ponedjeljak, 25. travnja 2016.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VII.)


Na današnji dan (25. travnja) je prije točno 25 godina preminuo mons. Antônio de Castro Mayer, biskup brazilske biskupije Campos, čije će ime biti jednom velikim slovima istaknuto u povijesti Crkve. On je bio jedini aktivni biskup koji, uz mons. Lefebvrea, nije prihvatio novi obred Mise i nastavio je kroz cijelo svoje djelovanje služiti tradicionalni obred svete Mise. Campos je bila jedina biskupija u svijetu u kojoj se nakon Drugog vatikanskog sabora i uvođenja novog obreda Mise (1969. god.) nastavila služiti isključivo tradicionalna latinska Misa sve do njegovog povlačenja sa službe 1981. godine. Svoju vjernost Tradicijii mons. de Castro Mayer posvjedočio je i sudjelovanjem u povijesnim obredima posvećenja biskupa 1988. godine u Ecôneu, u kojima je sudjelovao kao suposvetitelj. Kao spomena na njegovu osobu donosimo u prilogu njegovo pismo upućenu papi Pavlu VI. odmah nakon objavljivanja Novog reda Misa u kojima ističe svoje teološke prigovore i razloge zašto kao katolički biskup u savjesti ne može prihvatiti taj obred zbog opasnosti za vjere, te se smatra obveznim držati se tradicionalnog obreda.


Pismo biskupa de Castro Mayera papi Pavlu VI. s obzirom na objavu Novus Ordo Missae

Sveti Oče,

Nakon pomnog proučavanja Novus Ordo Missae, koja će se uvesti u praksu 30. studenoga, a nakon mnogo molitve i razmišljanja, smatram svojom dužnošću kao katoličkog svećenika i biskupa staviti pred Vašu Svetost svoju tjeskobu savjesti i formulirati, s pobožnošću i povjerenjem kojega sin duguje Kristovu namjesniku, sljedeći zahtjev.

Novus Ordo Missae pokazuje svojim propustima i promjenama koje su uvedene u ordinarij Mise, kao i priličnim brojem općih pravila koja opisuju razumijevanje i narav novog misala u njegovim bitnim točkama, da ne izražava kako bi trebao teologiju svete Žrtve kako je to utvrdio Sveti Tridentski sabor na svojoj XXII. sjednici. Učenje jednostavnog katekizma ne može prevladati tu činjenicu. Prilažem ispod razloge koji, po mom mišljenju, opravdavaju taj zaključak.

Pastoralni razlozi na koje bi se u početku, možda, moglo pozvati, u korist nove strukture Mise, ne mogu nas natjerati da zaboravimo na doktrinarne argumente koji upućuju na suprotno. Osim toga, oni se ne čine razumnima. Promjene koje su pripravile put Novus Ordu nisu pridonijele povećanju vjere i pobožnosti vjernika. Naprotiv, oni su i dalje vrlo uznemireni zbrkom koju je Novus Ordo povećao jer je potaknuo ideju da u svetoj Crkvi ništa nije nepromjenljivo, čak ni sveta Misna Žrtva.

Osim toga, kao što navodim u priloženim razlozima, Novus Ordo ne samo da ne potiče revnost, nego naprotiv, umanjuje vjeru u središnje istine katoličkog života, kao što su stvarna Isusova prisutnost u Presvetom Sakramentu, stvarnost pomirbene žrtve, hijerarhijsko svećenstvo.

Ovime ostvarujem prijeko potrebnu dužnost savjesti zahtijevajući, ponizno i s poštovanjem, da se Vaša Svetost udostoji, pozitivnim činom koji uklanja svaku sumnju, odobriti nam da nastavimo služiti se s Ordo Missae sv. Pija V., čija je djelotvornost u postizanju širenja svete Crkve i povećanja revnosti svećenika i vjernika dokazana, na što nas je Vaša Svetost podsjetila s toliko usrdnosti.

Uvjeren sam da će očinska dobrota Vaše Svetosti privesti kraju zbunjenost koja je porasla u mome srcu kao svećenika i biskupa.
Prostrt pred Vašom Svetošću, u poniznoj poslušnosti i sinovskom poštovanju, molim da mi udijelite vaš apostolski blagoslov.

