Biskup Fellay: odnosi Bratstva sv. Pija X. s Rimom

Već nekoliko tjedana kruže glasine u medijima [1] da bi Rim mogao udijeliti Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. moguće kanonsko priznanje. Umjesto da razjašnjava te glasine komentarima, DICI se odučio na intervju s Generalnim poglavarom Bratstva, Biskupom Bernardom Fellayom, i zamolio ga da dade procjenu o sljedećim problemima:

1. Odnosi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Rimom

2. Novi prijedlozi iz Rima

3. “Biti prihvaćeni kakvi jesmo”

4. Papa i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

5. Vlast upravljanja dodijeljena svećenicima Bratstva sv. Pija X.

6. Posjeti prelata koje je poslao Rim

7. Sadašnje stanje Crkve

8. Što trebamo tražiti od Blažene Djevice?

1- Odnosi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Rimom od 2000.

Odnosi s Rimom su ustvari u tijeku, ali to nije posve točna riječ... jer na neki način nisu nikada niti bili ometani, zasigurno nikada nisu bili prekinuti, iako se njihova učestalost mijenjala, a također i njihov intenzitet... Možemo reći da od 2000. postoji suradnja s Rimom. Rimske vlasti su bili ti koji su zatražili tu suradnju, da bi se konačno regularizirala situacija Bratstva. Bilo je uspona i padova, kao što kažem, ali počevši od kardinala Castrillon Hoyosa 2000., ta je veza jedno vrijeme bila vrlo redovita. Nakon što su naši poznati preduvjeti bili dobro postavljeni,[2] bilo je jedno razdoblje kada su odnosi bili... ne bi htio reći suspendirani, ali skoro. Godine 2005. je bio jedan susret. I nakon 2009., drugim riječima nakon ukidanja - mi to zovemo ukidanje izopćenja; možemo reći: ispravljanja dekreta o izopćenju – postoji redovitija suradnja, osobito u vezi doktrinarnih razgovora, koje su tražile obje strane i trajale su dvije godine.[3] Zatim je tu započelo ono što možemo nazvati novo razdoblje, ovog puta se ticalo predložene situacije, koja je bila dvoznačna: bila je tu doktrinarna izjava kao i kanonsko rješenje. To je trajalo skoro godinu dana, ali nije bilo uspješno.

Sljedeće dvije godine ta suradnja je bila jako rijetka, da bi ponovno započela – mislim da možemo to reći – s povratkom msgr. Pozza u komisiju Ecclesia Dei. Pod msgr. Di Noiom bilo je suradnje, to je istina, ali sada pod msgr. Pozzom je započelo novo razdoblje koje je opet imalo dvostruko značenje. S jedne strane, razgovori su opet započeli, doktrinarni razgovori u fleksibilnijem obliku, i stoga ne posve službeni, budući da se radilo o biskupima koje je poslao Rim. Ti se razgovori nastavljaju. Mislim da je to vrijedno truda. I u isto vrijeme, na drugoj razini i recimo paralelno: prošlog srpnja bio je novi prijedlog, poziv da vidimo možemo li doći do tog kanonskog priznanja. I tu, također, ti razgovori, ta razmišljanja idu naprijed. Nema žurbe, to je sigurno. Napredujemo li? Mislim da da. Mislim da napredujemo, ali to sve uistinu ide polako.

2 - Nove prijedloge iz Rima proučavaju viši poglavari Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Htjeli smo uključiti što veći broj braće, započevši od poglavara, u svojem razmišljanju o novim prijedlozima iz Rima. Mislim da je to važno. Naučili smo neke lekcije iz 2012. kada je došlo do trvenja unutar Bratstva. Mislim da je jedan od razloga bio nedostatak komunikacije. Bilo je to dosta teško razdoblje. Zbog toga smo ovaj put odabrali drugi put da se pozabavimo tim pitanjima koja zahtijevaju mnogo razmatranja.

Kada vidimo situaciju u Rimu, u Crkvi, očito je da nismo ohrabreni da nešto poduzmemo. Jasno je da Rim treba pružiti poziv budući da mi predstavljamo problem za Crkvu. Kada vidimo sav trud u korist ekumenizma – samo Bog zna za koju vrstu ujedinjenja! – i kada vidimo kako nas se tretira u Crkvi, očito je da predstavljamo problem. Mi smo čak veliki trn u cijelom suvremenom ekumenskom sustavu. Ništa drugo ne može to objasniti (korak koji je poduzeo Rim). Ne mislim da se radi o nečemu više od toga, ali u svakom slučaju – bez da direktno razmišljamo o njihovim motivima – postoji pokret u Rimu koji pokušava riješiti ovaj problem.

