petak, 15. travnja 2016.

Mons. Tissier o sporazumu s Rimom


Izvadak iz ekskluzivnog intervjua s mons. Tissierom de Malleraisom

Mons. Tissier de Mallerais, francuski pomoćni biskup i nekadašnji rektor Bogoslovije u Ecôneu kao i teološki savjetnik nadbiskupa Lefebvrea u pregovorima potkraj osamdesetih godina, očitovao se na kraju intervjua povodom 25. obljetnice smrti preuzvišenog nadbiskupa Lefebvrea o sporazumu s Rimom.

Porte latine: Sada, 25 godina nakon smrti nadbiskupa Lefebvrea, kako izgleda budućnost Bratstva?

Mons. Tissier de Mallerais: Stvari postaju sve jasnije. Tijekom našeg hodočašća u Rim 2000. godine doživjeli smo izuzetno topao doček od strane kardinala Castrillona Hoyosa, koji je poticao Ivana Pavla II. na jednostrano priznavanje Bratstva. Onda nam je Benedikt XVI. priznao naša dva 'preduvjeta': priznanje slobode služenja stare Mise i povlačenje (manje ili više sretno za nas kao i za njega) 'izopćenja' iz 1988. god. U 2010. i 2011. imali smo planske doktrinarne rasprave: i potpuno neslaganje! Naš generalni poglavar Mons. Fellay je smatrao da treba nastaviti pregovore, što je kod nas izazvalo priličnu zabrinutost, do trenutka kada je postalo jasno, u svibnju i lipnju 2012., da Benedikt uvijek postavlja kao uvjet, kako je na početku otvoreno rekao, prihvaćanje Koncila i zakonitosti njegovih reformi. To je bio neuspjeh. Ali sada, očito je sa strane pape Franje raspoloženje da nas prizna bez tih uvjeta. I kažemo: Naprijed! Jer stvari idu naprijed i trebaju još napredovati.

Nadbiskup Lefebvre nikada nije postavio kao uvjet da nas Rim ponovno prizna, to da Rim napusti koncilske zablude i reforme. Čak i ako je on rekao nešto takvo Andreu Cagnonu 1990., on to nikada ne bi učinio, jer to nikada nije bila njegova politika, strategija s modernističkim Rimom. On je bio jak u vjeri, on nije popuštao u svojim doktrinarnim stavovima, ali u praksi je znao biti fleksibilan, strpljiv, pažljiv. Da bi postigao svoje ciljeve, razboritost ga je tjerala da vrši pritisak na protivnika, da ga uznemiri, da ga natjera na uzmak, uvjeri ga, ali da ga ne blokira zahtjevima koje još uvijek smatra neprihvatljivim. Nije odbijao dijalog i bio je spreman iskoristiti svaka vrata koja je sugovornik ostavio otvorenima. U tom smislu se upućivalo na njegov određeni oportunizam, govorilo se o 'pragmatizmu', i to je istina: to je mala dodatna krepost uz stožernu krepost razboritosti – oštroumnost, ta praktična mudrost, bliska solertii, o kojoj je govorio Aristotel, sv. Toma (2-2, q. 48, a. unicus) i "Gaffiot'', što je sposobnost primjene sredstava za postizanje svojih ciljeva.

Nadbiskup Lefebvre je sa svojom oštroumnošću tražio "da nas se barem tolerira". "To će biti veliki napredak", rekao je on. I "da nas se prihvati onakve kakvi jesmo", to jest, s našom praksom koja proizlazi iz naših doktrinarnih stavova. Pa, danas možemo vidjeti iz Rima raspoloženje kojim se podržava naše postojanje i naši teoretski i praktični stavovi. Kažem 'podržava' kako bi se izbjeglo 'tolerira', jer se tolerira zlo!

Doktrinarno, više nas se ne prisiljava da priznamo 'cijeli koncil' ili vjersku slobodu; neke zablude koje osuđujemo naši sugovornici će uskoro razmotriti kao predmet za slobodnu raspravu, odnosno raspravu koja se nastavlja. To je napredak. Mi razgovaramo, ali moramo priznati da se ne mijenjamo i da je malo vjerojatno da ćemo se mijenjati. A u praksi, od Rimljana tražimo ovo: "Priznajte naše pravo da vjernicima uvjetno ponovo podijelimo sakrament potvrde", i opet: "Priznajte valjanost naših ženidbi!" Vidite, ovo je ozbiljan kamen spoticanja. Trebalo bi nam priznati te stvari. Inače kako da budemo zahvalni?

To može potrajati, ali postoji Bog! I moćna Posrednica!


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.