernistička je propaganda učinila svoje. Molimo se Blaženoj Djevici kojoj je posvećen ovaj mjesec svibanj da se mnogima otvore oči i da iziđu iz modernističkog kaveza.

Bratstvo nama može pomoći koliko i mi pomognemo Bratstvu, koliko mu dopustimo da nam pomogne – pomoć mora biti obostrana. Imamo dovoljno dokaza da modernizam uništava vjeru, a znamo da ne postoji dogma da vrata paklena Crkvu neće nadvladati u svakom narodu. O nama ovisi i naša budućnost i budućnost katoličke vjere, naše pradjedovske vjere, Stepinčeve vjere u našem narodu. Jao nama ako sol obljutavi!

Jedan vjernik