S druge strane, mi promatramo tragičnu situaciju u Crkvi, gdje zaista nema mnogo ohrabrenja da idemo dalje. Zbog toga je potrebno duboko razmatranje i to ne možemo činiti sami. Mi trebamo nekoliko parova očiju da ispravno promotre stvar i da razmotre pozitivne i negativne strane tih pitanja. Zbog toga smo tražili mišljenje svih poglavara o toj stvari.

3 - “Biti prihvaćeni kakvi jesmo”, bez nejasnoća ili kompromisa

Apsolutno je nužno izbjegavati svaki kompromis; „kompromitiranje“ u svakom značenju te riječi. Kompromis u onom smislu da se svaka strana odrekne nečega da bi zadobila nešto drugo. Od početka sam rekao Rimu to: „Ne želim nejasnoće. Ako želite postići dogovor o dokumentu koji svaka strana razumije na drugačiji način, to će nam ubrzo stvoriti kaos.“ Zbog toga je apsolutno nužno to izbjeći. To je praktički očito, od početka, da će u sadašnjoj situaciji zbog različitih pogleda, dokument naginjati tome da bude nejasan. A mi to nikako ne želimo.

Očigledno je da nas to čini “rigidnima“, ako se to može reći. U svakom slučaju, bolje je tako, što čini stvari još težim, ali za nas ne postoje lagana rješenja. Mi možemo reći: „Da, u teoriji je rješenje istina, ali istina mora biti potpuna i cjelovita.“ To je početni pristup za koji mislim da je važno uzeti prema Rimu. Već sam s prvim dokumentom rekao: „On je nejasan, to neće funkcionirati, ne želim ništa od toga!“ To je bio prvi dokument, iz 2011. Ovaj puta mi se čini da je puno bolje. Zaista postoji veliki napredak s te strane protiv nejasnoća. To ne znači da je sva dvosmislenost uklonjena... Osim pitanja jasnoće dokumenta, postoji još jedno, puno ozbiljnije pitanje, a to je: koji opseg aktivnosti, koliko bi nam ili će nam slobode biti dano u slučaju priznanja? I u tom kontekstu uzeo sam kao početnu točku frazu, praktični zahtjev nadbiskupa Lefebvrea, koji je to smatrao sine qua non uvjetom za priznanje: poglavito da moramo biti prihvaćeni onakvi kakvi jesmo.

Tako da sam im pod obavezno rekao (u Rimu): „Ako nas želite, mi smo ovakvi; vi nas morate poznavati; ne možete nam kasnije reći da smo nešto skrili od vas. Mi smo ovakvi i mi ćemo takvi ostati.“ Mi ćemo ostati takvi kakvi jesmo: zašto? To nije znak samovolje; to nije zato što mi mislimo da smo najbolji; već zato što je Crkva to naučavala, zahtijevala te stvari. Ne radi se samo o vjeri; postoji također i cijela disciplina koja je u savršenom skladu s tom vjerom, koja je sačinjavala bogatstvo Crkve, koja je stvarala svece u prošlosti i mi to nećemo napustiti. U pregovorima s Rimom dosta sam inzistirao govoreći: „Ovakvi smo; ovako razmišljamo“, čak sam davao konkretne primjere i ako Rim misli da takva razmišljanja i taj stav treba ispraviti ili promijeniti, oni nam to sada moraju reći. U isto vrijeme sam im objasnio da u tom slučaju ne idemo dalje.

4 - Papa i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.: paradoksalna naklonost

Moram ovdje koristiti riječ „paradoksalna“, paradoks, jer se želi ići naprijed prema onome što možemo nazvati „III. vatikanskim“, u najgorem smislu koji se može pridodati tom izrazu i s druge strane jer se želi reći Bratstvu: „Vi ste ovdje dobrodošli“. To je zaista paradoks, skoro kao pokušaj da se spoje suprotnosti. Ne mislim da je to zbog ekumenizma. Neki misle tako. Zašto mislim da to nije zbog ekumenizma? Samo pogledajte sveprisutni stav biskupa na tu temu ekumenizma: svi imaju ruke širom raširene za sve osim za nas! Vrlo često su nam ljudi objašnjavali zašto smo izgnani, govoreći: „Oni vas ne tretiraju kao druge jer vi tvrdite da ste katolici. S tim stvarate zbunjenost među nama i zato vas oni ne žele.“ Nekoliko puta smo čuli ovo objašnjenje koje isključuje ekumenizam. Pa onda! Ako se taj pristup, koji se sastoji od toga da kažu: „Mi prihvaćamo sve u kuću“, ne odnosi na nas, što je preostalo? Ja mislim da je Papa preostao.

