ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Amoris laetitia: osvrt na 8. poglavlje


P. Jean–Michel Gleize, profesor ekleziologije u FSSPX-ovoj Bogosloviji sv. Pija X. u Ecȏneu komentira osmo poglavlje posinodske  Apostolske pobudnice Amoris laetitia objavljene 8. travnja 2016.

1. Apostolska pobudnica  upadljiva je kako po opsegu, tako i po svojem ustroju.  Podijeljena je u devet poglavlja s ukupno više od 300 članaka. Najosjetljivije teme razmotrene su u osmom poglavlju (br. 291-312), počev od br. 293. Nakon razmatranja o katoličkom braku i katoličkoj obitelji, dokument istražuje „situacije slabosti“. Ograničit ćemo se ovdje na onaj dio koji je bio dugo iščekivan. Svjesni smo dakako drugih točaka vrijednih razmatranja i analize, primjerice  o homoseksualcima (250), odsječka o erotskom aspektu ljubavi, „specifično ljudske manifestacije seksualnosti“  (br. 150-152), kao i pozitivnih i u većoj mjeri normalnih gledišta koja se pozivaju na nauk o braku, njegovu uzvišenost i nerazrješivost. Sve ovo bit će u dogledno vrijeme proučeno: obzirom da nije moguće reći sve odjednom, učinit ćemo distinkcije... a učiniti distinkcije ne znači zanijekati ili zaboraviti.

2. Pobudnica govori u prvom redu o čisto civilnim zajednicama i kohabitacijama u br. 293-294: „Odabir građanskog braka ili, u mnogim slučajevima jednostavnog suživota, često nije motiviran predrasudom ili otporom prema sakramentalnoj zajednici već kultorološki i kontingentnošću situacije. U takvim slučajevima može se iskazati uvažavanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ (...) „'Sve ove situacije zahtijevaju konstruktivan odgovor njihovom transformacijom prema prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji u skladu s Evanđeljem. Ove parove treba voditi strpljivo i diskretno'. Tako se Isus ophodio sa Samaritankom (usp. Iv. 4, 1-26): on se obratio njenoj čežnji za istinskom ljubavi kako bi je oslobodio tame u njenom životu i doveo je do pune radosti Evanđelja.“

3. Papa ovdje tvrdi da zajednice za koje se do sada držalo da su nezakonite, predstavljaju „znakove ljubavi koji na neki način odražavaju ljubav samoga Boga“ koji mogu biti „prilikama koje mogu voditi prema punoj stvarnosti braka i obitelji“. Prestaje li onda grešna prilika biti grešnom prilikom i postaje li prilikom za brak? Čudna teologija! Što je njeno izvorište i na kakvim doktrinarnim temeljima je papa Franjo postavio tu teologiju? Ovdje se uvodi ono što se u dokumentu naziva načelom postupnosti u pastoralnoj skrbi, ono što je Ivan Pavao II zvao „zakonom postupnosti“ u pobudnici Familiaris Consortio iz 1981., br. 34: „Ovo nije 'postupnost zakona' već prije postupnost u razboritom primjenjivanju slobodnih čina od strane subjekata koji nisu u poziciji da razumiju, cijene ili u cijelosti sprovedu objektivne zahtjeve što ih pred njih stavlja zakon“.

4. Ovo je igra riječi. Istina je da razboritost zahtijeva od pastira da uzme u obzir duševno stanje; takva razboritost može značiti privremeno se suzdržati od toga da osobama kažemo da je grešan način kako žive, ali usprkos tome, to nikada ne bi smjelo značiti da je način kako žive dobar. Jedna je stvar ne obznaniti odmah grešno stanje kakvo ono jest, a drugo reći da je već grešna situacija put prema dobru, ili znakom ljubavi proglasiti nešto ljubavi protivno. Svidjelo se to nekom ili ne, „zakon postupnosti“ vodi u postupnost zakona i moralni relativizam.

