Sveta
Misa u tajnosti u Francuskoj tijekom Revolucije
Jesmo
li mi, današnji tradicionalni katolici zbilja u usporedivoj
situaciji s francuskim katolicima tijekom Grande
Révolution,
tijekom takozvanog „velikog terora“ u kojoj se sveta Misa mogla
celebrirati samo u velikoj tajnosti?
Kad
bi se reklo da umišljamo, moglo bi se postaviti protupitanje, zašto
ne možemo dobiti nigdje crkvu ili kapelicu za celebraciju svete
Mise, u istom gradu i istoj državi, gdje svi krivovjerci i
raskolnici to mogu bez većih problema, u gradu u kojem se Dalaj Lamu
primalo s najvećim počastima, gdje anglikanske pastorice navodno
održavaju svoje službe po katoličkih kapelicama…Sjetimo se da su
ekskomunikacije davno već dokinute.
Kad
bismo bili presmioni i zamolili tradicionalnog svećenika da slavi
svetu Misu na nekom pokrajnjom oltaru u nekoj crkvi, župnik bi
vjerojatno pozvao vatrogasce.
Za
tradicionalnu sv. Misu, prije koje se ne potpisuje vjernost Koncilu,
zbilja nigdje nema mjesta – osim u hotelskim podrumskim
prostorijama, i to nakratko.
Podsjeća
li Vas sve ovo na dolazak našega Gospodina na ovaj svijet iako smo u
Uskrsnom vremenu?
Pa,
ima li u toj svetoj Misi bilo što drukčije od onoga što stoji u
Misalu koji je proglasio Papa kojega su koncilske strukture po svaku
cijenu htjele proglasiti svetim: nema! Je li to gotovo ista sveta
Misa koji je celebrirao blaženi Alojzije Stepinac? Da. Pa u čemu je
onda problem???
Teško
je odgovoriti ukratko na sva ova pitanja. Lakše je konstatirati da
je katolička Tradicija zbilja u izgnanstvu i da joj uglavnom nema
mjesta na mnogo mjesta u koncilskim strukturama. Doduše, nije
postavljena giljotina i od nas se tradicionalnih katolika ne traži
žrtva vlastitog života (i gubitak glave), barem zasada, ne
oduzimaju nam se materijalna dobra, ali javno priznanje da je netko
tradicionalist košta. I živaca i ugleda, nerijetko i radnog mjesta
– ako to radno mjesto ima ikakve veze s koncilskih strukturama.
Već
iz povijesti znamo da liberalizam uvijek završi u radikalizmu –
možemo pretpostaviti kako će se stvari dalje razvijati ne samo za
nas tradicionaliste, nego za svakoga tko ne želi prihvatiti novu
vjeru. Mi, Bogu hvala, znamo što je naša vjera i liturgija i znamo
koliko duh ovoga svijeta mrzi duh Kristov i koliko mu je
suprotstavljen. Jadni oni koje slijepi ili poluslijepi pastiri vode,
pastiri koji od vuka misle da je janje.
Unatoč
svemu gore iznesenome atmosfera je u nedjeljno jutro na Bijelu
nedjelju bila nezaboravna. Ako se katkad i osjeti napetost u
raspravama po blogovima, to je jutro bilo jutro radosti, opuštenosti
– vrijeme molitve i razmatranja te ugodnog druženja.
Ako
smo ikada mogli osjetiti što je rosa Božje milosti, onda to jutro.
Ljepota liturgije, paramenata, oltara koji je postavljen i urešen po
marljivim rukama braće FSSPX-a s onom švicarsko-austrijsko-njemačkom
temeljitošću kojoj smo se uvijek kao narod divili, nezaboravna
propovijed, zanimljivo predavanje i…da se ne zaboravi, mnoštvo
dobrih ljudi u nehinjenom stavu molitve, na vrlo visokoj
(predkoncilskoj) razini, naučeno gdje je tko stigao. „Gute Leute“
priznao je i sam celebrant.
Ovi
dobri ljudi koji bez Bratstva katkad djeluju kao mnoštvo glazbala
prije koncerta – svatko gudi nešto svoje – ovo su jutro svi
djelovali kao jedna velika simfonija.
Ako
se ikada mogao osjetiti predokus nebeske liturgije, moglo se to jutro
iako u podrumskim prostorijama jednoga hotela. No, nije li i obična
štalica, spilja postala najpoznatijim rodilištem u ljudskoj
povijesti?!
Da
modernizam izravno udara na zdrav razum, dokaz je i reakcija
djelatnika hotela koji su neke putnike namjernike uvjeravali da će
predavanje biti u dvorani, a sv. Misa u zagrebačkoj
katedrali, ne dopuštajući da ih ovi upućeni uvjere da to ne bu
išlo: uvjerite nekog prosječnog katolika da katolička Misa ne
može biti u katoličkoj katedrali ili nekoj crkvi, a ekumensko
bogoslužje može?! Ili protestantska služba?!