Ako kao prvo Benedikt XVI., a sada papa Franjo ne vide Bratstvo na određeni način koji je različit od ovog ekumenskog stajališta koje sam upravo spomenuo, mislim da ne bi bilo ničega. Mislim da bi umjesto toga već opet radili pod kaznama, cenzurama, izopćenjima, izjavama o raskolu i tim cijelim pokušajem da nas se eliminira kao neugodnu grupu. Zašto su onda Benedikt XVI. i papa Franjo tako naklonjeni prema Bratstvu? Mislim da njih dvojica nemaju nužno isto stajalište. U slučaju Benedikta XVI. mislim da se radilo o njegovoj konzervativnoj strani, njegovoj ljubavi prema staroj liturgiji, njegovom poštovanju prema disciplini Crkve iz prošlosti. Mogu reći da su se mnogi, a stvarno mislim mnogi svećenici, čak i skupine koje su imale problema s modernistima u Crkvi njemu utjecali i od njega primili još kada je bio kardinal – prvo kad je bio kardinal, zatim kada je postao papa – naklonost i poštovanje, želju da ih zaštiti i da im barem pomogne koliko god on može.

Kod pape Franje mi ne vidimo tu povezanost ni s liturgijom, ni sa starom disciplinom. Čak možemo reći, upravo suprotno, zbog mnogih izjava koje je dao i zbog toga je još teže i kompliciranije shvatiti njegovu naklonost. No ipak, mislim da postoji nekoliko mogućih objašnjenja, ali priznajem da nisam donio neki konačni zaključak na tu temu. Jedno od objašnjenja je stajalište pape Franje o svemu što je marginalizirano, onome što on naziva „periferijama života“. Ne bi se iznenadio da i nas smatra tim periferijama koje on očigledno preferira. I iz tog stajališta, on koristi izraz „hodamo naprijed“ s ljudima na periferiji, nadajući se da će moći popraviti stvari. Zato nije zadana odluka da se odmah uspije: razvijamo se, hodamo, idemo gdje god treba ići... ali barem smo spokojni, ljubazni, a da zapravo ne znamo koji bi rezultat mogao biti. Moguće je da je to jedan od dubljih razloga.

Drugi razlog: mi vidimo da papa Franjo stalno kritizira ustanovljenu Crkvu, ono što se na engleskom naziva ustanovom – mi taj izraz s vremena na vrijeme koristimo i u francuskom – zamjera Crkvi što je zadovoljna sama sa sobom, Crkva koja više ne traži izgubljene ovce, one koji su u nevolji, na svim razinama, bilo zbog siromaštva s jedne strane ili čak u fizičkoj opasnosti... Ali mi vidimo kod pape Franje da ta briga, bez obzira na napadan izgled, nije samo briga o materijalnim stvarima... Mi dobro vidimo da kada on kaže „siromaštvo“ da uključuje i duhovno siromaštvo, siromaštvo duša koje su u grijehu, koje treba izvući iz toga stanja i dovesti natrag dragom Gospodinu. Čak i ako to uvijek ne izražava tako jasno, mi vidimo određeni broj pojmova koji na to pokazuju. I iz te perspektive, on vidi Bratstvo kao zajednicu koja je vrlo aktivna osobito u usporedbi s ustanovom – vrlo aktivna, drugim riječima traži i izlazi tražiti duše, ima tu brigu o duhovnoj dobrobiti duša i spremna je zasukati rukave i raditi na tome.

