srijeda, 13. travnja 2016.

Apostolska pobudnica i ukidanje grijeha preuzetnosti

Nova sinodalna Crkva na djelu: kardinali Dolan (lijevo) i Wuerl na Misi otvaranja Izvanredne sinode o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine

Ne postoji drugi način da se to kaže: unatoč uvjeravanju u suprotno, Amoris Laetitia predstavlja pokušaj ostvarenja revolucije u katoličanstvu na štetu prethodnog učenja Crkve o nerazrješivosti braka i primanju Euharistije. Osim toga je to i na svjetovnoj razini jedno zamorno, dugačko i opširno djelo loše napisane i promišljene amaterske postmoderne dekonstruktivističke sociologije.

Kako bi postiglo svoj cilj razgradnje sakramenata Ženidbe i Euharistije, djelo ocrtava sliku sakramentalne bračne ljubavi kao mučilišta zlostavljanja, dominacije, seksizma, izrabljivanja i beskrajnih financijskih i emocionalnih tjeskoba. Sakrament ženidbe, tvrdi se, podvrgava bračne drugove potrebi međusobnog traženja stalnog oprosta i uzajamnog milosrđa na trajnoj osnovi.

Doista, predstavljajući naizgled vrlo uznemirujućim jezikom znatnu zbrku o naravi bračne ljubavi, ovo djelo pokušava istaknuti da su zapreke ostajanju u doživotnom braku sve veća ružnoća i nemoć koje prate starost. Takve tvrdnje su jednostavno neshvatljive i odražavaju ono što bi se, u svjetlu nedavnog ponašanja hijerarhije, moglo tumačiti kao uznemirujuće veličanje i očaranost mladošću.

Pozivanje na tako različite i značajne izvore kao što su "istočnjački majstori", Erich Fromm, Martin Luther King, Babettina gozba, te brojne i prekomjerne Franjine vlastite ranije izjave, a povremeno čak i selektivne citate iz Biblije, autor traži da Crkva prihvati i ne komentira negativno razvod i preljub. To će, tvrdi on, smanjiti učestalost tih pojava.

Štoviše, unatoč strašnoj naravi sakramentalnog braka kojega opisuje, autor ipak upućuje na argumente za poticanje onih u neregularnim vezama da se sakramentalno vjenčaju. Nije lako odgovoriti na pitanje zašto bi netko tko "živi u grijehu" želio ući u tako strašnu ustanovu, pogotovo jer izgleda da se ta ustanova više ne može smatrati de facto nerazrješivom, čak i ako je, trenutno teoretski de jure nerazrješiva. Doista se na jednom mjestu u ovom dokumentu brak zapravo naziva ugovorom.

Osim toga, s obzirom na tzv. pojam stupnjevitosti, mora se naglasiti da to, zapravo, rezultira time da Amoris Laetitia tvrdi da su sva djelovanja manje ili više jednakovrijedna. To čini tvrdeći da čak i u lošim stvarima postoje dobre stvari. Prema tome, slijedi da su loše stvari zapravo dobre. Suživot (divlji brak), na primjer, odražava ljubav, ljubav je dobra, dakle, suživot je dobar.

Nadalje, takozvani pojam postupnosti olakšava preljubnicima (koji su u teškom grijehu) primanje pričesti. To će se ostvarivati, ovisno o situacijskim činjenicama. Ali jedna se stvar snažno ističe: nikoga ne treba zauvijek držati udaljenim od pričesti.

Iako se razmatra samo približavanje onih u "neregularnim odnosima", čini se da neće postojati razumna osnova za odbijanje proširivanja te logike na sve one koji su u teškom grijehu. Da primaju pričest svi teški grješnici, bez obzira na njihovu vrstu, ostavljeno je na savjest grješnika i njihovog župnika. Ovo je neosporno tempirana bomba sofističkih argumenata sadržanih u Amoris Laetitia; druga je opravdanje oženjenog svećenstva; i, tko zna, možda čak i homoseksualnog i oženjenog svećenstva. Ustave su se otvorile, a tko smo mi da sudimo?

Konačno, izgleda da se nitko u zajednici nema pravo nad tim sablažnjavati. Skandal i zabrana pristupanja pričesti se možda treba odnositi samo na one koji sudjeluju u socijalnoj nepravdi, nešto za što Franjo, što nas ne čudi, izražava duboki prezir.

U pogledu razlučivanja, čini se da sada svi katolici, uključujući i katoličke biskupe, moraju za sebe razlučiti neke stvari. Sada čekamo vodstvo koje je do sada bolno nedostajalo.
U međuvremenu, prepušteni smo sebi u razuvjeravanju da pobudnica nije tako loša kakva bi mogla biti. Kao što je jedan oduševljeni promatrač rekao: "Hej, stvarno smo tu izbjegli metak!"

Stvarno? Dakle, upali smo toliko duboko u zečju rupu, da je "izbjegavanje heretičnih metaka" u papinskim pobudnicama dovoljna osnova za proglašavanje pobjede? (Čuju li uopće ti komentatori sami sebe?)

Naravno da ovdje zapravo nismo izbjegli metak. Sve se odvija po rasporedu. Ova pobudnica je prvi čin "sinodalnog procesa" u tijeku, smišljenog za uspostavljanje "nove Crkve" o kojoj smo toliko čuli na Sinodi o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine.

Na završnoj konferenciji za novinare kardinal Peter Turkson je objasnio kako će djelovati taj novi proces, kako će trebati godine za uspostavu te 'nove Crkve', i kako će se, na primjer, na sinodi sljedeće godine rješavati pitanje istospolnih zajednica:


Dakle, zakopčajte pojaseve.

Je li pretjerano tvrditi da rimsko milosrdno ludilo predstavlja de facto ukidanje jednog od dvaju grijeha protiv Duha Svetoga? Katolička enciklopedija primjećuje da je preuzetnost "porok protivan teološkoj kreposti nade. On se također može smatrati proizvodom oholosti. Može se definirati kao stanje duše koja se, zbog neurednog oslanjanja na Božju milost i moć, nada spasenju ne čineći ništa da ga zasluži, ili oproštenju svojih grijeha, ne kajući se za njih." Zvuči poznato?

Čini se da to nije kraj, nego početak razapinjanja mističnoga Tijela Kristova u suvremenom svijetu.

"Eli, Eli, lama sabachthani?"

Michael J. Matt i Thomas More

Izvor: Remnant Newspaper

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.