P.
Jean–Michel Gleize, profesor ekleziologije u FSSPX-ovoj Bogosloviji sv. Pija X.
u Ecȏneu komentira osmo poglavlje posinodske
Apostolske pobudnice Amoris laetitia objavljene 8. travnja 2016.
1.
Apostolska pobudnica upadljiva je kako
po opsegu, tako i po svojem ustroju.
Podijeljena je u devet poglavlja s ukupno više od 300 članaka.
Najosjetljivije teme razmotrene su u osmom poglavlju (br. 291-312), počev od
br. 293. Nakon razmatranja o katoličkom braku i katoličkoj obitelji, dokument
istražuje „situacije slabosti“. Ograničit ćemo se ovdje na onaj dio koji je bio
dugo iščekivan. Svjesni smo dakako drugih točaka vrijednih razmatranja i
analize, primjerice o homoseksualcima
(250), odsječka o erotskom aspektu ljubavi, „specifično ljudske manifestacije
seksualnosti“ (br. 150-152), kao i
pozitivnih i u većoj mjeri normalnih gledišta koja se pozivaju na nauk o braku,
njegovu uzvišenost i nerazrješivost. Sve ovo bit će u dogledno vrijeme
proučeno: obzirom da nije moguće reći sve odjednom, učinit ćemo distinkcije...
a učiniti distinkcije ne znači zanijekati ili zaboraviti.
2.
Pobudnica govori u prvom redu o čisto civilnim zajednicama i kohabitacijama u
br. 293-294: „Odabir građanskog braka ili, u mnogim slučajevima jednostavnog
suživota, često nije motiviran predrasudom ili otporom prema sakramentalnoj
zajednici već kultorološki i kontingentnošću situacije. U takvim slučajevima
može se iskazati uvažavanje za one znakove ljubavi koji na neki način
odražavaju ljubav samoga Boga“ (...) „'Sve ove situacije zahtijevaju
konstruktivan odgovor njihovom transformacijom prema prilikama koje mogu voditi
prema punoj stvarnosti braka i obitelji u skladu s Evanđeljem. Ove parove treba
voditi strpljivo i diskretno'. Tako se Isus ophodio sa Samaritankom (usp. Iv.
4, 1-26): on se obratio njenoj čežnji za istinskom ljubavi kako bi je oslobodio
tame u njenom životu i doveo je do pune radosti Evanđelja.“
3.
Papa ovdje tvrdi da zajednice za koje se do sada držalo da su nezakonite,
predstavljaju „znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga
Boga“ koji mogu biti „prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i
obitelji“. Prestaje li onda grešna prilika biti grešnom prilikom i postaje li
prilikom za brak? Čudna teologija! Što je njeno izvorište i na kakvim doktrinarnim
temeljima je papa Franjo postavio tu teologiju? Ovdje se uvodi ono što se u
dokumentu naziva načelom postupnosti u pastoralnoj skrbi, ono što je Ivan Pavao
II zvao „zakonom postupnosti“ u pobudnici Familiaris Consortio iz 1981., br.
34: „Ovo nije 'postupnost zakona' već prije postupnost u razboritom
primjenjivanju slobodnih čina od strane subjekata koji nisu u poziciji da
razumiju, cijene ili u cijelosti sprovedu objektivne zahtjeve što ih pred njih
stavlja zakon“.
4.
Ovo je igra riječi. Istina je da razboritost zahtijeva od pastira da uzme u
obzir duševno stanje; takva razboritost može značiti privremeno se suzdržati od
toga da osobama kažemo da je grešan način kako žive, ali usprkos tome, to
nikada ne bi smjelo značiti da je način kako žive dobar. Jedna je stvar ne
obznaniti odmah grešno stanje kakvo ono jest, a drugo reći da je već grešna
situacija put prema dobru, ili znakom ljubavi proglasiti nešto ljubavi
protivno. Svidjelo se to nekom ili ne, „zakon postupnosti“ vodi u postupnost
zakona i moralni relativizam.
5.