On je upoznat s nadbiskupom Lefebvreom; dva puta je pročitao njegovu biografiju koju je napisao biskup Tissier de Mallerais, što pokazuje, bez sumnje, interes; i ja mislim da mu se svidjela. Također i suradnja koju je imao s našom braćom u Argentini, u kojima je vidio neku vrstu spontanosti kao i iskrenosti, jer nisu apsolutno ništa skrivali. Naravno, oni su pokušavali nešto dobiti za Argentinu, kada smo imali poteškoće s državom u vezi boravišne dozvole, ali oni nisu htjeli ništa sakriti, nisu pokušavali izbjegavati probleme i mislim da se to njemu sviđa. To može biti prije ljudska strana Bratstva, ali mi vidimo da je papa vrlo human i da daje veliku važnost takvim obzirima i to bi moglo objasniti određenu naklonost s njegove strane. Još jednom, nisam donio konačan zaključak o toj stvari i sigurno je iza ovoga božanska Providnost. Božanska Providnost koja uspjeva staviti dobre misli u Papinu glavu koji nas, po mnogim točkama, silno uznemirava i to ne samo nas: možemo reći da je svatko tko je više ili manje konzervativan u Crkvi prestrašen zbog onoga što se događa, što se govori, no ipak božanska Providnost nas uspijeva provesti kroz ove grebene na vrlo iznenađujuć način. Vrlo iznenađujuć jer je jasno da nam papa Franjo želi dozvoliti da živimo i preživimo. On je čak rekao svima koji žele čuti da on nikad ne bi naškodio Bratstvu. Rekao je također da smo katolici. Odbio je osuditi nas da uzrokujemo raskol, govoreći: „Oni nisu raskolnici, oni su katolici“, iako je nakon toga rabio pomalo zagonetni izraz da smo na putu k potpunom zajedništvu. Mi bismo željeli imati jasnu definiciju ponekad za taj izraz „potpuno zajedništvo“, jer možete vidjeti da to precizno ne odgovara ničemu. To je samo mišljenje... i zapravo se ne zna što to je. Čak je i dosta nedavno, u intervjuu koji je dao msgr. Pozzo o nama, on ponovio citate koje pripisuje samom papi – koje mi dakle možemo uzeti kao službeni stav – papa je potvrdio, govoreći Ecclesia Dei, da smo mi katolici na putu k potpunom zajedništvu.[4] A msgr. Pozzo je objasnio kako će se to potpuno zajedništvo dogoditi: prihvaćanjem kanonskog oblika, što je vrlo iznenađujuće: ideja da će kanonski oblik riješiti sve probleme zajedništva!

Malo dalje, u istom intervju, on kaže da se to potpuno zajedništvo sastoji od prihvaćanja glavnih katoličkih načela[5], drugim riječima: tri razine jedinstva u Crkvi, koji su vjera, sakramenti i uprava. Govoreći o vjeri, on umjesto toga govori o Učiteljstvu. Ali mi nikad nismo stavili u pitanje nijedno od ta tri elementa. I zbog toga nikad nismo doveli u pitanje naše potpuno zajedništvo, već preskačemo pridjev „potpuno“ i jednostavno kažemo: „Mi smo u zajedništvu prema klasičnom pojmu koji se rabio u Crkvi; mi smo katolici; mi smo katolici jer je prekid zajedništva upravo raskol.“

5 - Vlast upravljanja dodijeljena svećenicima Bratstva sv. Pija X.: kanonske posljedice

Ako razmotrimo kanonsko pravo Crkve, nitko ne može biti subjekt redovne vlasti upravljanja u Crkvi osim ako njegova situacija nije savršeno regularna. To označava nekoga tko nije pao pod osudu. Rim je uvijek govorio i podržavao da su naši svećenici pod kaznom suspenzije, jer nisu inkardinirani. Mi kažemo, naravno, da jesu inkardinirani u Bratstvu, koje je nepravedno ili nevaljano zabranjeno u to vrijeme uz nepoštivanje zakona same Crkve, ali bez obzira na to Rim je zadržao stav da su naši svećenici pod suspenzijom. Što to znači pod suspenzijom? To znači upravo to da je svećenicima zabranjeno vršiti službu, bilo da govorimo o Misi ili ostalim sakramentima, uključujući ispovijed. E pa sada, redovna nadležnost je nužna da bi vršili sakrament ispovijedi[6], osim u iznimnim slučajevima, na primjer smrtne opasnosti. Crkva, u stvari, predviđa za te slučajeve: ako je netko u smrtnoj opasnosti, ako umire nakon prometne nesreće, da svaki svećenik, bez obzira u kojem stanju, čak i onaj koji je izopćen, čak i pravoslavni svećenik koji čak nije katolički, ali je valjano postao svećenik, može u tom trenutku ispovjediti tu osobu i dati odrješenje ne samo valjano, već i dopušteno. To su iznimni slučajevi. To nije „redovna vlast“. Ovdje govorimo o redovnoj vlasti upravljanja. Da bi imali i vršili redovnu vlast upravljanja nužno je, još jednom, biti slobodan od svake suspenzije. Budući da je papa izjavio da nam daje tu redovnu vlast upravljanja, on daje naslutiti da je samim tim činom opozivanja, ukinuta suspenzija. To je jedini način na koji se može razumjeti ta uputa prema kanonskom pravu – ne samo prema slovu ovog ili onog zakona, već prema duhu crkvenog prava.

