Trebamo li moliti svjetlosna otajstva Krunice?

15 ili 20 otajstava Krunice?

Ovaj tekst napisan je povodom objavljivanja apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim on predlaže dodavanje standardnom rasporedu Krunice 5 dodatnih otajstava – tzv. 'svjetlosna otajstva' u kojima će se razmatrati Isusovo javno djelovanje. U tekstu se obrazlaže stajalište koji trebamo zauzeti prema toj inovaciji na temelju Tradicije.

„Kada netko živi za novotarije, uvijek će postojati potreba za novom novotarijom.“

(Nadbiskup Fulton J. Sheen)

Papa Ivan Pavao II. je 16. listopada 2002. označio 24. godišnjicu svog papinstva objavljivanjem Apostolskog pisma Krunica Djevice Marije u kojem je proglasio „Godinu krunice“ od listopada 2002. do listopada 2003. Dokument je također sadržavao glavne papine inovacije čiji je pontifikat označen neprekidnim nizom novotarija. Najavio je da će dodati pet novih otajstava krunici.

Glas o novim otajstvima je prvi put objavljen 14. listopada preko raznih novinskih agencija koje su tvrdile da je ta vijest procurila preko vatikanskih izvora. Ocu Richardu Johnu Neuhausu iz časopisa First Things bilo je teško povjerovati tim ranim izvještajima i rekao je The Chicago Tribuneu da papa vjerojatno neće izmijeniti krunicu. „Da bi on sugerirao“, rekao je Neuhaus „ili čak objavio neku vrstu službene promjene krunice je potpuno netipično, potpuno neprikladno“. Neuhaus je rekao da Papa nema vlast naložiti promjene u jednoj takvoj molitvi. Otac Neuhaus je u pravu da papa ne može naložiti takve promjene, ali pogriješio je kada je tvrdio da je papina promjena krunice potpuno „netipična“ za tog vrhovnog poglavara pokoncilskog aggiornamenta. Čak su i sekularne novine prepoznale Ivana Pavla II. kao čovjeka sa strašću za postavljanje papinskih presedana.

Frank Bruni iz New York Times-a je napisao 14. listopada: „Ponovno je papa Ivan Pavao II. smjelo otišao tamo gdje drugi pape nisu: u sinagogu, na skijanje, daleke zemlje s malenim brojem stanovništva. Sutra će on izgleda prijeći još jednu granicu i načiniti značajnu promjenu u krunici, koja je bila potpisana metoda katoličke molitve kroz mnoga stoljeća.“

Bruni je propustio spomenuti da je Ivan Pavao također prvi papa koji je poljubio Kuran, sudjelovao na rock'n'roll liturgijama, dopustio ministrantice, dopustio „laike djelitelje“ pričesti na njegovim papinskim Misama, predložio „zajednički martirologij“ koji se sastoji i od katolika i nekatolika [mučenika], hvalio dokumente koji nazivaju potrebu da se nekatolici obrate u Katoličku crkvu „zastarjelom ekleziologijom“, sudjelovao u „inkulturiranim“ obredima u koje je bio uključen poganski obred i sazvao molitvene skupove svih religija u koje su bili uključeni katolici, protestanti, židovi, muslimani, hindusi i štovatelji zmija.

O istoj temi Reuters je kazao: „Mijenjanjem jedne od temeljnih kršćanskih molitvi nakon gotovo jednog tisućljeća biti će tipični način za 82-godišnjeg papu kojim će okruniti 24 godine svojeg pontifikata obilježenog smjelim inicijativama koje je ponekad poduzimao protivno savjetima pomoćnika.“ „Nova otajstva“ krunice su sve iznenadila.

Apostolsko pismo

Papa je najavio da priprema dokument koji naglašava vrijednost krunice. Poticao je vjernike da mole krunicu, uključujući obitelji. Ivan Pavao je zatim rekao da on želi da ljudi „ponovno otkriju ljepotu i dubinu ove molitve“.

