Ivan Pavao I. – papa Drugog vatikanskog sabora

B

eatifikacija Ivana Pavla I. od 4. rujna 2022. pojačala je dojam da Franjo želi kanonizirati sve koncilske pape, a s njima i sam Drugi vatikanski.

Izjava Bratstva sv. Pija X. o kanonizaciji pape Pavla VI.

Prigodom Biskupske sinode o mladima papa Franjo će u nedjelju, 14. listopada 2018., poduzeti kanonizaciju pape Pavla VI.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ponavlja ozbiljnu zadršku koju je izrazilo tijekom beatifikacije Pavla VI. 19. listopada 2014.:

- te beatifikacije i kanonizacije novijih papa s ubrzanim postupkom napuštaju mudrost stoljetnih pravila Crkve. Nije li njihov cilj više kanonizirati pape Drugoga vatikanskoga sabora nego junaštvo njihovih teologalnih kreposti? Ako znamo da je prva dužnost pape kao nasljednika sv. Petra utvrditi braću u vjeri (Lk 22,32), imamo dobar razlog da budemo zbunjeni.

- točno je da je Pavao VI. bio odgovoran za okružnicu Humanae vitae (25. srpanj 1968.) koja je poučila i utješila katoličke obitelji u vremenu kada su najtemeljnija načela ženidbe bila pod žestokim udarom. On je također bio autor Vjerovanja naroda Božjega (30. lipanj 1968.) po kome je želio naglasiti članke katoličke vjere koje je stavilo u pitanje progresivističko okružje, poglavito skandalozni Holandski katekizam (1966.).

- ali Pavao VI. je također papa koji je zaključio Drugi vatikanski, uvodeći time u Crkvi doktrinarni liberalizam koji se posebno očitovao u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Učinak je bio nered koji je on sam priznao 7. prosinca 1968. kada je rekao: ,,Crkva je sada suočena s nesigurnošću, samokriticizmom, mogli bismo gotovo reći samodestrukcijom. Kao da Crkva napada samu sebe“. Sljedeće godine je zaključio: ,,U mnogim područjima nam koncil nije donio nutarnji mir, on je prije pobudio nevolju i poteškoće koje su beskorisne za utvrđivanje Kraljevstva Božjega u Crkvi i dušama“. Išao je tako daleko da je dao ovo upozorenje za uzbunu 29. srpnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu ušao je u hram Božji dim Sotonin. Sumnja, nesigurnost, razmirice, briga, nezadovoljstvo i sukobi su jasno vidljivi…”. No on je samo ustvrdio činjenicu, a propustio je poduzeti mjere koje bi zaustavile samouništenje.

- Pavao VI. je papa koji je zbog ekumenskih razloga nametnuo liturgijsku reformu obreda Mise i svih sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci su prokazali tu novu Misu jer ona ,,predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“[1]. Na njihovom tragu je nadbiskup Lefebvre proglasio da je nova Misa ,,prožeta duhom protestantizma“ koji je ,,otrov štetan za vjeru“[2].

- za njegova pontifikata su mnogi svećenici i redovnici bili progonjeni, čak i osuđeni, zbog njihove vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sjeća se s velikom žalošću osude iz 1976. kojom je nadbiskup Marcel Lefebvre bio proglašen suspendiranim a divinis zbog svoje privrženosti toj Misi i kategoričkog odbijanja reformi. Tek je 2007., kada je izdan motuproprij pape Benedikta XVI., konačno priznato da tridentska Misa nikada nije bila ukinuta.

Danas Svećeničko bratstvo sv. Pija X. više nego ikada obnavlja svoju privrženost dvotisućljetnoj Tradiciji Crkve, uvjereno da ta vjernost, daleko od toga da bude zastarjela rigidnost, pruža spasonosni lijek za samouništenje Crkve. Kao što je generalni poglavar, p. Davide Pagliarani nedavno izjavio: ,,Naša najdublja želja je da službenici Crkve prestanu promatrati Tradiciju kao teret ili skup starih stvari izašlih iz mode, nego kao jedini mogući način da se ona obnovi”[3].

Menzingen, 13. listopada 2018.

[1] Kratak kritički pregled Novog reda Mise, popratno pismo kardinala Ottavianija i Baccija, 3. rujna 1969., §1.

[2] Otvoreno pismo zbunjenim katolicima

[3] Intervju p. Pagliaranija na fsspx.news. 12. listopada 2018.

Službeno priopćenje Generalne kuće FSSPX-a o proglašenju blaženim pape Pavla VI.