6 - Posjeti prelata koje je poslao Rim: postoje li neka otvorena doktrinarna pitanja?

Ti posjeti su doista bili vrlo zanimljivi. Očigledno je da su neki pojedinci u Bratstvu gledali na njih s dozom nepovjerenja: „Što ti biskupi rade u našem domu?“ Dobro! To nije bilo moje stajalište. Poziv je došao iz Rima, možda kao rezultat jedne ideje koju sam im ja predložio: „Vi nas ne poznajete; mi raspravljamo tu u uredu u Rimu; dođite nas upoznati na licu mjesta; vi nas ne možete zapravo upoznati ako nas ne pogledate.“ Ni neka izjava – bilo da je bila posljednji hit na internetu ili ne – ni službeno priopćenje, ne mogu im pomoći da nas upoznaju; jer smo u tim službenim priopćenjima pretežito obvezni zauzeti stav, ili možda osuditi jednu ili drugu izjavu ili čak neki čin koji je poduzet u Crkvi, ali naš se život kao katolika ne može sumirati samo u tome. Mi čak možemo reći da se bit nalazi negdje drugdje. Bit je naša namjera da živimo naše katoličanstvo slijedeći Božje zapovijedi, tako što se težimo posvetiti, tako što izbjegavamo grijeh, tako što živimo po cjelovitoj disciplini Crkve. Naše škole, naše bogoslovije, naši svećenici, naš svećenički život; sve to tvori cjelinu koja je stvarnost, prava stvarnost našeg Bratstva.

Zato sam dosta inzistirao, rekavši nekoliko puta: „Dođite nas posjetiti.“ Oni to nikad nisu htjeli. Potom su odjednom biskupi poslali prijedlog da nas posjete. I, što god da je Rim imao isprva na umu, s moje strane, složio sam se da je to dobra zamisao. Zašto? Jer na taj način, oni će nas zapravo vidjeti kakvi jesmo. Ovo je bila parola koju sam govorio gdje god su došli u posjet: „Mi ništa ne mijenjamo, mi ne pokušavamo uljepšati stvari, mi smo takvi kakvi jesmo i dopustite im da nas vide na taj način!“ I ustvari, jedan nadbiskup i dva biskupa su nam došla u posjetu, posjetiti nas u različitim okolnostima, ponekad u bogoslovijama i jednom u prioratu. Prvi su dojmovi, komentari koje smo čuli za vrijeme tih razgovora, za vrijeme tih posjeta i kasnije, bili vrlo zanimljivi. I ja mislim da oni potvrđuju da sam bio u pravu kada sam podržao taj poziv iz Rima.

Prva stvar koju su nam rekli – je li to bilo njihovo zajedničko ili osobno mišljenje? Ne znam, ali činjenica je – rekli su nam: „Te rasprave se događaju među katolicima; to nema nikakve veze s ekumenskim razgovorima; mi smo među katolicima.“ Zbog toga su otpočetka pomeli sve takve ideje poput „Vi niste potpuno u Crkvi, vi ste na pola puta, prema tome, vi ste vani – Bog zna gdje! – raskolnici...“ Ne! Mi vodimo razgovore među katolicima. To je prva točka, koja je vrlo zanimljiva, vrlo zanimljiva. Unatoč tome što se još uvijek ponekad govori u Rimu.