Nadalje, dokument se bavi onime što naziva „neregularne situacije“, a što bi
označavalo javne grešnike u širem smislu, a osobito rastavljene i ponovno
vjenčane – javne preljubnike. Načelo koje se utvrđuje je isto:
„Postoji
potreba 'da se izbjegavaju sudovi koji ne uzimaju u obzir složenost različitih
situacija'“ (296). „Pastiri moraju uvijek razlučivati 'prikladnim razlikovanjem
kroz pristup koji pažljivo prepoznaje situacije'. Mi znamo da 'nema lakih
recepata' (298). Obzirom na neizmjernu raznolikost konkretnih situacija poput
onih koje sam već spomenuo, razumljivo je da se ni od sinode, ni od ove
pobudnice ne može očekivati da ponudi novi set općih pravila, kanonskih po
svojoj naravi i primjenjivih na sve slučajeve. Ono što je moguće je jednostavno
ponovljeno ohrabrenje za poduzimanje odgovornog osobnog i pastoralnog
razlučivanja pojedinačnih slučajeva, takvog koje bi prepoznalo da, obzirom da
'stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima', posljedice ili učinci
pravila ne moraju nužno biti isti“ (300).
6.
Ako je točno da razboritost može ponuditi razna rješenja ovisno od okolnosti,
ta se rješenja sva temelje na jednom jedinom načelu. U tom smislu posljedice s
obzirom na pravilo uvijek su iste jer svoj temelj imaju u istom načelu. Ako primjerice
moramo svetkovati dan Gospodnji (treću Božju zapovijed), primjenjujući ovo
pravilo ishod će biti obdržavanje svetim dana Gospodnjeg, bilo na ovaj ili onaj
način. Što može varirati je način kako ćemo izvršiti dužnosti što ih nalaže
krepost pobožnosti. Uopćeno govoreći, bilo bi to pohađanje sv. Mise, a tamo
gdje bi to bilo nemoguće ili vrlo otežano, tu bi obvezu iznimno zamijenilo
produljeno vrijeme molitve. U svakom slučaju nalaže se vršiti krepost
pobožnosti. Tako će obveza obdržavanja treće Božje zapovijedi biti uvijek
jednako ispunjena. Na isti način objektivna situacija rastavljenih i građanski
vjenčanih je javni grijeh bluda. Svaki kršćanin mora javno osuditi ovu
situaciju, na ovaj ili onaj način. Kako god, prijekor mora biti javni.
7.
Jasno je da to nije slučaj kada je riječ o papinom gledištu. Kako bismo se
uvjerili dovoljno je pročitati sljedeće:
„Utvrditi
jednostavno podudaraju li se čini pojedinca s općim zakonom ili pravilom bilo
bi reduktivno jer bi bilo nedostatno razaznavati i osigurati punu vjernost Bogu
u konkretnom životu ljudskog bića“. (304)
8.
Pojednostavnjuje li onda previše svaki svećenik koji dok ispovijeda prosuđuje
usklađenost pokornikovih djela s Božjim zakonom? I dalje, izlaže li se
prigovoru pape Franje svaki onaj koji ispituje svoju savjest kako bi obavio
valjanu ispovijed? Ako je ponekad ovo ispitivanje nedostatno, ipak je potrebno.
A često jest dostatno. Ne govorili li nam Sveto Pismo za Božji zakon da je
„besprijekoran, obraća duše“ i „daje mudrost malenima“? (Ps 18,8).
9.
Ali sljedeći odlomak ovog istog broja (304) jasno pokazuje varku u podlozi
ovakve obnovljene pastoralne teologije:
„Istina
je da opća pravila utvrđuju dobro koje ne može biti izostavljeno i zanemareno,
ali ona ne mogu ponuditi formulacije u apsolutno svim pojedinačnim situacijama.
Istovremeno treba reći da, upravo iz tog razloga, ono što je dio praktičnoga
razlučivanja u pojedinačnim okolnostima ne može biti uzdignuto na razinu
pravila. To ne bi samo vodilo nepodnošljivoj kazuističnosti, nego bi još ugrozilo
same vrednote koje s osobitom brigom treba očuvati.“ (304).
10.
