“To
je apostolska pobudnica pod nazivom Radost ljubavi, ali zbog nje
plačemo.“ (Propovijed
biskupa Fellaya u Puy-en-Velay, 10. travnja 2016.)
1. Među
mnogim mišljenjima, objašnjenjima i komentarima koji su objavljeni
na temu Amoris
Laetitia,
nedavno su se pojavile tri studije svećenika našeg Bratstva:
“Amoris Laetitia: pobjeda
subjektivizma”
p. Matthiasa Gaudrona; “Kratki
osvrt na 8. poglavlje
Amoris laetitia” p.
Jean-Michel Gleizea; i “Nakon
Sinode: nerazrješivost stavljena u pitanje”
p.
Christiana Thouvenota. Generalna
kuća odobrava
te studije
i daje im potpunu podršku. Oni skladno nadopunjuju jedan drugoga i
daju jedan sveobuhvatni pogled na papinski dokument.
2. Stvari
koje su se događale za vrijeme dvije
sinode i okolnosti koje su ih okruživale već su podigle brojna
pitanja. Na izvanrednom konzistoriju u
veljači 2014. samo je kardinal Walter Kasper bio pozvan za
određivanje teme
Sinode, iako je već godinama
poznat kao militantni pristaša ukinuća
zabrane božanskog zakona što se tiče podjeljivanja
Kristovog tijela javnim griješnicima. Privremeno izvješće
(Relatio post disceptationem), objavljeno u listopadu 2014. za
vrijeme Izvanredne Sinode, daje informacije koje nisu u suglasju s
rezultatima rasprava. Zatim su u završno izvješće bile uključene
određene teme koje nisu bile odobrene na Sinodi. Baš pred redovne
sinode je
papa objavio dva motuproprija
koja se upravo bave temom Sinode i olakšavaju kanonske postupke
za proglašenje poništenja braka. A povjerljivo pismo trinaest
kardinala koji izražavaju svoje strahove u vezi ishoda Sinode javno
je opisano kao „zavjera“.
3. Pitanjem
koje se tiče dopuštanja razvedenima i „ponovno vjenčanim“
osobama primati
Pričest Crkva se već nekoliko
puta bavila, i tu
su jasni odgovori čak nedavno ponovljeni.[1] Nova rasprava o
crkvenom
stalnom nauku i praksi je stoga jedino mogla biti štetna i
zbunjujuća, umjesto da razjasni stvari. A to se i dogodilo.
4. U
papinskom dokumentu očekujemo da ćemo naći jasno predstavljanje
crkvenog
učiteljskog
nauka i
kršćanskog načina života. No, kao što su drugi ispravno
primijetili, Amoris laetitia
je prije „traktat o psihologiji, pedagogiji, moralnoj i
pastoralnoj teologiji i duhovnosti“. Crkva ima poslanje
proglašavati nauk Isusa Krista bilo
zgodno ili nezgodno i iz toga
izvlačiti nužne
zaključke, sve
za dobrobit duša. Na njoj počiva dužnost podsjećati
ljude na Božji zakon, a ne umanjivati
ga ili objašnjavati
kako on nije primjenjiv u nekim slučajevima. Crkva ima obavezu
utvrđivati načela,
čiju konkretnu primjenu ostavlja pastirima duša, ispovjednicima,
također i savjesti koja je prosvijetljena vjerom, bližom
normom ljudskih čina.
5. Dokument
je na nekim mjestima iskvaren
subjektivizmom i moralnim relativizmom jer se tražila pastoralna
praksa utemeljena na milosrđu. Objektivna pravila su zamijenjena
pojedinačnom savješću
na protestantski način. Taj otrov se djelomično može pripisati
personalizmu koji
u pastoralnoj
brizi o
obiteljima više ne stavlja dar života i dobro obitelji na prvo i
najvažnije mjesto, već osobno ostvarenje i duhovni razvoj
supružnika. Na tu temu možemo još
jednom žaliti
obrtanje
ciljeva braka kako je to
ocrtano u
pastoralnoj konstituciji Gaudium et
spes Drugog vatikanskog sabora,
obrtanje
koje se
ponovno može naći u Amoris
laetitia.
Takozvani „zakon stupnjevitosti“ okreće
katolički moral naopako.
6. Posljedice
Amoris laetitia
već se pokazuju u Crkvi: jedan
župnik,
vršeći svoju dužnost, odbija
podjeljivati Tijelo Kristovo javnim
griješnicima, dok ih drugi
poziva sve na svetu
Pričest. Predsjednik Filipinske
biskupske konferencije izjavio je da će
Amoris laetitia
odmah biti stavljena u praksu i da će stoga, u određenim
slučajevima, razvedeni i „ponovno vjenčani“ primati
Pričest.[2] Stvara se duboka podjela unutar episkopata i svetog
kardinalskog zbora.
Vjernici su zavedeni i zbunjeni; cijela Crkva pati zbog te pukotine.
Stavljajući u pitanje čuvanje Božjih zapovijedi u svim
slučajevima, osobito zapovijed bračne vjernosti, predaje se
diktatima suvremene prakse i duhu vremena. U mnogim zemljama – na
primjer Njemačkoj – ono što se zahtijeva po božanskom zakonu
već je davno pogaženo. Umjesto da se stanje
kakvo jest pokuša podići prema
onome kako bi trebalo
biti, oni spuštaju ono što treba biti na razinu onoga što jest;
odnosno, slobodnom moralu modernista i progresivista. Katolici čiji
su brakovi propali, ali koji s obzirom na danu situaciju kreposno i
ponekad junački
ostaju vjerni obećanju koje su dali pred oltarom, osjećaju se
izdanima. To je dovoljno za
plakati.
7. Mi
ponizno, ali čvrsto, preklinjemo Svetog Oca da ponovno pregleda
pobudnicu Amoris laetitia,
posebno 8. poglavlje. Kao i s dokumentima II. vatikanskog, ono što
je nejasno i dvosmisleno mora se protumačiti na jasan način, a ono
što je u suprotnosti sa stalnim naukom i praksom Crkve mora biti
povučeno, na slavu Božju, za dobrobit cijele Crkve i za spasenje
duša, osobito onih koje su u opasnosti da budu zavedene varkom
lažnog milosrđa.
Menzingen, 2. svibnja 2016.
Spomendan
svetog Atanazija
[1]
Usp.
Apostolska pobudnica Familiaris
Consortio (br.
84); Katekizam
Katoličke crkve
(br.
1650);
Pismo
Kongregacije za nauk vjere od
14. rujna 1994.; Deklaracija
Papinskog vijeća za tumačenje zakonodavnih tekstova
od
24. lipnja 2000.
[2]
“To je određenje milosrđa, otvorenosti srca i duha koji ne treba
zakon, ne čeka upute, niti čeka odgovor. To se mora i treba odmah
dogoditi.“ Izjava
Amoris
laetitia
u
jubileju milosrđa,
Katolička filipinska
biskupska
konferencija.