subota, 16. travnja 2016.

Posinodska pobudnica ,,Amoris laetitia“ – pobjeda subjektivizma


Proteklog 8. travnja objavljena je dugo iščekivana posinodska pobudnica pape Franje. Papa ovdje nije udijelio opće dopuštenje za podjelu pričesti rastavljenima i ponovno oženjenima, a nije dao ni ovlast biskupskim konferencijama za uredbe o iznimnim slučajevima. Ponovio je i riječi protekle Biskupske sinode, da ,,nema nikakvog temelja za stvaranje usporedbi između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg s obzirom na brak i obitelji, čak ni u širem smislu (br. 251). Zaključno je pronašao i jasne riječi protiv dženderističkog nauka i označio ga kao ideologiju koja stoji u suprotnosti sa stvorenim poretkom (usp. br. 56). Zbog svega toga je papa Franjo razočarao puno nominalnih katolika i liberalni svijet.

Unatoč tome, ,,Amoris laetitia predstavlja potkopavanje bedema koje stavlja u pitanje cjelokupni katolički ćudoredni (moralni) nauk. U 8. poglavlju ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“ papa Franjo otvorio je put koji će u budućnosti dopuštati da se pozivanjem na papinsku uputu zaobiđe katolički ćudoredni nauk. Papa ne samo da ponavlja upitne izjave posljednje Biskupske sinode, prema kojima su rastavljeni i ponovno oženjeni 'živi članovi' Crkve preko kojih Duh Sveti izlijeva ,,darove i karizme radi spasenja sviju (br. 299), nego ide i dalje od toga. Katolički nauk o braku i sve dosadašnje norme ostaju doduše dalje valjane; dakle i dalje je zabranjeno onima koji žive u nebračnoj vezi ili samo građanskom braku podijeliti odrješenje i svetu Pričest, ali – postoje iznimke!

Trebalo bi, kaže Papa, izbjegavati sudove ,,koji ne uzimaju u obzir zamršenost različitih situacija (br. 286). Opće norme su doduše dobre, ,,ali ne mogu ipak u svojim formulacijama nikako obuhvatiti sve posebne situacije (br. 304). To možda vrijedi za mnoge ljudske propise, ali božanski zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene dopušteno samo u valjanom braku i sakramentalnu i izvršenu ženidbu ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle ni papa, ne poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima.

O tome je Crkva zajedno s mnogim nekršćanskim filozofima dosad uvijek naučavala da osim moralno indiferentnih čina postoje također čini koji su u sebi dobri ili u sebi loši, da je ćudorednost jednog čina dakle nešto objektivno, a ne naprosto ovisno o okolnostima ili osobnim namjerama. Ubiti nevinoga, zlostavljati dijete ili nekoga oklevetati je uvijek i pod svim okolnostima loše i ne može stoga postati ćudoredno dobrim ni pod kojom dobrom osobnom namjerom. Tko zbog neznanja i iskrivljene savjesti smatra da bi bilo dopušteno ubiti nevinoga da bi se spasilo drugoga, ili da bi bilo dopušteno oklevetati protivnika da bi se postiglo nešto dobro, može eventualno biti subjektivno ispričan od grijeha, ali objektivno ostaje njegov čin loš. A naprotiv, uvijek je dobro pomoći potrebitomu ili čuvati vjernost bračnom drugu. Ako bi netko činio nešto dobro samo zato da bi ga zbog toga drugi hvalili ili radi plaće, njegova bi se osobna zasluga umanjila ili izgubila, ali njegov bi čin ostao u sebi dobar. Naravni ćudoredni zakon nije dakle samo jedan ,,izvor nadahnuća za pronalaženje odluke (tako u br. 305), nego apodiktički zabranjuje ili nalaže određene čine.

To uopće nema veze s ,,vjerom da je sve bijelo ili crno (br. 305). Možemo itekako imati razumijevanje da je netko zbog nevjere ili nemilosrdnosti svog partnera bio primoran ući u novu vezu, može se i prihvatiti da je u takvom slučaju krivnja umanjena, ali unatoč tome, činjenica preljuba ostaje lošom.

A papa Franjo tvrdi da ,,ne možemo više tvrditi da se svi koji žive u nekoj tzv. 'neragularnoj' situaciji, nalaze u stanju smrtnog grijeha i da su izgubili posvetnu milost, i to ne samo zbog nepoznavanja božanskih normi, nego i zbog velike teškoće ,,u poznavanju vrijednosti koje se odnose na božansku normu. Netko bi se čak mogao ,,naći u konkretnom stanju koje mu ne dopušta djelovati drukčije i donijeti drukčiju odluku, bez da se optereti novom krivnjom (br. 301). Papa dakle sa svom ozbiljnošću tvrdi da bi se moglo dogoditi da netko tko se nađe u vezi koja je objektivno grješna, mora u njoj ostati, jer bi se inače opteretio novom krivnjom. Jedini slučaj koji bi ovdje bio zamisliv jest kada čovjek i žena ostanu zajedno zato što imaju zajedničku maloljetnu djecu. Taj slučaj je Crkva već prije odobrila pod uvjetom da par mora živjeti u potpunoj uzdržljivosti kao brat i sestra.