Kao i uvijek, varka počiva na konfuziji ideja. Da bi je razotkrili potrebno je
prisjetiti se jedne razlike koja je od kapitalne važnosti. Točno je da pravo
(građansko ili crkveno) ne može predvidjeti svaku mogućnost, ne može obuhvatiti
apsolutno sve pojedinačne situacije. Tako postoje izuzeci kada je potrebno
vratiti se na prvo pravno načelo (a to je Božji zakon), da se iz njega izvede
praktični zaključak jer on nije predviđen u ljudskom zakonu. Svetkovanje
nedjelje nam je poznat primjer takvog slučaja. Bog kaže da taj dan moramo
svetkovati, a Crkva kaže da to trebamo činiti dolaskom na sv. Misu. Ako to ne
bi bilo moguće, svetkovat ćemo nedjelju na prikladan način. Primjerice molitvom
krunice ili čitanjem i razmatranjem misnih molitava iz misala. Suprotno, kada
se radi o božanskom zakonu suočeni smo s bezgranično mudrim i nepogrešivim
zakonodavcem, jednako svemoćnim i sveznajućim. Božansko zakonodavstvo
predvidjelo je sve, apsolutno sve, i nepogrešiva dalekovidnost Božja obuhvaća
apsolutno sve pojedinačne situacije. Stoga, obzirom na principe koje
odražavaju, ne možemo napustiti ili se žaliti ni na naravni zakon, ni na
objavljeni zakon koji nalazimo u Evanđelju. Nužnost i nerazrješivost braka su
isto tako određeni ovim božanskim zakonom. U pitanjima bračnog morala nalazimo
se na razini božanskog zakona (moralnog i objavljenog). Taj zakon temelji se na
apsolutnim načelima za koje iznimke ne postoje. Bog, zakonodavac, predvidio je
sve mogućnosti te nijedna konkretna okolnost nije izmakla Njegovoj providnosti.
Kako uči Tridentski sabor, Bog uvijek daje sredstva za poslušnost Njegovim
zapovijedima. „Jer Bog ne zapovijeda što je nemoguće, nego te zapovijedajući
opominje da činiš što možeš, moliš za ono što ne možeš, i pomaže da uzmogneš.“
Suočen s konkretnom situacijom obveza pastira je da praktičnim rasuđivanjem,
prije ili poslije uskladi ponašanje svoga stada sa odredbama ovog božanskog
zakona, naravnog ili objavljenog. I on to može zato što je Božja milost
dostatna i učinkovita. Tako je Crkva uvijek govorila i činila. A to je ono što
pobudnica pape Franje – upravo u ovom odlomku – izbjegava i čega se odriče,
služeći se igrom riječi i stvarajući pomutnju. Čarobni izraz „nepodnošljiva
kazuističnost“ pripada retorici štetnoj za spasenje duša.
11.
Papine riječi ovdje imaju besprimjernu težinu jer se odobravajući primjenu
„pristupa pažljivog razlučivanja okolnosti“ nanosi smrtonosni udarac samom
božanskom zakonu. Sagledano u praksi po svim gore iznesenim točkama, ova
pastoralna pobudnica bit će zapravo ni više ni manje nego pobudnica na grijeh;
drugim riječima, sablažnjiva. Dok uvodna poglavlja (52,62,83 i 123) teoretski
podsjećaju na nepromjenjivi crkveni nauk o nerazrješivosti braka i
učinkovitosti nadnaravne milosti, u nastavku dokumenta ohrabruje se nijekanje
tog istog nauka. Neka nitko ishitreno ne govori da u br. 299 papa kaže da se
„svaki slučaj sablazni“ mora izbjeći jer je nemoguće poreći da samim uvođenjem
ovih izraza, njegove riječi ne mogu drugo nego voditi do sablazni.
12.
Ono što slijedi je nažalost logična posljedica. Nakon ovako omogućene praktične
relativizacije načela katoličke moralne teologije jedino preostaje izvući
zaključak koji pogoduje javnim grešnicima. Ovdje imamo uvijek spremno opravdanje
za ustupke svim zahtjevima razvratnika.
13.
Najviša norma više nije zakon:
„Pastir
više ne može imati osjećaj da je dovoljno prema onima koji žive u
'neregularnim' situacijama jednostavno primijeniti moralne zakone kao da su oni
kamenje kojima gađamo ljudske živote.“ (305)
14.
Nemoguće je ne uočiti aluziju: primijeniti zakon znači kamenovati ženu uhvaćenu
u preljubu i biti u kontradikciji s milosrđem Dobrog Pastira. Ali On sam rekao
je nesretnoj ženi: 'Idi i ne griješi više'. Ta što je onda grijeh ako ne sve
izrečeno i učinjeno protiv Božjeg zakona? Papina retorika nije trebala
nastaviti dalje. Ali što slijedi još je gore, jer je u papinski dokument ušao
protestantsko načelo privatnog rasuđivanja.
„Na
tragu ovih redaka Međunarodna teološka komisija napomenula je da se 'naravni
zakon ne može tumačiti kao prethodno utvrđeni skup pravila koja se nameću
apriori moralnom subjektu; prije je to izvor objektivnog nadahnuća za duboko
osobni proces stvaranja odluka'.“(305)
15.
