četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Tvoje je tijelo sveto i preslavno


Iz Apostolske konstitucije Predarežljivi Bog, pape Pija XII.


Sveti oci i veliki naučitelji u propovijedima i govorima koje su držali puku na svetkovinu Bogorodičina uznesenja, o Marijinu uznesenju su govorili kao o nauku koji kršćanski vjernici već poznaju i usvajaju: njega su osvjetljavali i tumačili, njegov smisao i sadržaj produbljivali, objašnjavali osobito da se ovom svetkovinom slavi ne samo spomen da je tijelo Blažene Djevice Marije sačuvano od raspadanja nego da je i slavilo pobjedu nad smrću, i da je u nebu proslavljeno, po primjeru njezina Jedinorođenca, Isusa Krista.

Tako sveti Ivan Damašćanski, koji se ističe između ostalih kao odlični glasnik ove predane istine, uspoređujući tjelesno Uznesenje slavne Majke Božje s ostalim njezinim odlikama i povlasticama, snažnom rječitošću uzvikuje: „Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti. Trebalo je da ona, koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je da zaručnica, koju je Otac zaručio, boravi u nebeskim ložnicama. Trebalo je da ona, koja je gledala svoga Sina na križu i u srce primila mač boli od kojega je bila izuzeta u porođaju, gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca. Trebalo je da Majka Božja ima ono što pripada Sinu, i da je štuje svako stvorenje kao Božju Majku i službenicu“.


Sveti German Carigradski smatrao je to što je tijelo Bogorodice Djevice Marije ostalo neraspadnuto i na nebo uzneseno sukladnim ne samo njezinim božanskim materinstvom nego i s posebnom svetošću njezina djevičanskog tijela: „Ti se, prema Svetom Pismu, prikazuješ u ljepoti; i tvoje djevičansko tijelo čitavo je sveto, čitavo je čisto, čitavo je Božje prebivalište; tako da je zbog toga potom bilo izuzeto od pretvaranja u prah; preobličeno dakako, ukoliko ljudsko, za uzvišeni život neraspadljivosti; ali isto živo i preslavno, cjelovito i obdareno puninom života“.

Drugi jedan stari pisac tvrdi: „Kao preslavna, dakle, Majka Krista Boga, našega Spasitelja, djelitelja života i besmrtnosti, od njega dobiva život, obdarena tijelom u vječnoj neraspadljivosti s njim, koji ju je podigao iz groba i uzeo k sebi na način kako to zna samo on.“

Svi ti dokazi i misli svetih otaca imaju kao zadnji oslon Sveto pismo, koje nam slavnu Majku Božju stavlja pred oči najtješnje povezanu s njezinim božanskim Sinom, kao onu koja uvijek sudjeluje u njegovoj sudbini.

Ali na poseban način valja spomenuti da već od drugog stoljeća sveti oci prikazuju Djevicu Mariju kao novu Evu, koja iako je novom Adamu podvrgnuta, ipak je s njim najuže povezana u onoj borbi protiv paklenog neprijatelja. Prema onome što je naviješteno u protoevanđelju, ova se borba imala završiti potpunom pobjedom i nad grijehom i nad smrću, a to je obadvoje u spisima Apostola naroda uvijek međusobno povezano. Zbog toga, kao što je slavno Kristovo uskrsnuće bilo bitni dio i posljednji pobjednički znak ove pobjede, tako je trebalo da se i proslavljenjem djevičanskog tijela završi ova borba, koju je Blažena Djevica Marija vodila u zajednici sa svojim Sinom, kao što isti Apostol kaže: Kad se ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda proguta smrt.

Tako je uzvišena Majka Božja, koja je prije sve vječnosti jednom istom odlukom predodređenja, otajstvenim načinom povezana s Isusom Kristom, bezgrješna u svom začeću, nepovrijeđena djevica u svom božanskom materinstvu, velikodušna pratilica božanskog Otkupitelja, koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama. Na kraju je kao krunu svih povlastica postigla da bude izuzeta od raspadanja u grobu, i da pobjedivši smrt, kao već prije njezin Sin, bude s tijelom i dušom uzdignuta gore u slavu nebesku, da tu blista kao Kraljica, s desne svoga Sina, besmrtnog Kralja vjekova.


(AAS 42 [1950], 760-762, 767-769)