Iz Apostolske konstitucije Božanskim nadahnućem svetog Pija X., pape
Božanskim
nadahnućem sastavljeni su psalmi. Zbirka psalama sastavni je dio Svetoga pisma.
Crkva ih od svojih početaka cijeni kao čudesno vrelo za njegovanje pobožnosti u
vjernika što stalno prinose žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju
ime njegovo. Štoviše, po običaju što se već uvriježio u starome Zakonu, Psaltir
je zauzeo odlično mjesto u samoj svetoj liturgiji i božanskoj službi. On je
postao, kako veli Bazilije, prirođen glas
Crkve. Psalmodija je, po riječima našeg prethodnika Urbana VIII., kći one himnodije što se sveudilj pjeva pred
prijestoljem Boga i Jaganjca. Ona po riječima Atanazijevim, osobito ljude posvećene bogoštovlju, uči
kojim načinom treba hvaliti Boga i kojim se doličnim riječima slavi. O tome
lijepo veli Augustin: Kako bi čovjek
dostojno slavio Boga, sam se Bog proslavio; i pošto se Bog udostojao sam sebe
proslaviti, čovjek znade put kako da ga slavi.
K
tome, u psalmima se nalazi čudesna neka sila, moćna zanijeti duše za sve
vrline. Sve Pismo doduše, i staro i novo, bogoduho je i puno nauka, kako stoji
pisano. No Psaltir, kao neki raj svih drugih knjiga, sadrži pjesme u kojima propjevaju
sve druge knjige. Riječ je to i opet Atanazijeva koji još dodaje: Onome tko psalira psalmi su kao neko
ogledalo: u njemu može ogledati sebe i pokrete svog srca, te njima pobuđen moli.
Stoga Augustin u Ispovijestima veli: Koliko
sam plakao, slušajući tvoje himne i pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima
kojima je odjekivala tvoja Crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se
moje razlijevala istina i odande mi se rasplamsavao oganj pobožnosti. Suze su
mi tekle, a meni je bilo lijepo uz njih.