Naravni zakon nije dakle zakon koji bi bio izraz obvezujuće naredbe. On je
sveden tek na savjet, ohrabrenje, preporuku. Izvor nadahnuća. Što se ovdje
predlaže osudio je sv. Pio X. u dekretu Lamentabili: „Istina nije nepromjenjiva
ništa više nego što je to čovjek sam, utoliko koliko ona evoluira zajedno s
njim, u njemu i kroz njega.“ (DS 3458)
16.
Ako više nema zakona, nema ni grijeha, ili bolje, grijeh se ne može prepoznati
u sferi javnosti i nikakva crkvena vlast ili ikoji drugi član društva ne može
izvoditi sud koji se tiče grijeha. Samo Bog će suditi. Tko smo mi da sudimo?...
Ovo je doista prepoznatljivi rukopis pape Franje. „Stoga se ne može više
jednostavno reći da svi oni što se nalaze u kakvoj god 'neregularnoj situaciji'
žive u stanju smrtnog grijeha i da su lišeni posvetne milost.“ (301)
17.
Mogli bi se čak priznati da ,,nije moguće osporiti da među svima koji se nalaze
u 'neregularnoj' situaciji, neki ne žive u stanju smrtnog grijeha i nisu lišeni
posvetne milosti“. Međutim, papine je riječi nemoguće prihvatiti. Njima se hoće
reći da nedopuštene zajednice niti možemo smatrati grešnima, niti prigodom za
grijeh. Rastavljeni i ponovno vjenčani, isto i parovi koji žive u priležništvu
onda nisu javni grešnici. Još jednom, tko smo mi da sudimo? Kakve li
posvemašnje moralne pomutnje: pomutnje između dobra i zla na području javnih
čina.
18.
Ako najviša norma više nije Božji zakon, na to mjesto stupa čovjekova savjest.
„Prepoznavajući
utjecaj takvih konkretnih čimbenika možemo dodati da pojedinačna savjest treba
biti bolje utjelovljena u crkvenu praksu u izvjesnim situacijama koje
objektivno nisu dijelom našeg shvaćanja braka...(Savjest) može također s
iskrenošću i poštenjem prepoznati što je zasad najvelikodušniji odgovor koji se
Bogu može dati, i s određenom moralnom sigurnošću doći do uvida da je to ono
što Bog traži posred konkretne složenosti nečijih ograničenja, makar još ne
potpuno objektivni ideal. U svakom slučaju, prisjetimo se da je to razlučivanje
dinamičko: ono mora ostati uvijek otvoreno novim fazama rasta i novim odlukama
koje omogućuju potpunije ostvarenje ideala.“
19.
Moguće je onda da kršćanski brak ostane ideal u očima crkve, ali važna je
predodžba koju svaka pojedinačna savjest ima o tom idealu. Nije dobro ono što
je objektivno dobro, nego ono što savjest smatra dobrim. Pod pretpostavkom čak
da savjesti vjenčanih, prosvjetljenije od drugih, mogu pojmiti viši ideal, još
uvijek savjest ostaje ta koja određuje ideal. Razlika između ideala vjenčanih i
ideala ostalih koji to nisu razlikuje se u stupnju, većoj ili manjoj punini. Ovo
je dakle potpuni subjektivizam i stoga potpuni relativizam. Relativizam dolazi
od subjektivizma. Situacijska etika, moralni relativizam po sebi, rezultat je
moralnosti utemeljene na savjesti. Upravo takva je nova moralnost pape Franje.
20.
Jedna od mogućih posljedica bila je naširoko predviđana. Evo je napokon:
„U
suglasju sam s mnogim sinodskim ocima koji su primijetili da krštenici koji su
rastavljeni i ponovno građanski vjenčani trebaju biti potpunije integrirani u
kršćanske zajednice na različite moguće načine, izbjegavajući istovremeno svaku
priliku za sablazan.“ (299)
21.
„Na različite moguće načine“: zašto ne onda i pripuštajući ih pričesti? Ako više nije moguće reći da rastavljeni i ponovo vjenčani žive u
stanju smrtnog grijeha (301), zašto bi podjeljivanje pričesti takvima bila
prilika za sablazan? U tom smislu čemu im odbiti sv. Pričest? Pobudnica Amoris laetitia jasno se kreće u tom smjeru. Čineći tako ona predstavlja povod za
duhovnu propast čitave Crkve; ili drugim riječima, za on, što teolozi u punom
značenju te riječi zovu sablazan. Ta je sablazan posljedica praktične
relativizacije istine katoličke vjere u odnosu na nužnost i nerazrješivost
sakramentalne bračne zajednice.
