utorak, 19. kolovoza 2014.

Antikrist



Sudeći po svjedočanstvima rane Crkve, općenito se čini da će Antikrist biti otvoreni bogohulnik koji će se suprotstaviti svakom postojećem bogoštovlju, istinskom i lažnom, progonitelj kršćana, patron Židova i obnovitelj njihove vjere, ali i začetnik novog oblika bogoštovlja. Nadalje, pojavit će se iznenada, pred sâm kraj Rimskog carstva, koje je nekoć bilo živo, a sada samo sniva; ponovno će se spojiti u jedno i starom poretku cara Augusta dodati svoje židovstvo i svoje novo bogoštovlje (možda neku vrstu poganstva); zbog toga će dobiti naslov latinskog ili rimskog cara, što će najbolje odražavati njegov položaj i karakter. I na kraju, nestat će jednako brzo kao što se pojavio.

Još jednom ponavljam da sve to ne govorim kako bih ustvrdio u kojoj su mjeri pretkazanja rane Crkve bila ispravna ili pogrešna, iako su događaji, na različite načine, uglavnom potkrjepljivali njihova općenita tumačenja proročanstava iz Svetog pisma.

Mogli bismo se zapitati: kakve koristi ima govoriti o tim stvarima ako nije sigurno da će se dogoditi? Završit ću kratkim osvrtom na taj mogući prigovor.

Ponajprije, nije nekorisno imati na umu da još uvijek živimo u nečemu što bi se moglo nazvati čudesnim sustavom. Ne želim time reći da se istinska čuda događaju i u naše doba, već da je naše trenutačno stanje samo dio tijeka providnosti koji je počeo čudom te će se barem na kraju svijeta, ako ne prije, završiti čudom. Pojedina iznesena očekivanja mogu biti ispravna ili pogrešna, no Antikrist će doći, tko god i što god on bio; čuda će se dogoditi; staro Rimsko carstvo nije mrtvo; ako Sotona i jest okovan, okovan je na određeno razdoblje; borba dobra i zla nije svršena. Ponavljam! U stanju u kojem se nalazimo, kada je veliki cilj obrazovanja, navodno, riješiti se svega natprirodnog, kad nas se potiče da se smijemo i izrugujemo vjerovanju u ono što se ne može vidjeti, kad nam se govori da sve objašnjavamo samo pomoću poznatog i utvrđenog i da neku tvrdnju provjeravamo iskustvom, moram usvojiti gledište da je ta vizija Antikrista, kao natprirodne sile koja će doći, za nas velika dobrobit, poslana od Providnosti, i protuteža zlim tendencijama našeg doba. Nadalje, za naše je misli sigurno korisno da ih šaljemo naprijed i nazad, prema početku i prema kraju evanđeoskih vremena, prema prvom i drugom Kristovom dolasku. Želimo razumjeti da se nalazimo u istom položaju kao i rani kršćani, s istim zavjetima, svećeničkim dužnostima, sakramentima i obvezama; želimo shvatiti stanje stvari od prije mnogo godina; želimo osjetiti da živimo u grješnom svijetu, svijetu koji počiva na zlobi; želimo shvatiti svoj položaj u njemu, shvatiti da smo svjedoci, da su nam poniženja i patnje suđeni; ne želimo biti iznenađeni kada nas pogode, već, kad nas zaobiđu, to shvatiti kao milostivu iznimku; želimo da nam srca budu budna kao da smo na svoje oči vidjeli Krista i Njegove apostole i njihova čuda, budna za nadu i čekanje Njegova drugog dolaska. Ne samo da ga iščekujemo, već i priželjkujemo znakove koji ga najavljuju; želimo misliti često i mnogo o sudu koji će doći, osobito se zadržavajući i zadubljujući u misao da će nam biti suđeno svakom pojedinačno. Sve su to zasigurno djela svojstvena istinskoj i spasonosnoj vjeri; to je pravi smisao bavljenja Knjigom Otkrivenja i drugim proročkim dijelovima Svetog pisma, i sasvim se razlikuje od našeg poznavanja njihovog ispravnog tumačenja: skidanje vela s naših očiju, skidanje pokrivača što leži preko lica svijeta, kako bismo, dok se krećemo amo-tamo, dok ustajemo i liježemo, dok radimo, hodamo, odmaramo i zabavljamo se, vidjeli Božje Prijestolje podignuto u samom našem središtu, Njegovu veličanstvenost i Njegov sud, neprestano zauzimanje Njegova Sina za odabrane, njihove kušnje i njihovu pobjedu.

Neka nas Bog stoga sve obdari sposobnošću da hodamo uz pomoć vjere, a ne uz pomoć vida, te da živimo u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.


[Odlomak iz knjige: „Antikrist“, John Henry Newman, Zagreb: Sion, 2006. str. 41-43]