Na završetku izvanredne Sinode o obitelji, u nedjelju 19. listopada 2014. papa će Franjo papu Pavla VI. proglasiti blaženim. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. izriče najveće pridržaje s obzirom na proglašenje blaženim i svetim nedavno preminulih papā. Ubrzani postupak svjesno zanemaruje mudrost drevnih pravila Crkve.

Zacijelo je Pavao VI. papa enciklike Humanae Vitae [1] koja je katoličkim obiteljima donijela svjetlo i utjehu kada su temeljna načela braka bila snažno napadnuta kako su ih na sablažnjiv način napali i sada neki sudionici na ovoj posljednjoj Sinodi.

Ali Pavao VI. je također papa koji je priveo kraju Drugi vatikanski sabor; unutar Crkve uveo je doktrinarni liberalizam koji se izriče u zabludama kao što su vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam. Uslijedila je pomutnja koju je sam Pavao VI. priznao u govoru od 7. prosinca 1968. godine : „Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem.(…) Kao da se Crkva sama na sebe obara“. Godinu je dana kasnije priznao: „Na brojnim poljima Koncil nam dosada nije dao spokoj, nego je štoviše prouzročio pomutnju i probleme koji nisu korisni jačanju Kraljevstva Božjega u Crkvi i u dušama“. Sve do alarmantnog poziva 29. lipnja 1972: „Sotonin dim je ušao kroz neku pukotinu u hram Božji: sumnja, nesigurnost, preispitivanje, nemir, nezadovoljstvo, sukobljavanje uzeli su maha“. Ali se samo ograničio na konstataciju, a da nije poduzeo prikladne mjere da zaustavi ovo samouništenje.

Pavao VI. je papa koji je, s ekumenskim ciljem, nametnuo reformu obreda Mise i svih obreda sakramenata. Kardinali Ottaviani i Bacci javno su pokudili ovu novu Misu rekavši da ona predstavlja „u cjelini kao i u detaljima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije Mise formulirane na XXII. sjednici Tridentskog sabora’’. [2] Slijedeći ih, mons. Lefebvre je definirao da je nova Misa „prožeta protestantskim duhom“, rekavši da sadržava „štetan otrov za vjeru.“ [3]

Za njegova pontifikata mnogobrojni su svećenici i redovnici proganjani, a također i osuđivani zbog svoje vjernosti tridentskoj Misi. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sa žaljenjem podsjeća na osudu koja je izrečena 1976. mons. Marcelu Lefebvreu koji je proglašen suspendiranim a divinis poradi svoje privrženosti ovoj Misi te svojeg kategoričkog odbijanja reformi. Tek 2007. godine Benedikt je XVI. priznao da tridentska Misa nikada nije bila dokinuta.

Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"

Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dvojica živih papa bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa¹.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.²

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.

O nezabludivosti kanonizacija koje je izvršio papa Ivan Pavao II.

Jer, ja se doduše mogu prevariti, ali koliko se može pratiti razvoj koncilske Crkve od Koncila do danas, čini se da ovi pape, kao papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. nisu htjeli zahtijevati svoju nezabludivost, ni na Koncilu, a niti kod onih mjera koje su slijedile nakon Koncila.

Rekao bih da su se na određeni način pribojavali misliti na nezabludivost jer u to nisu vjerovali: nisu vjerovali u nezabludivost. To je posve jednostavno promišljanje, nije potrebno dugo o tome razmišljati, osobito što se tiče Ivana Pavla II.: formacija Ivana Pavla II. obilježena je evolutivnom istinom, istinom koja se razvija; za njega ne postoji ustaljena istina, istina se mijenja s vremenom, sa stanjem znanosti, s razvojem humanističkih znanosti itd.; istina je živa, tako nam se kaže, i oni nas osuđuju jer ne prihvaćamo živu Tradiciju; živa Tradicija jest Tradicija koja se mijenja. Uzmite u obzir, dakle, da je njemu nemoguće, da je za njegovo razmišljanje nepojmljivo odrediti jednu istinu; nemoguće, on to ne može shvatiti: za njega vrijedi da istinu shvaća samo kao jedan život, život koji raste, koji se mijenja, koji se razvija, koji se usavršava itd.

Proglašenje svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Potpisom na dekretu koji je za to nužan, papa Franjo je u petak 5. srpnja omogućio proglašenje svetima dvojice svojih prethodnika: pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II.

Krajnje upitne kanonizacije jasan su signal svijetu: Inicijator II. vatikanskog sabora bit će uzdignut na čast oltara te papa „humanističkog sveopćeg spasenja“ kako je to prvi put pred očima svijeta celebrirano u Asizu 1986. godine.