Druga točka – za koju mislim da je još važnija – je ta da su pitanja kojima se bavimo u tim raspravama klasična pitanja koja su uvijek bila kamen spoticanja. Bilo da je pitanje vjerske slobode, kolegijalnosti, ekumenizma, nove Mise ili čak novih obreda sakramenata... Dobro, rekli su nam da su to rasprave o otvorenim pitanjima. Mislim da je to razmatranje od presudne važnosti. Do sada su uvijek inzistirali na ovome: vi morate prihvatiti Koncil. Teško je točno reći koje je pravo značenje tog izraza : „prihvatiti Koncil.“ Što to znači? Jer činjenica je da su dokumenti Koncila sasvim različiti: treba ih prihvatiti prema stupnjevitom kriteriju, tako da vežu prema različitom stupnju. Ako je dotični dokument o vjeri, onda je obveza jasna i jednostavnija. Ali oni koji na potpuno pogrešan način tvrde da je taj Koncil nezabludiv, traže potpuno potčinjavanje cijelom Koncilu. Pa dobro, ako je to onda to što znači „prihvatiti Koncil“, mi kažemo da ne prihvaćamo Koncil. Upravo zato što osporavamo njegovu nezabludivost. Ako postoje neka poglavlja u koncilskim dokumentima koja ponavljaju ono što je Crkva prije govorila na nezabludiv način, očito je da ta poglavlja jesu i ostaju nezabludiva. I mi to prihvaćamo, nemamo problem s time. Zbog toga, kad netko kaže „prihvatiti Koncil“ , važno je razlučiti jasno što se pod tim podrazumijeva. No čak i s tim razlikovanjem, do sada smo uvijek osjećali pritisak sa strane Rima: „Vi morate prihvatiti ove točke; one su dio crkvenog nauka i zato ih morate prihvatiti.“ I čak danas – ne samo u Rimu, već kod velike većine biskupa – mi vidimo taj stav prema nama, tu ozbiljnu zamjerku: „Vi ne prihvaćate Koncil.“

I sada odjednom, u vezi tih točaka koje su uvijek bile kamen spoticanja, poslanici iz Rima nam kažu da su to otvorena pitanja. Otvoreno pitanje je pitanje o kojem možete raspravljati. I ta obveza da se priljubi uz to stajalište je poprilično ili čak posve ublažena ili uklonjena. Mislim da je to bitna stvar. Mi ćemo kasnije vidjeti je li to potvrđeno, možemo li doista o tome slobodno ili bolje raspravljati, iskreno, sa svim dužnim poštovanjem prema vlastima, ali tako da se ne pogorša trenutno stanje u Crkvi koja je tako zbunjena, osobito oko vjere, oko toga što se mora vjerovati i ovdje mi zahtijevamo tu jasnoću, to razjašnjenje od crkvenih vlasti. Mi to tražimo već jako dugo. Mi kažemo: „Postoje nejasne točke u ovom Koncilu, i nije na nama da ih razjasnimo. Mi možemo uputiti na problem, ali Rim je taj koji ima vlast to razjasniti.“ Međutim, još jednom, činjenica da nam ti biskupi govore da su to otvorena pitanja je po mom mišljenju presudna.

Same rasprave su se odigravale prema osobnostima naših sugovornika, više ili manje sretno, jer je bilo i dobrih razmjena [u kojima mi] nismo nužno bili suglasni... Međutim, mislim da su svi ti sugovornici bili jednoglasni u svojem uvažavanju: bili su zadovoljni s tim raspravama. Zadovoljni sa svojim posjetima. Čestitali su nam na kvaliteti naših bogoslovija, govoreći: „Oni su normalni (na sreću! Moramo od nekud početi...), to nisu uskogrudni, ograničeni ljudi, već živi, otvoreni, radosni, normalni pojedinci, vrlo jednostavno.“ Tu napomenu su dali svi posjetitelji. To je ljudska strana, neporecivo, ali mi ni nju ne smijemo zaboraviti.

Za mene, te rasprave, ili još preciznije: taj lakši vidik rasprava je važan. Jer je jedan od problema nepovjerenje. Mi zasigurno osjećamo to nepovjerenje. A mislim da možemo reći i da Rim sigurno osjeća i nepovjerenje prema nama. I dok god to nepovjerenje prevladava, prirodna je tendencija da ćemo uzeti sve što se kaže na krivi način ili pretpostaviti najgore moguće scenarije kada se predlažu rješenja. Dok god smo u tom mentalnom sklopu nepovjerenja, nećemo puno napredovati. Važno je postići barem minimum povjerenja, klimu smirenosti, da bi se eliminirale te a priori optužbe. Mislim da je to još uvijek mentalni sklop u kojem se mi nalazimo i u kojem se Rim nalazi. Treba vremena. Obje strane moraju doći do toga da poštuju osobe i njihove namjere ispravno, tako da ih se nadiđe. Mislim da još treba vremena.