+ Antonio de Castro Mayer
Biskup Camposa, Brazil

Komentari na Novus Ordo Missae

Novus Ordo Missae sastoji se od općih normi za tekst ordinarija Mise. I tekst i norme predlažu novu Misu koja ne uzima dostatno u obzir definicije Tridentskog sabora u vezi ovog pitanja, i iz tog razloga predstavlja ozbiljnu opasnost za cjelovitost i čistoću katoličke vjere. Ovdje smo pregledali nekoliko točaka, koje će, vjerujemo, dokazati ono što sam izjavio.

I. Definicija Mise

U svom br. 7 novi Ordo daje sljedeću definiciju Mise:
Cena dominica seu Missa est sacra synaxis seu congregatio populi Dei in unum convenientis, sacerdote praeside, ad memoriale Domini celebrandum. Quare de sanctae ecclesiae locali congregatione eminenter valet promissio Christi: 'Ubi sunt duo vel tres congregati in nomine meo, ibi sum in medio eorum'." (Mt. 18:10)[1]
U ovoj definiciji:

Inzistira se na shvaćanju Mise kao gozbe. Osim toga, taj način gledanja na Misu često se može naći u svim općim normama (usp br. 8, 48, 55d, 56 itd). Čini se čak da je namjera novog Ordo Missae usaditi taj vidik Mise, na štetu drugoga koji je bitan, a to je da je Misa žrtva.
U stvari, u kvazi-definiciji Mise danoj u članku 7., nije naznačena žrtvena narav Mise.
Isto tako, umanjuje se sakramentalni karakter svećenika, koji ga razlikuje od vjernika.
Nadalje, ništa se ne navodi o nutarnjoj (intrinzičnoj) vrijednosti Mise, neovisno o prisutnosti zajednice. Čak suprotno, pretpostavlja se da nema Mise bez "congregatio populi", jer "zajednica", definira Misu.
Konačno, tekst ostavlja zbrku između stvarne Prisutnosti i duhovne prisutnosti, jer na Misu primjenjuje tekst iz Mateja koji se odnosi samo na duhovnu prisutnost.

Zbrka između Stvarne Prisutnosti i duhovne prisutnosti, već viđena u 7. članku, potvrđena je u 8. članku, koji dijeli Misu na "stol riječi" i "stol tijela Gospodnjega ". Ali to također skriva vidik žrtve u Misi, koji je glavni od svih, jer je vidik gozbe samo posljedica, kao što se može zaključiti iz 31. kanona XXII. sjednice Tridentskog sabora.

Opažamo da dva teksta iz Drugog vatikanskog sabora, citirana u bilješkama, ne opravdavaju koncept Mise predložene u tekstu. Također zapažamo da nekoliko izraza, koji su više ili manje usputne napomene, u kojima se nalaze izrazi kao što su to, na oltaru: "sacrificium Crucis sub signos sacramentales praesens efficitur" (br. 259.) nisu dovoljni da ponište dvosmislen koncept, već usađen u definiciju Mise (br. 7), te na mnogim drugim mjestima u općim normama.

II. Svrha Mise

Misa je žrtva hvale Presvetom Trojstvu. Takva svrha se ne pojavljuje izričito u novom Ordu. Naprotiv, ono što u Misi sv Pija V. jasno pokazuje taj žrtveni cilj u novom Ordu je prešućeno. Primjeri uključuju molitve "Suscipe, Sancta Trinitas" iz Ofertorija i završnu molitvu "Placeat, Tibi, Sancta Trinitas". Isto tako Predslovlje Presvetog Trojstva je prestalo biti Predslovlje za nedjelju, dan Gospodnji.

Osim što je "sacrificium laudis Sanctissimae Trinitatis" [2], Misa je pomirbena žrtva. Tridentski sabor uvelike inzistira na tom vidu, protiv protestantskih zabluda (1. poglavlje i 3. kanon). Takva svrha se ne pojavljuje izrijekom u novom Ordu. Tu i tamo se može naći podsjetnik na neki izraz kojega bi se moglo razumjeti kao da implicira ovaj pojam. Ali on se nikada ne pojavljuje bez sjene sumnje. Također, nema ga kada norme izražavaju svrhu Mise (br. 54). U stvari, da bi se izrazila teologija Mise koju je donio Tridentski sabor nedostatno je jednostavno ustvrditi da ona dovodi "do posvećenja". Nije jasno da ovaj pojam nužno podrazumijeva pomirbenu žrtvu. Štoviše, pomirbena nakana, tako jasno vidljiva u Misi sv. Pija V., nestaje u novoj Misi. U stvari, molitve Ofertorija Suscipe Sancte Pater i Offerimus Tibi i ona za blagoslov vode Deus qui humanae substantiae ... reformasti su zamijenjene drugom koja uopće ne spominje pomirbeni vid. One više ostavljaju dojam duhovne gozbe.

