Nova
sinodalna Crkva na djelu: kardinali
Dolan (lijevo)
i Wuerl na Misi otvaranja
Izvanredne sinode o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine
Ne
postoji drugi način da se to
kaže: unatoč
uvjeravanju u suprotno, Amoris
Laetitia
predstavlja pokušaj ostvarenja revolucije u katoličanstvu na štetu
prethodnog učenja Crkve o nerazrješivosti braka i primanju
Euharistije. Osim toga je
to
i na svjetovnoj razini jedno
zamorno, dugačko i opširno djelo loše napisane i promišljene
amaterske postmoderne
dekonstruktivističke
sociologije.
Kako
bi postiglo svoj cilj razgradnje sakramenata Ženidbe
i Euharistije,
djelo ocrtava sliku sakramentalne bračne ljubavi kao mučilišta
zlostavljanja, dominacije, seksizma, izrabljivanja i beskrajnih
financijskih i emocionalnih tjeskoba. Sakrament ženidbe, tvrdi se,
podvrgava bračne
drugove
potrebi međusobnog traženja stalnog oprosta i uzajamnog milosrđa
na trajnoj osnovi.
Doista,
predstavljajući naizgled vrlo uznemirujućim jezikom znatnu zbrku o
naravi bračne ljubavi, ovo
djelo
pokušava istaknuti da su zapreke ostajanju u doživotnom braku sve
veća ružnoća i nemoć koje prate starost. Takve tvrdnje su
jednostavno neshvatljive i odražavaju ono što bi se, u svjetlu
nedavnog ponašanja hijerarhije, moglo tumačiti kao uznemirujuće
veličanje i očaranost mladošću.
Pozivanje
na tako različite i značajne izvore kao što su "istočnjački
majstori", Erich Fromm, Martin Luther King, Babettina gozba, te
brojne i prekomjerne Franjine vlastite ranije izjave, a povremeno čak
i selektivne citate iz Biblije, autor traži da Crkva prihvati i ne
komentira negativno razvod i preljub. To će, tvrdi on, smanjiti
učestalost tih pojava.
Štoviše,
unatoč strašnoj naravi sakramentalnog braka kojega opisuje, autor
ipak upućuje
na argumente za poticanje onih u neregularnim vezama da se
sakramentalno vjenčaju. Nije lako odgovoriti na pitanje zašto bi
netko tko "živi u grijehu" želio ući u tako strašnu
ustanovu, pogotovo jer izgleda da se ta ustanova
više ne može smatrati de
facto
nerazrješivom, čak i ako je, trenutno teoretski de
jure
nerazrješiva. Doista se na jednom mjestu u ovom dokumentu brak
zapravo naziva ugovorom.
Osim
toga, s obzirom na tzv. pojam
stupnjevitosti, mora se naglasiti da to, zapravo, rezultira time da
Amoris
Laetitia tvrdi
da su sva djelovanja manje ili više jednakovrijedna.
To čini tvrdeći da čak i u lošim stvarima postoje dobre stvari.
Prema tome, slijedi da su loše stvari zapravo dobre. Suživot
(divlji brak), na primjer, odražava ljubav, ljubav je dobra, dakle,
suživot je dobar.
Nadalje,
takozvani pojam
postupnosti olakšava preljubnicima (koji su u teškom grijehu)
primanje pričesti. To će se ostvarivati, ovisno o situacijskim
činjenicama.
Ali jedna se stvar snažno ističe: nikoga
ne treba zauvijek držati udaljenim
od pričesti.
Iako
se razmatra samo približavanje onih u "neregularnim odnosima",
čini se da neće postojati razumna osnova za odbijanje proširivanja
te logike na sve one koji su u teškom grijehu. Da
primaju pričest svi
teški grješnici,
bez obzira na njihovu
vrstu,
ostavljeno je na savjest grješnika
i njihovog župnika. Ovo je neosporno tempirana bomba sofističkih
argumenata
sadržanih
u Amoris
Laetitia;
druga je opravdanje oženjenog svećenstva; i, tko zna, možda čak i
homoseksualnog i oženjenog svećenstva. Ustave su se otvorile, a tko
smo mi da sudimo?
Konačno,
izgleda da se nitko u zajednici nema pravo nad tim sablažnjavati.
Skandal i zabrana pristupanja pričesti se možda treba odnositi samo
na one koji sudjeluju u socijalnoj nepravdi, nešto za što Franjo,
što nas ne čudi, izražava duboki prezir.
U
pogledu razlučivanja, čini se da sada svi katolici, uključujući i
katoličke biskupe, moraju za sebe razlučiti neke stvari. Sada
čekamo vodstvo koje je do sada bolno nedostajalo.
U
međuvremenu, prepušteni smo sebi u razuvjeravanju da pobudnica nije
tako loša kakva bi mogla biti. Kao što je jedan oduševljeni
promatrač rekao: "Hej, stvarno smo tu izbjegli metak!"
Stvarno?
Dakle, upali smo toliko duboko u zečju rupu, da je "izbjegavanje
heretičnih
metaka" u papinskim pobudnicama dovoljna osnova za proglašavanje
pobjede? (Čuju li uopće ti komentatori sami sebe?)
Naravno
da ovdje zapravo nismo izbjegli metak. Sve se odvija po rasporedu.
Ova
pobudnica je prvi
čin
"sinodalnog
procesa" u tijeku, smišljenog za uspostavljanje "nove
Crkve" o kojoj smo toliko čuli na Sinodi o obitelji u Rimu u
listopadu prošle godine.
Na
završnoj konferenciji za novinare kardinal Peter Turkson je objasnio
kako će djelovati taj novi proces, kako će trebati godine za
uspostavu te 'nove Crkve', i kako će se, na primjer, na sinodi
sljedeće godine rješavati pitanje istospolnih zajednica:
Dakle,
zakopčajte pojaseve.
Je
li pretjerano tvrditi da rimsko milosrdno ludilo predstavlja de facto
ukidanje jednog od dvaju grijeha protiv Duha Svetoga? Katolička
enciklopedija primjećuje da je preuzetnost "porok protivan
teološkoj kreposti nade. On se također može smatrati proizvodom
oholosti. Može se definirati kao stanje duše koja se, zbog
neurednog oslanjanja na Božju milost i moć, nada spasenju ne čineći
ništa da ga zasluži, ili oproštenju svojih grijeha, ne kajući se
za njih." Zvuči poznato?
Čini
se da to nije kraj, nego početak razapinjanja mističnoga Tijela
Kristova u suvremenom svijetu.
"Eli,
Eli, lama sabachthani?"
Michael
J. Matt i Thomas More
Izvor:
Remnant Newspaper