To također traži djela koja upućuju na dobru volju, a ne namjeru da nas se uništi. Mi još uvijek imamo tu zamisao negdje u svojem umu, to je vrlo raširen stav: „Ako nas žele, to je zato što nas žele ugasiti i na kraju uništiti, potpuno nas progutati, slistiti nas.“ To nije uklapanje, to je razgradnja! Očito je da dok ta ideja prevladava, da ništa ne možemo očekivati.

7 - Sadašnje stanje Crkve: brige i nade

Veliki mi je problem vidjeti smjer djelovanja u ovome što se događa. Ono što ja vidim je da se zbunjenost povećava, zbunjenost koja proizlazi upravo iz proturječnih elemenata, od razvodnjavanja nauka, morala i discipline. To vodi prema sustavu gdje je svaki čovjek za sebe. Biskupi govore što žele, osporavaju jedan drugoga. Nema službenog, jasnog poziva na red, niti čak nekog poziva prema nekoj stranačkoj liniji na jedan ili drugi način. Prije nekoliko godina je toga još ipak bilo. Bila je to modernistička linija. Bio je to zloglasni duh II. vatikanskog. Danas vidimo potpuno neslaganje među biskupima, čak i u Rimu po tim pitanjima. I koja će linija pobijediti, koja će linija prevladati? Trenutno, ne vidim odgovor.

Očigledno je da se možemo osloniti samo na neka razmišljanja, na neke znakove, koji govore da što mi više napredujemo, to će modernisti više slabiti ili biti oslabljeni. Nedostaje im vjernika, nedostaje im zvanja; njihova je Crkva koja nestaje. I to je istina. S druge strane, vidimo među mladim ljudima određeni broj – teško ga je točno procijeniti, ali je dovoljno dosljedan da možemo neke stvari primijetiti, mladih koji žele Crkvu koja je puno ozbiljnija, po svim pitanjima, osobito na razini nauka. Mladi ljudi, bogoslovi, koji žele sv. Tomu, koji se žele vratiti ispravnoj filozofiji, jasnoj, zdravoj teologiji, skolastičkoj teologiji sv. Tome. Vidimo među tim mladim ljudima također i želju za liturgijom... ne bih rekao „obnovljenoj“ liturgiji, već povratku tradicionalnoj liturgiji. I taj broj izgleda impresivno. Za nas je teško procijeniti, ali kada slušamo svećenike koji rade s tim mladim ljudima u modernim bogoslovijama, neki kažu da i 50% novih bogoslova u Francuskoj i Engleskoj streme tradicionalnoj Misi. To meni izgleda jako puno, ali nadam se da je istinito.

Mi svejedno jasno vidimo taj trend, to je rastuća linija na dijagramu i kroz godine vidimo da taj trend jača. Jedan primjer, od prošle godine, zbog problema sa Sinodom o braku i katoličkoj obitelji, vidimo sve jasnije suprotstavljene strane u dva kampa. Mislim da to dolazi od jačanja konzervativaca; ako ne u brojnosti, onda barem jačaju po intenzitetu, bez sumnje. S druge strane većina, koja je još uvijek očigledno dominantna, ipak gubi snagu, više ne uspijeva nametnuti svoj način, barem ne sve kao što je običavala.

Tako da postoje te dvije linije. Kakva je naša budućnost u takvoj situaciji? Kao prvo, moramo čvrsto držati svoju poziciju. Postoji velika smetenost. Tko će pobijediti? Nitko to ne zna. To čini naše odnose s Rimom jako teškima, jer mi govorimo sa sugovornicima, a da ne znamo hoće li sljedeći dan dokument oko kojeg smo se napokon sporazumjeli, nakon mnogih pregovora, uopće biti zaključni tekst. Svjedočili smo u 2012. kako je dokument bio ispravljen, promijenjen jednim uplitanjem... od višeg autoriteta, no ne od pape. Opet se pitamo: tko vodi Crkvu? Rekao bih da je to vrlo zanimljivo pitanje koje ostaje neodgovoreno. Postoje nedefinirane sile...

8 - Što trebamo tražiti od Blažene Djevice?