III. Suština žrtve

Suština misne žrtve leži u ponavljanju onoga što je Isus učinio na Posljednjoj večeri, i to ne kao jednostavno izgovaranje (recitacija), nego popraćeno gestama. Dakle, kao što su rekli moralni teolozi, nije dovoljno jednostavno opet povijesno reći ono što je Isus učinio. Riječi posvećenja moraju se izgovarati s namjerom da se ponovi ono što je Isus učinio, jer kada svećenik slavi, on predstavlja Isusa Krista, i djeluje "in persona Christi". [3] U Novus Ordu ne postoji takva precizna izjava, iako je to bitno. Upravo suprotno, u odlomku koji govori o narativnom dijelu, ništa se ne navodi o pravom žrtvenom dijelu. Dakle, kada objašnjava euharistijsku molitvu, on govori o "narratio institutionis" [4] na takav način da izraz (br. 54 d.): "Ecclesia memoriam ipsius Christi agit" [5], i drugi na kraju posvete: "Hoc facite in meam commemorationem" [6] imaju značenje navedeno u obrazloženju koje je dano u prethodnim općim normama (br. 54 d.). Napominjemo da je konačni izraz (tradicionalne) posvete "Haec quotiescumque feceritis, in mei moriam facietis" [7] mnogo bolje izražavao stvarnost da se u Misi ponavlja čin Isusa Krista.

Nadalje, stavljanje drugih izraza usred bitnih riječi posvete, naime "Accipite et manducate omnes" [8] i "Accipite et bibite ex eo omnes" [9], uvode narativni dio u sami žrtveni čin. Međutim, u tradicionalnoj Misi tekst i pokreti naravno vode svećenika da izvrši pomirbeni žrtveni čin i svećeniku koji slavi gotovo nameću tu nakanu. Na taj način je "lex supplicandi" [10] sasvim u skladu s "lex credendi" [11]. To ne možemo reći za Novus Ordo Missae. Međutim, Novus Ordo Missae bi trebao olakšati slavitelju to da ima nakanu potrebnu za valjano i dostojno ostvarenje čina svete Žrtve, osobito s obzirom na važnost tog čina, ne spominjeći nestabilnost modernog doba, čak ni psihološka stanja mlađih naraštaja.

IV. Stvarna prisutnost

Žrtva Mise je vezana za stvarnu prisutnost Isusa Krista u Presvetom Euharistijskom Sakramentu. Stvarna prisutnost je posljedica žrtve. Po transupstancijaciji se ostvaruje promjena tvari kruha i vina u Spasiteljevo Tijelo i Krv i tako se događa žrtva. Kao posljedica toga na oltaru je prisutna vječna Žrtva. Presveti Sakrament nije ništa drugo nego žrtveni prinos koji ostaje nakon što je ostvaren žrtveni čin. Kao posljedica nove definicije Mise (br. 7) novi Ordo omogućuje postojanje nejasnoća koje se tiču stvarne prisutnosti, koja se više ili manje brka s jednostavnom duhovnom prisutnošću, označenom izrazom "gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime ".

Štoviše, ukidanje gotovo svih poklecanja, tradicionalnih izraza klanjanja u Latinskoj crkvi, sjedenjem kod zahvale, omogućavanjem slavljenja bez kamenog oltara, na običnom stolu, izjednačavanjem euharistijskog blagovanja s duhovnom gozbom, sve vodi do zamagljivanja vjere u stvarnu prisutnost.