5. Nadalje, dokument se bavi onime što naziva „neregularne situacije“, a što bi označavalo javne grešnike u širem smislu, a osobito rastavljene i ponovno vjenčane – javne preljubnike. Načelo koje se utvrđuje je isto:

„Postoji potreba 'da se izbjegavaju sudovi koji ne uzimaju u obzir složenost različitih situacija'“ (296). „Pastiri moraju uvijek razlučivati 'prikladnim razlikovanjem kroz pristup koji pažljivo prepoznaje situacije'. Mi znamo da 'nema lakih recepata' (298). Obzirom na neizmjernu raznolikost konkretnih situacija poput onih koje sam već spomenuo, razumljivo je da se ni od sinode, ni od ove pobudnice ne može očekivati da ponudi novi set općih pravila, kanonskih po svojoj naravi i primjenjivih na sve slučajeve. Ono što je moguće je jednostavno ponovljeno ohrabrenje za poduzimanje odgovornog osobnog i pastoralnog razlučivanja pojedinačnih slučajeva, takvog koje bi prepoznalo da, obzirom da 'stupanj odgovornosti nije isti u svim slučajevima', posljedice ili učinci pravila ne moraju nužno biti isti“ (300).

6. Ako je točno da razboritost može ponuditi razna rješenja ovisno od okolnosti, ta se rješenja sva temelje na jednom jedinom načelu. U tom smislu posljedice s obzirom na pravilo uvijek su iste jer svoj temelj imaju u istom načelu. Ako primjerice moramo svetkovati dan Gospodnji (treću Božju zapovijed), primjenjujući ovo pravilo ishod će biti obdržavanje svetim dana Gospodnjeg, bilo na ovaj ili onaj način. Što može varirati je način kako ćemo izvršiti dužnosti što ih nalaže krepost pobožnosti. Uopćeno govoreći, bilo bi to pohađanje sv. Mise, a tamo gdje bi to bilo nemoguće ili vrlo otežano, tu bi obvezu iznimno zamijenilo produljeno vrijeme molitve. U svakom slučaju nalaže se vršiti krepost pobožnosti. Tako će obveza obdržavanja treće Božje zapovijedi biti uvijek jednako ispunjena. Na isti način objektivna situacija rastavljenih i građanski vjenčanih je javni grijeh bluda. Svaki kršćanin mora javno osuditi ovu situaciju, na ovaj ili onaj način. Kako god, prijekor mora biti javni.

7. Jasno je da to nije slučaj kada je riječ o papinom gledištu. Kako bismo se uvjerili dovoljno je pročitati sljedeće:

„Utvrditi jednostavno podudaraju li se čini pojedinca s općim zakonom ili pravilom bilo bi reduktivno jer bi bilo nedostatno razaznavati i osigurati punu vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskog bića“. (304)

8. Pojednostavnjuje li onda previše svaki svećenik koji dok ispovijeda prosuđuje usklađenost pokornikovih djela s Božjim zakonom? I dalje, izlaže li se prigovoru pape Franje svaki onaj koji ispituje svoju savjest kako bi obavio valjanu ispovijed? Ako je ponekad ovo ispitivanje nedostatno, ipak je potrebno. A često jest dostatno. Ne govorili li nam Sveto Pismo za Božji zakon da je „besprijekoran, obraća duše“ i „daje mudrost malenima“? (Ps 18,8).

9. Ali sljedeći odlomak ovog istog broja (304) jasno pokazuje varku u podlozi ovakve obnovljene pastoralne teologije:

„Istina je da opća pravila utvrđuju dobro koje ne može biti izostavljeno i zanemareno, ali ona ne mogu ponuditi formulacije u apsolutno svim pojedinačnim situacijama. Istovremeno treba reći da, upravo iz tog razloga, ono što je dio praktičnoga razlučivanja u pojedinačnim okolnostima ne može biti uzdignuto na razinu pravila. To ne bi samo vodilo nepodnošljivoj kazuističnosti, nego bi još ugrozilo same vrednote koje s osobitom brigom treba očuvati.“ (304).