Ah! Puno toga. Prvo spasenje. Spasenje za nas, svaku osobu, svaku dušu koja dođe u Bratstvo, koja je spremna povjeriti mu se, njegovim svećenicima i zbog toga ju molimo vjernost za Bratstvo. Vjernost Crkvi. Vjernost tom cijelom blagu Crkve koje je – Bog zna zašto, Bog zna kako – u našim rukama, ta izvanredna baština koja je blago Crkve; ono nama ne pripada i naša jedina želja je da ono ponovno zadobije svoje mjesto, svoje pravo mjesto u Crkvi.

Tražimo pobjedu Blažene Djevice. Ona ju je najavila. Rekao bi da nas drži da čekamo i možda smo već pomalo nestrpljivi, pogotovo kad vidimo što se sve događa, što kao da proturječi tome. No to ipak nije proturječnost; to je vrlo jednostavno razvoj koji dobri Gospodin dopušta, zastrašujuća, strašna igra: nedostatak suglasnosti između ljudske slobode, čak i među kršćanima i onoga što Nebo zahtjeva, namjera Neba objavljenih u Fatimi – drugim riječima, Božjih namjera – da uvrsti u srca kršćana pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinom, koje treba svladati toliko problema. No to nije tako teško; ono je tako lijepo, tako utješno! A mi vidimo tu glavnu bitku između đavla i dobrog Gospodina, duša koje je Bog stvorio da budu slobodne i koje On želi osvojiti, ali ne na silu. Mogao je nametnuti svoju sliku veličanstveno na takav način da bi se sva ljudska stvorenja prostrla pred njim i to će se dogoditi na kraju svijeta, ali onda će biti prekasno. Borba se treba voditi sada.

Zato molimo dobrog Gospodina da nam pošalje milosti da osvajamo duše za njega, da surađujemo u tom poslu! Na taj način mi ćemo Ga moliti za mnoge stvari. Mi Ga molimo da Crkva ponovno otkrije sve elemente koji čine njezinu misiju spasenja duša. Jedna stvar, prva stvar i jedina stvar koja je važna za Crkvu je spasenje duša!

Kako bi se sačuvalo posebno obilježje ovog intervjua, zadržan je govorni stil. Video-intervju snimio DICI, 4. ožujka 2016.

Fusnote:

[1] Vidi u DICI br. 332, 11. ožujka 2016.: "Medijski isječci: nakon predavanja biskupa de Galattete u Bailliju"

[2] Ti preduvjeti bili su: omogućavanje služenja tridentske Mise svim svećenicima i ukidanje cenzura protiv Bratstva. Vidi DICI br. 74, 12. travnja 2003.

[3] Od listopada 2009. do travnja 2011.

[4] Ovdje je odgovor msgr. Guida Pozza, tajnika Povjerenstva Ecclesia Dei, u intervjuu koji je dao Zenitu 25. veljače 2016.

Pitanje: "Preuzvišeni, papa Benedikt XVI. je 2009. ukinuo izopćenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Znači li to da su oni ponovno u zajedništvu s Rimom?"

Odgovor: "Budući da je Benedikt XVI. ukinuo cenzuru izopćenje s biskupa FSSPX-a (2009.), oni više nisu podložni toj teškoj crkvenoj kazni. Ali i nakon tog koraka, FSSPX je još uvijek u neregularnom stanju jer nije primio kanonsko priznanje Svete Stolice. Sve dugo dok Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, njegovi službenici ne vrše na zakonit način svoju službu i slavljenje sakramenata. Prema izrazu tadašnjeg kardinala Bergoglija u Buenos Airesu, koju je papa Franjo potvrdio Papinskom povjerenstvu Ecclesia Dei, članovi FSSPX-a su katolici na putu prema punom zajedništvu sa Svetom Stolicom. To će se puno zajedništvo ostvariti kada dođe kanonsko priznanje Bratstva."

[5] Msgr. Pozzo, isto: "Ono što se čini ključnim jest pronaći puno ostvarenje onoga što je potrebno da bi se bilo u punom zajedništvu s Apostolskom Stolicom, tj. cjelovitosti katoličkog vjerovanja, veze sakramenata i prihvaćanja vrhovnog Učiteljstva Crkve".

[6] Papa Franjo, Pismo nadbiskupu Rinu Fisichelli od 1. rujna 2015. uoči početka Svete godine: "Određujem, svojom osobnom odlukom, da u međuvremenu oni koji tijekom Svete godine milosrđa pristupe sakramentu Pokore kod svećenika Bratstva sv. Pija X. valjano i dopušteno primaju odrješenje od svojih grijeha"