P.
Denis Puga, svećenik Bratstva sv. Pija X., komentira posinodsku
apostolsku pobudnicu
Amoris laetitia objavljenu 8.
travnja 2016.
Putem
dvije važne odluke unutar godine dana
– reforme postupka u
slučajevima poništenja brakova prošlog rujna i objavljivanjem
Amoris laetitia,
posinodske pobudnice o obitelji ovoga mjeseca – papa Franjo
prouzročio je značajan prijestup o
dogme o
sakramentima ženidbe i svete Euharistije.
Mediji
su navalili na taj prijestup, a iz Rima nije stigla nijedna službena
izjava koja bi ispravila njihova pogrešna tumačenja. Njihovi
naslovi jasno su upućivali na izvor problema: vrata za Pričest
razvedenima i ponovno vjenčanima su otvorena (Le
Figaro, 8.travnja 2016.).
Taj
impresivno dugi dokument (260 stranica!) koji tvrdi da je pastoralni,
a ne doktrinarni, prema svom kraju izlaže
(in cauda venenum; otrov
je u repu), pogotovo od br. 296
u poglavlju 8: ,,Pratiti,
razlikovati i povezivati slabost“,
jedan cijeli skup izjava i uputa koje
će, kada se stave
u praksu, uništiti nepromjenljiv nauk Crkve o nerazrješivosti
ženidbe.
Katolička
crkva je
uvijek naučavala da je sakrament ženidbe nerazrješiv, da su osobe
koje su se rastale i kasnije pokušale sklopiti novi brak javni
grešnici i da zbog toga javno žive u bližoj i namjerno odabranoj
prilici za grijeh i zbog toga ne mogu biti u stanju milosti. Iz tog
razloga oni ne mogu pristupiti svetoj
Euharistiji, sakramentu ljubavi Božje. Osobe u toj situaciji doista
ne mogu iskreno reći Bogu da Ga vole iznad svega jer Mu
javno, službeno i kroz navodno stabilnu ugovornu vezu, one odbijaju
vjernost obećanju koje su Mu dale
pred Njegovom Crkvom na dan njihovog
vjerskog sklapanja ženidbe, obećanju
da će biti vjerni svom supružniku cijeli život.
Osmo
poglavlje posinodske
pobudnice pape Franje prikazuje stupnjeviti moral. Postoji ideal:
kršćanski brak, ponovno potvrđen kao nerazriješiv, zasigurno
veličanstveni ideal, ali koji je teško
postići u određenim situacijama suvremenog svijeta. (Ovdje
prepoznajemo otrcanu liberalnu teoriju razlike između teze i
hipoteze.) Ali posebno su tu
također i sve stabilne situacije koje se ne uklapaju u kršćanski
ideal (misleći na: izvanbračne zajednice, građanske brakove, itd.)
U tim situacijama, dokument kaže: „Može se iskazati
poštovanje za one znakove ljubavi koji na neki način odražavaju
Božju ljubav“ (br. 294).
,,Kada takve zajednice postignu određenu stabilnost, kada su
zakonski prepoznate, kada ih obilježavaju
duboka privrženost i odgovornost za njihove potomke i kada pokazuju
sposobnost nadvladati
kušnje, one mogu pružati priliku za pastoralnu brigu u
pogledu mogućeg
slavljenja
sakramenta ženidbe.“ (br. 293)
Sažeto
rečeno, iz ovih riječi se može
zaključiti da je grešan život jednog
para korak prema svetosti kršćanskog braka. Ovdje pronalazimo
koncilsko načelo
“semen veritatis” (sjemena
istine),
načelo već
primijenjeno
na lažni ekumenizam: članstvo u nekatoličkim zajednicama je put
prema prianjanju
uz istinsku Kristovu Crkvu! Zar nije kardinal Christoph Schönborn,
bečki
nadbiskup, pohvalio
stav jednog od svojih prijatelja – homoseksualca, koji je ušao u
stabilnu vezu nakon nekoliko privremenih i kratkotrajnih veza!
(Kardinal Schönborn: ,,Stabilna homoseksualna veza je poželjnija od
afere“, La Vie,
16. rujna 2015.)
Napokon,
za sve te ljude pristup Euharistiji će ostati stvar osobne
prosudbe.
To je ono što br.
300
Pobudnice
povlači za sobom kada kaže: „Ono što je moguće je jednostavno
obnovljeno ohrabrenje da se poduzme odgovorna
osobna
i pastoralna
prosudba
u
pojedinačnim
slučajevima
koja bi prepoznala da kako 'stupanj odgovornosti u svim slučajevima
nije jednak', posljedice ili učinci pravila ne trebaju nužno uvijek
biti isti“,
i posebno kako fusnota 336 precizira: „To je također slučaj s
obzirom na sakramentalnu disciplinu, budući da se prosudbom
može prepoznati da u određenim slučajevima ne postoji teška
krivnja“.
Uistinu,
u br. 301
se kaže:
„Ne
možemo više
tvrditi da se svi koji žive u nekoj tzv. 'neragularnoj' situaciji,
nalaze u stanju smrtnog grijeha i da su izgubili posvetnu milost“.
U
stvari
moramo
priznati:
ova posljednja rečenica sadrži cijelu moralnu revoluciju pobudnice.
Na kraju, sve je stvar osobne savjesti; to je čisti subjektivizam.
Ova pobudnica je propast katoličkog moralnog nauka o grijehu.
Ne
dajmo se zavesti da nas
razuvjere oni koji će odmah
naglasiti da dokument posebno izjavljuje da on nije po tom pitanju
učiteljski,
već jednostavno namjerava pružiti pastoralne upute po točkama o
kojima se može zakonito
raspravljati (vidi br. 3)
koje se tiču crkvene
stege. To
je puko maskiranje problema jer se nauk ukorjenjuje u
praksi. Na
primjer, možete se sjetiti kako se Pavao VI. zadovoljio time da izda
vrlo ograničeno dopuštenje
za Pričest na ruku iz pastoralnih razloga, dok je u isto vrijeme
tražio da tradicionalni način primanja bude zadržan. Svi znaju što
se dogodilo: praksa Pričesti na ruku je sada praktički univerzalna.
To je ono što će se dogoditi otvaranjem učinjenim
ovim dokumentom, otvaranjem mnogo ozbiljnijim od Pričesti na ruku!
Dopuštajući
pojedinim razvedenim i ponovno vjenčanim osobama primanje
Pričesti i
prepuštajući prosudbu
njihovim savjestima je javno očitovanje da kršćanski brak nije
suštinski nerazriješiv i to otvara put ponovnoj sakramentalnoj
ženidbi i
time krivovjerju!
Nitko
ne očekuje da će Petrov nasljednik u papinskim
dokumentima izražavati čisto osoban i ekstremno prevratnički
koncept pastoralnog milosrđa.
Ovo
je drugi put u manje od godinu dana da je papa Franjo stvorio
pukotinu koja oslabljuje sakrament ženidbe. Od onoga čija je
dužnost biti čuvar pologa vjere, ovo je strašna nesreća za
spasenje duša i budućnost Crkve. Ali Krist nam je obećao da je ni
vrata pakla neće nadvladati.