Papa je u većem djelu Apostolskog pisma bio vjeran svojoj riječi. Većina Rosarium Virginis Mariae je hvalevrijedna, čak poučna. Kako se netko može raspravljati o proglašenju „godine krunice“ da bi obnovio prakticiranje te svete pobožnosti? Tko bi mogao naći pogrešku u papinom pozivu da se moli krunica za mir? Kako se netko može žaliti kada papa očajava što su obitelji razdijeljene, da često zajedno jedino gledaju televiziju i da bi trebale odvojiti neko vrijeme da umjesto toga zajedno mole krunicu?

Također je zanimljivo papino često pozivanje na blaženog Bartholomewa Longa (1841.-1926.) koji je bio kršteni katolik, napustio vjeru da bi postao sotonistički svećenik pa se zatim pokajao, obratio natrag na katolicizam i postao apostol krunice. To je prekrasna lekcija kako je obraćenje moguće čak i u naizgled beznadnim slučajevima.

Vjerojatno će Pismo doprinijeti obnovi pobožnosti krunice. Deseci će tisuća katolika koji ne slijede detalje događaja u Vatikanu, jednostavno saznati preko novina ili župnika da papa želi obnovljenu pobožnost prema krunici i oni će udovoljiti toj molbi. Nemam sumnji da će ovo Pismo proizvesti željeni cilj da nadahne više katolika na tu svetu praksu.

Opet u isto vrijeme, bezbrojni su katolici zbunjeni nepotrebnim dodavanjem pet novih otajstava. O kakvom se to čudnom pokoncilskom uvjerenju među današnjim vođama u Crkvi radi da katolicima tradicionalna pobožnost neće biti zanimljiva ako je Ivan Pavao ne modernizira? Zašto je potrebno unakaziti naše pobožnosti da bi se pridobila pažnja katolika? Zašto je bilo potrebno da Papa udari svoj osobni žig na Krunicu, umjesto da je jednostavno promovira takvu kakva je: kao što su radili svi pape prije njega, brojni sveci, i kao što je to radila Majka Božja u Fatimi?

Pismo nadbiskupa Lefebvrea i biskupa de Castro Mayera papi Ivanu Pavlu II. (1985.)

 

Tijekom petnaest dana prije blagdana Bezgrešnog Začeća, Vaša Svetost je odlučila sazvati izvanrednu sinodu u Rimu, s ciljem da se Drugi vatikanski sabor, završen prije dvadeset godina, "učini još prisutnijim".

Povodom ovog događaja, dopustite nama, koji smo aktivno sudjelovali na koncilu, obznaniti Vam s dužnim poštovanjem naše spoznaje i naše želje, za dobro Crkve i za spas povjerenih nam duša.

Ovih dvadeset godina, kako to kaže sam prefekt Kongregacije za nauk vjere, dovoljno ilustrira situaciju čiji je rezultat stvarno samouništenje Crkve, osim u onim područjima gdje se zadržala tisućljetna Tradicija Crkve.

Promjena iznuđena unutar Crkve u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća dobila je konkretni oblik i izraz u koncilu po Deklaraciji o vjerskoj slobodi, koja je odobrila čovjeku naravno pravo da bude oslobođen od bilo kakve obaveze koju bi mu nametao božanski zakon da prione uz katoličku vjeru da bi se spasio, obaveze nužno utjelovljene u crkvenim i građanskim zakonima koji se podređuju zakonodavnoj vlasti Gospodina našega Isusa Krista.

Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"

Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dvojica živih papa bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa¹.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.²

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.