Izjednačavanje euharistijskog blagovanja i duhovnom gozbom ostavlja otvorenom ideju da je Isusova prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu povezana s njegovom upotrebom, kao što je njegova prisutnost u Božjoj riječi. Odavde nije teško završiti u luteranskoj zabludi, osobito u društvu koje je malo spremno misliti na višoj razini. Istom zaključku pogoduje funkcija oltara: to je samo stol, na kojem normalno nema mjesta za svetohranište, u kojemu se obično čuva žrtveni prinos. Isto se može reći za običaj da se vjernici pričešćuju istom hostijom kao misnik. Samo po sebi, to daje ideju da jednom kad je žrtva izvršena, više nema mjesta za čuvanje Presvetog Sakramenta. Tako nijedna od promjena u novom Ordo Missae ne dovodi do većeg žara u vjeri u Stvarnu Prisutnost, nego je prije smanjuje.

V. Hijerarhijsko svećeništvo

Tridentski sabor je definirao da je Isus svoje apostole postavio za svećenike kako bi oni, kao i drugi svećenici, njihovi nasljednici, mogli prinositi Njegovo Tijelo i Krv (XXII. Sjednica, 2. kanon). Na taj način, izvršenje Misne Žrtve je čin koji zahtijeva svećeničko posvećenje. S druge strane, isti Tridentski sabor osudio je protestantsku tezu, prema kojoj bi svi kršćani biti svećenici Novoga zavjeta. Stoga, prema našoj vjeri, jedino hijerarhijski svećenik je sposoban izvršiti žrtvu Novog zakona. Ova istina je razvodnjena u novom Ordo Missae.

U ovom misalu, Misa više pripada narodu nego svećeniku. Ona pripada također svećeniku, ali kao dijelu zajednice. On se više ne pojavljuje kao posrednik "Ex hominibus assumptus in iis quae sunt ad Deum " [12], niži od Isusa Krista a viši od vjernika, kako kaže sv. Robert Bellarmin. On nije sudac koji odrješuje. On je jednostavno brat koji predsjeda.

Mogli bismo staviti druge primjedbe kako bi potvrdili ono što smo rekli ranije. Međutim, smatramo da su točke koje smo izdvojili dovoljne da bismo pokazali da novi Ordo Missae nije vjeran teologiji Mise, kakvu je definitivno utvrdio Tridentski sabor, te da zbog toga predstavlja ozbiljnu opasnost za čistoću Vjere.

Campos, Brazil, 12. rujna 1969.

+ Antonio, biskup Camposa


Fusnote
1. Prijevod članka 7: Gospodnja večera ili Misa je sveti skup ili sastanak Božjega naroda, okupljenog s predsjedavajućim svećenikom, koji slave spomen Gospodnji. Iz tog razloga se obećanje Kristovo posebno odnosi na mjesnnu zajednicu Crkve: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima" (Mt 18,20).
2. tj. Žrtva na slavu Presvetog Trojstva.
3. tj. u osobi Krista.
4. tj. izvještaj o ustanovi.
5. tj, Crkva se spominje sjećanja na samoga Krista.
6. tj. Činite to meni na spomen.
7. tj. Kad god to činite, činite meni na spomen.
8. tj. Uzmite i jedite svi.
9. tj. Uzmite i pijte iz njega svi.
10. tj, način molitve.
11. tj, pravilo naše vjere.
12. tj uzet od ljudi za ono što je Božje.

Dodatak
Biskup Antonio de Castro Mayer, pozvao se na gornje pismo papi, zajedno sa svojim "Razmatranjima o Novus Ordo Missae" u predstavljanju "Kratkog kritičkig pregleda Novog Reda Mise" koje je održao svojim svećenicima (inače poznatog kao "Ottavianijeva intervencija"). Ovu kritičku studiju poslali su papi Pavlu VI. kardinali Ottaviani i Bacci te iste 1969. godine. Biskup De Castro Mayer ju je primio, dao je prevesti na portugalski i poslao je svojim svećenicima s ovim komentarom:

"Nekoliko svećenika ove biskupije pitalo me je za neka objašnjenja Novus Ordo Missae. Budući da me je čitanje toga dovelo u nedoumicu u nekim pitanjima, pisao sam Svetom Ocu, objašnjavajući ih i tražeći odobrenje da nastavi sa starim Ordo. Budući da nisam dobio odgovor, nastavio sam, u skladu sa zakonom koji je na snazi, s Tradicionalnom Misom. Međutim, vjerujem da je knjižica Kardinala Ottavianija i Baccija velečasnoj gospodi vrlo korisna za proučavanje. Imajući to na umu šaljem prijevod mojim dragim suradnicima. Svećenici će shvatiti da o toj temi ne treba javno raspravljati."

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.