Uzmimo dakle da jedan par živi u nebračnoj vezi, ali imaju ,,veliku poteškoću prepoznati u tome nešto grješno. Taj par želi u svojoj vezi Boga ljubiti i služiti mu i pritom je subjektivno mirne savjesti. Moguće je da se jedan takav slučaj dogodi zbog pomutnje koju stvaraju mediji, javno mnijenje i svećenici koji se ne obaziru na nauk Crkve. Bio dakle takav par i subjektivno ispričan od grijeha, njegov odnos se ipak objektivno protivi Božjoj volji. Pravi pastir koji ima zadaću vratiti zalutale na put Božji ne može stoga takvu situaciju odobravati i tim ljudima podjeljivati sakramente kao da su kršćanski bračni par. Ali upravo na to upućuju papina razmišljanja. On piše da bi bilo moguće ,,živjeti u milosti Božjoj usred objektivno grješne situacije – koja nije subjektivno grješna, ili barem ne u potpunosti; ljubiti i rasti u životu milosti i ljubavi, kada tome pridolazi pomoć Crkve“ (br. 305). Kako se izričito napominje u fusnoti br. 351, ta pomoć Crkve se ,,u izvjesnim slučajevima može sastojati u ,,sakramentalnoj pomoći jer Euharistija ,,nije nagrada za savršene, nego moćni lijek i hrana za slabe“ (1). Time je Papa napustio tlo katoličkog ćudorednog nauka i upravo je drskost pozivati se za takve sofizme još i na nauk o raspoznavanju sv. Tome Akvinskog.

Papa Franjo može puno uvjeravati da ,,treba izbjegavati svako zavodljivo tumačenje“ i da treba ,,izlagati savršeni ideal braka... u njegovoj cijeloj veličini“, kao i izbjegavati ,,svaki oblik relativizma. Budući da je sada zadaća svakog pastira doći do ,,odgovornog osobnog i pastoralnog razlikovanja svakog posebnog slučaja (br. 302) u forum internum, prepušta se de facto osobnoj prosudbi pojedinog dušobrižnika hoće li u takvim slučajevima podjeljivati sakramente ili ne. Osim toga, koji će se dušobrižnik usuditi jednomu paru zbog njegove naročite situacije podjeljivati sakramente, a drugim neoženjenim parovima naprotiv uskratiti?

Papina argumentacija dade se osim toga bez problema primijeniti na druge slučajeve. Kada se jedan istospolni par istinski voli i jednostavno ne može razumjeti da je njegov način života grješan, može li mu se onda podjeljivati pričest?

K tome, što treba reći o izjavi: ,,nikoga se ne smije zauvijek osuđivati jer to nije logika Evanđelja (br. 297)? U Evanđelju kaže Sin Čovječji zločincima: ,,Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj, pripravljen đavlu i anđelima njegovim (Mt 25,41). Onoga tko dakle ne želi napustiti grješno stanje, već ustraje u grijehu do kraja, Bog će zauvijek osuditi. A čini se da Papa kaže da se jednome paru koji živi u grijehu ne može zauvijek uskratiti pričest. Ne smije li se onda ni razbojnika koji ne želi vratiti svoj plijen, zauvijek osuditi? Hoće li njegov nezakonit posjed s vremenom postati zakonitim? To bi točno odgovaralo Papinoj logici.

Ne treba ovdje prešutjeti da u ,,Amoris laetitia ima i vrlo lijepih odlomaka. Papa se uistinu trudi privoljeti za ideal kršćanskog braka, on utemeljuje vezu između muškarca i žene u braku kao naravno nerazrješivom, ocrtava lijepu sliku kršćanske obitelji, govori o velikom daru djece, daje savjete kako nadvladati krize i odgajati djecu. Nasuprot široko rasprostranjenoj džender-ideologiji on piše: ,,svako dijete ima pravo primiti ljubav majke i oca; oboje su nužni za cjelovito i skladno sazrijevanje (br. 172). Naglašava da djeca posebno u prvim mjesecima života trebaju prisutnost majke (br. 173), ali pokazuje i važnu ulogu oca i opasnosti ,,bezočinskog društva (br. 175 sl). Franjo nadalje podsjeća na to da je odgoj djece ,,prvorazredno pravo roditelja i da država tu ima samo jednu supsidijarnu zadaću (br. 84).

Svakako se i u tim odlomcima stalno nameću kritične misli. Je li, primjerice, doista prikladno u papinski tekst o braku i obitelji stavljati dugi citat Martina Luthera Kinga, poznatog preljubnika i plagijatora? I noć prije njegovog umorstva proveo je s dvije žene i kasnije se otkrilo da je za svoj doktorski rad i svoje knjige prepisao stvari iz drugih knjiga bez navođenja izvora.

Sasvim usput, ispada da se Papi potkrala kristološka zabluda kada piše da se Isus ,,izgrađivao u vjeri svojih otaca sve dok je nije učinio plodonosnom u otajstvu Kraljevstva (br. 65). Kao naravni Sin Božji Isus nije imao vjeru jer je gledao svog Oca i božanske stvari i zato mu nije bilo nužno izgrađivati se u vjeri.

Više puta se nalazi izvjesno miješanje naravno i nadnaravnog reda, kada se neko naravno dobro ishitreno hvali kao djelo Duha Svetoga. Tako Franjo tvrdi da u svakoj obitelji u kojoj se djeca odgajaju prema dobrome živi Duh Sveti, i to sasvim svejedno kojoj religiji pripadaju (br. 72, usp. tak. br. 47 i 54).

Ponajviše 8. poglavlje svrstava ,,Amoris laetitia među najžalosnije papinske spise novije crkvene povijesti. Možemo se samo nadati da će se kardinali, biskupi i teolozi, koji su u posljednje dvije godine crkveni nauk o braku ustrajno branili protiv razvodnjavanja, sada usuditi usprotiviti.

p. Matthias Gaudron


(1) Također se u br. 302 u vezi s fusnotom 336 govori da posljedice jedne norme ,,i u sakramentalnom poretku ne moraju nužno uvijek biti iste.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.