Nove kanonizacije - priopćenje za tisak

Prenosimo priopćenje za tisak Talijanskog distrikta Bratstva sv. Pija X. uoči kanonizacije pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.:

Svećeničko je bratstvo sv. Pija X. već u vrijeme proglašenja blaženim Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. izreklo teške i dokumentirane pridržaje o djelu ove dvojice papa, predočujući ih samim crkvenim vlastima. Sada papa Franjo želi pristupiti „kanonizaciji“ ove dvojice papa. Iscrpnije studije [1] o tome kako su posljednji pape redefinirali svetost i njihovi sami čini dopuštaju nam opravdano sumnjati da nove kanonizacije uživaju isti autoritet i vrijednost kao stare, sačuvavši pak to ime.

Poradi toga se nijedan katolik ne može osjećati obvezanim činom pape Franje, ostaje, štoviše, dužnost osude čina Ivana Pavla II. koji idu u protivnom smjeru u odnosu na ono što su učinili istinski kanonizirani sveci.[2]

Ne držimo mogućim da Crkva za uzor vjernicima predlaže posve proturječna držanja: to bi odgovaralo uništenju vjerodostojnosti. Kako bi se doista moglo kanonizirati nekoga tko je, umjesto da brani vjeru, pridonio njezinom uništenju u dušama, ulijevajući malo pomalo vjerski relativizam?

O nezabludivosti kanonizacija koje je izvršio papa Ivan Pavao II.

Jer, ja se doduše mogu prevariti, ali koliko se može pratiti razvoj koncilske Crkve od Koncila do danas, čini se da ovi pape, kao papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. nisu htjeli zahtijevati svoju nezabludivost, ni na Koncilu, a niti kod onih mjera koje su slijedile nakon Koncila.

Rekao bih da su se na određeni način pribojavali misliti na nezabludivost jer u to nisu vjerovali: nisu vjerovali u nezabludivost. To je posve jednostavno promišljanje, nije potrebno dugo o tome razmišljati, osobito što se tiče Ivana Pavla II.: formacija Ivana Pavla II. obilježena je evolutivnom istinom, istinom koja se razvija; za njega ne postoji ustaljena istina, istina se mijenja s vremenom, sa stanjem znanosti, s razvojem humanističkih znanosti itd.; istina je živa, tako nam se kaže, i oni nas osuđuju jer ne prihvaćamo živu Tradiciju; živa Tradicija jest Tradicija koja se mijenja. Uzmite u obzir, dakle, da je njemu nemoguće, da je za njegovo razmišljanje nepojmljivo odrediti jednu istinu; nemoguće, on to ne može shvatiti: za njega vrijedi da istinu shvaća samo kao jedan život, život koji raste, koji se mijenja, koji se razvija, koji se usavršava itd.

Ivan Pavao II. i sveopće spasenje

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II. planirano je za travanj 2014., u nedjelju Božanskog Milosrđa. Dr. Heinz-Lothar Barth već je 2007. napisao detaljnu studiju o pontifikatu ovoga pape.

Citirat ćemo nekoliko odlomaka iz tog djela u kojemu se bonnski znanstvenik bavi naukom o sveopćem spasenju koji je papi Ivanu Pavlu II. barem bio blizak.

„Uzmimo nekoliko središnjih dogmatskih vidika proteklog pontifikata. Umirovljeni redoviti profesor za misijske i religijske znanosti iz Münstera Johannes Dörmann u svojem je standardnom djelu u više svezaka „Der theologische Weg Johannes Paul II. zum Weltgebetstag der Religionen in Assisi“ neoborivo dokazao da je Papa imao određene simpatije prema teoriji o sveopćem spasenju koju je Crkva već u antici osudila - barem se to može reći sa sigurnošću.

Proglašenje svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Potpisom na dekretu koji je za to nužan, papa Franjo je u petak 5. srpnja omogućio proglašenje svetima dvojice svojih prethodnika: pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II.

Krajnje upitne kanonizacije jasan su signal svijetu: Inicijator II. vatikanskog sabora bit će uzdignut na čast oltara te papa „humanističkog sveopćeg spasenja“ kako je to prvi put pred očima svijeta celebrirano u Asizu 1986. godine.