Ne
zaboravimo da smo ovaj put imali veliku čast da nas je posjetio
pater Franz Schmidberger, desna ruka nadbiskupa Lefebvrea i prvi
Generalni poglavar Bratstva nakon Nadbiskupa. Ako nas nije posjetio
mons. Lefebvre – poglavito zbog komunističke okupacije naše
zemlje – učinio je to sada pater Schmidberger za što smo mu
iznimno zahvalni i kao pojedinci i kao narod.
Meni
još uvijek odzvanjaju one riječi o vjeri koja pobjeđuje svijet, o
važnosti naše svete vjere i Tradicije, o očuvanju katoličke vjere
u „Vašoj lijepoj zemlji“.
I
sada se zamislim kad se prisjetim svih onih citata vodećih
modernističkih teologa koji su na cijeni i kod nas: Rahner, Küng,
Schillebeecks, Hans Urs von Balthasar, Vögtle, prof. Hilberath –
strahote! Nije to neko uvijeno nijekanje dogmi, nisu to nekakve
aluzije koje je moguće još i katolički tumačiti. Posrijedi su
otvorene hereze! Čovjek se upita kako jedan prelat: biskup, rektor
ili provincijal može poslati mlade ljude, koji uglavnom dolaze iz
dobrih katoličkih obitelji, čije se majke trećoredice, čije bake
još znaju staru Misu, na studij k ovim vukovima ili njihovim
učenicima i očekivati da se vrate kao dobri teolozi i da se zdušno
prihvate dušobrižništva?! Kad je jednom prodrmana katolička
vjera, jasno je da u protestantiziranoj novoj vjeri svećenikovo
postojanje nema velika smisla. Nije ni čudo što nam se događa.
Osobito
su šokantne bile statistike o podmlatku u redovničkim zajednicama.
Za nekoliko godina dobar će dio zapadnog svijeta ostati bez
svećenika. A i onaj podatak o svećeniku u Francuskoj koji se brine
o šezdeset župa?! Znači da neki krajevi već jesu bez svećenika.
Prenerazili
su me i citati koncilskih dokumenata u kojima se
jasno govori kako je sada sve usmjereno prema čovjeku: u novom je
poimanju vjere čovjek u centru, a ne više Bog. Odmah mi je jasno
zašto je današnji svijet toliko nemiran, nespokojan, a vjera
propada. Odmah je jasno da se svećenici tuže da od 900 katolika
samo desetak dođe na Uskrsnu ispovijed. Plodovi novog tumačenja
vjere!
Drago
mi je da se Bratstvo ne zaustavlja na kukanju, nego ustrajno radi da
se po želji svetog Pija X. sve obnovi u Kristu: Bratstvo vodi
priorate, crkve i kapelice, mnoštvo osnovnih i nekoliko srednjih
škola i internata, bogoslovije, vrtiće, staračke domove, ima
izdavačke kuće, organizira duhovne vježbe za klerike i laike.
Stvaraju se male stanice katoličke kulture na isti način kako su se
nekada davno kristijanizirali poganski krajevi i narodi.
Nadam
se da mi nismo posljednji Mohikanci istinskog katoličanstva u našemu
narodu koji pustoši modernizam i da će ovaj posjet biti iskra koja
će zapaliti mnoga srca očeva i majki, mladića i djevojaka na dobru
glasu, s velikom ljubavi prema Crkvi i Tradiciji koji će ustati u
obranu naše svete vjere i Tradicije.
„Mi
nismo protiv pape, nego s papom i za papu!“, rečenica je koja mi
se duboko urezala u pamćenje. Zacijelo rečenica koju velika većina
zapadnoeuropskih prelata nikada ne bi izgovorila onako srdačno.
Možda upravo u ovoj točci leži najveća bojazan naših
sunarodnjaka – modernistička je propaganda učinila svoje. Molimo
se Blaženoj Djevici kojoj je posvećen ovaj mjesec svibanj da se
mnogima otvore oči i da iziđu iz modernističkog kaveza.
Bratstvo
nama može pomoći koliko i mi pomognemo Bratstvu, koliko mu
dopustimo da nam pomogne – pomoć mora biti obostrana. Imamo
dovoljno dokaza da modernizam uništava vjeru, a znamo da ne postoji
dogma da vrata paklena Crkvu neće nadvladati u svakom narodu. O nama
ovisi i naša budućnost i budućnost katoličke vjere, naše
pradjedovske vjere, Stepinčeve vjere u našem narodu. Jao nama ako
sol obljutavi!
Jedan
vjernik