10. Kao i uvijek, varka počiva na konfuziji ideja. Da bi je razotkrili potrebno je prisjetiti se jedne razlike koja je od kapitalne važnosti. Točno je da pravo (građansko ili crkveno) ne može predvidjeti svaku mogućnost, ne može obuhvatiti apsolutno sve pojedinačne situacije. Tako postoje izuzeci kada je potrebno vratiti se na prvo pravno načelo (a to je Božji zakon), da se iz njega izvede praktični zaključak jer on nije predviđen u ljudskom zakonu. Svetkovanje nedjelje nam je poznat primjer takvog slučaja. Bog kaže da taj dan moramo svetkovati, a Crkva kaže da to trebamo činiti dolaskom na sv. Misu. Ako to ne bi bilo moguće, svetkovat ćemo nedjelju na prikladan način. Primjerice molitvom krunice ili čitanjem i razmatranjem misnih molitava iz misala. Suprotno, kada se radi o božanskom zakonu suočeni smo s bezgranično mudrim i nepogrešivim zakonodavcem, jednako svemoćnim i sveznajućim. Božansko zakonodavstvo predvidjelo je sve, apsolutno sve, i nepogrešiva dalekovidnost Božja obuhvaća apsolutno sve pojedinačne situacije. Stoga, obzirom na principe koje odražavaju, ne možemo napustiti ili se žaliti ni na naravni zakon, ni na objavljeni zakon koji nalazimo u Evanđelju. Nužnost i nerazrješivost braka su isto tako određeni ovim božanskim zakonom. U pitanjima bračnog morala nalazimo se na razini božanskog zakona (moralnog i objavljenog). Taj zakon temelji se na apsolutnim načelima za koje iznimke ne postoje. Bog, zakonodavac, predvidio je sve mogućnosti te nijedna konkretna okolnost nije izmakla Njegovoj providnosti. Kako uči Tridentski sabor, Bog uvijek daje sredstva za poslušnost Njegovim zapovijedima. „Jer Bog ne zapovijeda što je nemoguće, nego te zapovijedajući opominje da činiš što možeš, moliš za ono što ne možeš, i pomaže da uzmogneš.“ Suočen s konkretnom situacijom obveza pastira je da praktičnim rasuđivanjem, prije ili poslije uskladi ponašanje svoga stada sa odredbama ovog božanskog zakona, naravnog ili objavljenog. I on to može zato što je Božja milost dostatna i učinkovita. Tako je Crkva uvijek govorila i činila. A to je ono što pobudnica pape Franje – upravo u ovom odlomku – izbjegava i čega se odriče, služeći se igrom riječi i stvarajući pomutnju. Čarobni izraz „nepodnošljiva kazuističnost“ pripada retorici štetnoj za spasenje duša.

11. Papine riječi ovdje imaju besprimjernu težinu jer se odobravajući primjenu „pristupa pažljivog razlučivanja okolnosti“ nanosi smrtonosni udarac samom božanskom zakonu. Sagledano u praksi po svim gore iznesenim točkama, ova pastoralna pobudnica bit će zapravo ni više ni manje nego pobudnica na grijeh; drugim riječima, sablažnjiva. Dok uvodna poglavlja (52,62,83 i 123) teoretski podsjećaju na nepromjenjivi crkveni nauk o nerazrješivosti braka i učinkovitosti nadnaravne milosti, u nastavku dokumenta ohrabruje se nijekanje tog istog nauka. Neka nitko ishitreno ne govori da u br. 299 papa kaže da se „svaki slučaj sablazni“ mora izbjeći jer je nemoguće poreći da samim uvođenjem ovih izraza, njegove riječi ne mogu drugo nego voditi do sablazni.

12. Ono što slijedi je nažalost logična posljedica. Nakon ovako omogućene praktične relativizacije načela katoličke moralne teologije jedino preostaje izvući zaključak koji pogoduje javnim grešnicima. Ovdje imamo uvijek spremno opravdanje za ustupke svim zahtjevima razvratnika.

13. Najviša norma više nije zakon:

„Pastir više ne može imati osjećaj da je dovoljno prema onima koji žive u 'neregularnim' situacijama jednostavno primijeniti moralne zakone kao da su oni kamenje kojima gađamo ljudske živote.“ (305)

14. Nemoguće je ne uočiti aluziju: primijeniti zakon znači kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu i biti u kontradikciji s milosrđem Dobrog Pastira. Ali On sam rekao je nesretnoj ženi: 'Idi i ne griješi više'. Ta što je onda grijeh ako ne sve izrečeno i učinjeno protiv Božjeg zakona? Papina retorika nije trebala nastaviti dalje. Ali što slijedi još je gore, jer je u papinski dokument ušao protestantsko načelo privatnog rasuđivanja.

