petak, 20. svibnja 2016.

Ženski đakonat u Katoličkoj crkvi?


Kao dio njihovog trogodišnjeg skupa u Rimu, oko 900 čelnica svjetskih zajednica katoličkih redovnica susrelo se s papom Franjom u Vatikanu 12. svibnja 2016.

Za vrijeme skupa, članice Međunarodnog udruženja viših poglavarica (UISG) podnijele su Papu četiri pitanja povezana s njihovim životima i ulogom žena u svjetskoj Katoličkoj crkvi.

1. Bolja integracija žena u životu Crkve
Vidite li način kako razdvojiti ulogu vodstva ili propovijedanja kod Euharistiji od ređenja, tako da naša Crkva bude otvorenija prihvaćanju ženske nadarenosti u bliskoj budućnosti?

2. Uloga posvećenih žena u Crkvi
Što sprječava Crkvu da uključi žene u trajni đakonat, kao što se to dogodilo u ranoj Crkvi?

3. Uloga Mađunarodnog udruženja viših poglavarica
Može li si Crkva dopustiti da nastavi pričati o nama, umjesto da priča s nama?

4. Prepreke na koje nailazimo unutar Crkve
Možemo li si dopustiti posebno promatranje pod povećalom? Koju vrijednost neki dijelovi hijerarhijske Crkve daju posvećenom apostolskom životu, posebno onom ženskom?

Prema Joshui J. McElweeju iz National Catholic Reportera, Papa je u komentaru spomenuo razgovor koji je vodio s „dobrim, mudrim profesorom“ koji je proučavao ulogu đakonisa u prvim stoljećima Crkve. Franjo je rekao da mu je ostalo nejasno kakvu su ulogu imale takve đakonise.

To je bilo pomalo mutno“, rekao je Franjo. „Koja je bila uloga đakonisa u to vrijeme?“

,,Osnivanje službenog povjerenstva koje bi moglo proučavati ovo pitanje?“, upitao je papa naglas. ,,Mislim da da. Za Crkvu bi bilo dobro da to pitanje razjasni. Zauzet ću se da se tako nešto pokrene.“

,,Prihvaćam”, rekao je kasnije papa, ,,i čini mi se korisnim da imamo povjerenstvo koje će to dobro razjasniti.“

Đakonise su kao zasebna služba u Crkvi proizašle iz nužde, kao i đakoni. Blizak život zajednice rane Crkve zahtijevao je da određene usluge karitasa i gostoljubivosti budu pružene ženskim članicama zajednice, usluge za koje je, zbog pristojnosti, bilo prikladnije da ih vrše druge žene: posjećivanje siromašnih i bolesnih, priprema za krštenje i pripomoć u samim obredima (koji su uključivali potpuno uranjanje i pomazanje tijela), čuvanje crkvenih vrata, koja su sa strane bila rezervirana za žene; itd.

Razvio se poseban obred njihovog posvećenja i postavljanja, po uzoru na đakonsko ređenje, ali s jasnim razlikama koje su označavale njihov različiti status, moć i funkcije u Crkvi. Zapravo, od samog početka crkveni su autoriteti dali jasno na znanje da đakonise ne mogu vršiti službe pridržane svećeniku ili đakonu.

Kako je vrijeme prolazilo i kako su mjesne crkve rasle u važnosti i broju, funkcije đakonise su se proširile. Kako je to karakteristično za ljudsku narav, takav razvoj ohrabrivao je također i njihove ambicije za sve važnijim funkcijama. Tako je uskoro došlo do brojnih zloupotreba: na različitim mjestima i u razna doba (većinom u istočnim crkvama, ali također i na zapadu), moglo se naći kako đakonise propovijedaju ili čitaju poslanicu ili evanđelje u liturgijskim obredima, ulijevaju u kalež vino i vodu, ili na neki drugi način služe kod oltara, ili same dijele krštenje, ili ulaze u doktrinarne polemike...

Suočeni s tim rastućim zloupotrebama – i kako je rast Crkve i razvoj krsne liturgije umanjio potrebu za zasebnom ženskom službom – crkvene su vlasti preko mjesnih i područnih sinoda osudile te zloupotrebe i uskoro potpuno ukinule posvećenje đakonisa i vratili ih laikatu.


Uzimajući u obzir nepromjenjivost ljudske naravi, i ako pogledamo te lekcije iz prošlosti, bilo bi nerazborito, u najmanju ruku, govoriti o nekoj obnovi đakonisa kao o određenoj službi u Crkvi. U sadašnjoj krizi, to bi samo Crkvu dovelo još jedan korak bliže priznanju ženskih svećeničkih ređenja... 

Izvor: sspx.org

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.