„Na tragu ovih redaka Međunarodna teološka komisija napomenula je da se 'naravni zakon ne može tumačiti kao prethodno utvrđeni skup pravila koja se nameću apriori moralnom subjektu; prije je to izvor objektivnog nadahnuća za duboko osobni proces stvaranja odluka'.“(305)

15. Naravni zakon nije dakle zakon koji bi bio izraz obvezujuće naredbe. On je sveden tek na savjet, ohrabrenje, preporuku. Izvor nadahnuća. Što se ovdje predlaže osudio je sv. Pio X. u dekretu Lamentabili: „Istina nije nepromjenjiva ništa više nego što je to čovjek sam, utoliko koliko ona evoluira zajedno s njim, u njemu i kroz njega.“ (DS 3458)

16. Ako više nema zakona, nema ni grijeha, ili bolje, grijeh se ne može prepoznati u sferi javnosti i nikakva crkvena vlast ili ikoji drugi član društva ne može izvoditi sud koji se tiče grijeha. Samo Bog će suditi. Tko smo mi da sudimo?... Ovo je doista prepoznatljivi rukopis pape Franje. „Stoga se ne može više jednostavno reći da svi oni što se nalaze u kakvoj god 'neregularnoj situaciji' žive u stanju smrtnog grijeha i da su lišeni posvetne milost.“ (301)

17. Mogli bi se čak priznati da ,,nije moguće osporiti da među svima koji se nalaze u 'neregularnoj' situaciji, neki ne žive u stanju smrtnog grijeha i nisu lišeni posvetne milosti“. Međutim, papine je riječi nemoguće prihvatiti. Njima se hoće reći da nedopuštene zajednice niti možemo smatrati grešnima, niti prigodom za grijeh. Rastavljeni i ponovno vjenčani, isto i parovi koji žive u priležništvu onda nisu javni grešnici. Još jednom, tko smo mi da sudimo? Kakve li posvemašnje moralne pomutnje: pomutnje između dobra i zla na području javnih čina.

18. Ako najviša norma više nije Božji zakon, na to mjesto stupa čovjekova savjest.

„Prepoznavajući utjecaj takvih konkretnih čimbenika možemo dodati da pojedinačna savjest treba biti bolje utjelovljena u crkvenu praksu u izvjesnim situacijama koje objektivno nisu dijelom našeg shvaćanja braka...(Savjest) može također s iskrenošću i poštenjem prepoznati što je zasad najvelikodušniji odgovor koji se Bogu može dati, i s određenom moralnom sigurnošću doći do uvida da je to ono što Bog traži posred konkretne složenosti nečijih ograničenja, makar još ne potpuno objektivni ideal. U svakom slučaju, prisjetimo se da je to razlučivanje dinamičko: ono mora ostati uvijek otvoreno novim fazama rasta i novim odlukama koje omogućuju potpunije ostvarenje ideala.“

19. Moguće je onda da kršćanski brak ostane ideal u očima crkve, ali važna je predodžba koju svaka pojedinačna savjest ima o tom idealu. Nije dobro ono što je objektivno dobro, nego ono što savjest smatra dobrim. Pod pretpostavkom čak da savjesti vjenčanih, prosvjetljenije od drugih, mogu pojmiti viši ideal, još uvijek savjest ostaje ta koja određuje ideal. Razlika između ideala vjenčanih i ideala ostalih koji to nisu razlikuje se u stupnju, većoj ili manjoj punini. Ovo je dakle potpuni subjektivizam i stoga potpuni relativizam. Relativizam dolazi od subjektivizma. Situacijska etika, moralni relativizam po sebi, rezultat je moralnosti utemeljene na savjesti. Upravo takva je nova moralnost pape Franje.

20. Jedna od mogućih posljedica bila je naširoko predviđana. Evo je napokon:

„U suglasju sam s mnogim sinodskim ocima koji su primijetili da krštenici koji su rastavljeni i ponovno građanski vjenčani trebaju biti potpunije integrirani u kršćanske zajednice na različite moguće načine, izbjegavajući istovremeno svaku priliku za sablazan.“ (299)

21. „Na različite moguće načine“: zašto ne onda i pripuštajući ih pričesti? Ako više nije moguće reći da rastavljeni i ponovo vjenčani žive u stanju smrtnog grijeha (301), zašto bi podjeljivanje pričesti takvima bila prilika za sablazan? U tom smislu čemu im odbiti sv. Pričest? Pobudnica Amoris laetitia jasno se kreće u tom smjeru. Čineći tako ona predstavlja povod za duhovnu propast čitave Crkve; ili drugim riječima, za on, što teolozi u punom značenju te riječi zovu sablazan. Ta je sablazan posljedica praktične relativizacije istine katoličke vjere u odnosu na nužnost i nerazrješivost sakramentalne bračne zajednice.