Katolički pristup u vremenima epidemije: samoprijegor mons. de Belsuncea tijekom kuge u Marseilleu iz 1720.
Z
bog mjera koje su uvedene diljem Europe i svijeta Svećeničko bratstvo sv. Pija X. bilo je primorano ukinuti javna bogoslužja. Je li takav postupak bio pokoravanje pravednoj odredbi države za opće dobro? Ili pak država zlorabi svoju vremenitu vlast, što Crkva zbog razboritoga realizma treba tolerirati?
„Nitko ne smije zanemariti svoje dužnosti prema Bogu te je glavna dužnost svih ljudi srcem i načinom života prionuti uz religiju – i to ne uz onu koju im se svidi, nego uz onu koju je Bog odredio i koju po sigurnim i nedvojbenim znakovima možemo prepoznati kao jedinu pravu religiju. Stoga je također zločin ako se države ponašaju kao da Bog uopće ne postoji, kao da je pitanje religije nevažno i beskorisno ili kao da mogu prionuti uz bilo koju religiju.”[1]
1. Ove snažne riječi pape Lava XIII. nisu izraz nekog zaostalog gledišta. U njima Kristov namjesnik izražava sâmo načelo kršćanskoga društvenoga poretka, poretka koji je nužan jer je odraz božanske mudrosti. Kardinal Billot daje im teološko utemeljenje u drugome dijelu svojega Traktata o Crkvi[2].
2. Taj poredak nalazi svoj duboki korijen u samoj čovjekovoj naravi i u njezinom milosnom uzdignuću u nadnaravni red. Čovjekova izvanjska dobra (bogatstvo) usmjerena su na njegovo tjelesno dobro, a čovjekovo tjelesno dobro usmjereno je na njegovo naravno duhovno dobro, tj. na naravno dobro njegove duše i to naravno dobro duše je na neki način usmjereno prema konačnome nadnaravnome cilju – nadnaravnome jedinstvu čovjeka s Bogom, za koji je odgovorna Crkva. U istoj mjeri je naravno dobro duše nužan, ali ne dostatan uvjet nadnaravnoga dobra, budući da milost pretpostavlja narav. Ta hijerarhija dobara vodi prema hijerarhiji vlasti koje su odgovorne za postizanje tih dobara[3].
3. Cilj je državne vlasti (među ostalim) da u svom vlastitom poretku čuva javno zdravlje (koje je tjelesno dobro) i da neutralizira štetne učinke zarazne bolesti. Cilj je crkvene vlasti da u svom vlastitom poretku osigura praksu bogoslužja i da putem zapovijedi utvrdi konkretne uvjete za svetkovanje nedjelje. Da bi svaka u svom poretku bile različite, državna i crkvena vlast ne moraju biti odvojene[4] jer dobro koje se tiče države zapravo nije konačni cilj, nego je ono samo usmjereno prema cilju nadnaravnoga poretka. Sv. Toma razlaže to vrlo jasno u djelu De regimine (1, 15): „Papa se brine za posljednji cilj i zato mu moraju biti podložni oni koji se brinu oko posrednih ciljeva te se voditi njegovim odredbama”. Papa stoga izvršava „arhitektonsku” vlast prema državnim poglavarima, a to znači da je papa odgovoran za konačni cilj prema kojemu su državni poglavari dužni organizirati cijelu vlast nad društvom.
4. Zdravlje koje je jedan od glavnih vidika tjelesnih dobara nema nikakve veze sa svetošću, jer je ono na neki način usmjereno prema činu bogoslužja i svetkovanju nedjelje. Doista, iako nije dovoljno da netko bude dobroga zdravlja da bi bio svet i iako netko može biti svet, a nemati dobro zdravlje, da bi se moglo ići nedjeljom na Misu, preduvjet je da budemo dobroga zdravlja. Stoga je uloga države da osigura javno zdravlje (i neutralizira epidemiju) da bi se stoga ostvario najbolji uvjet za bogoštovlje za koje je odgovorna Crkva i da se omogući redovno postizanje svetosti. Papa Lav XIII. doista govori da se „u ljudskome društvu istinska sloboda sastoji u tome... da po građanskim zakonima možemo lakše živjeti prema odredbama vječnoga zakona”[5].
Stoga je država tu, kao i drugdje, ovisna o Crkvi te joj podložna u istoj mjeri u kojoj je njezina uloga staviti vremenito dobro za koje je odgovorna u službu vječnoga dobra, za koje je odgovorna Crkva. „Vremenito”, govori Billot, „mora osigurati da ništa ne sprečava ostvarenje duhovnoga i uspostaviti pogodne uvjete u kojima se ono može steći u potpunoj slobodi”[6]. Začuđujuće riječi u očima priprostoga razuma, ali istinite riječi u očima razuma prosvjetljenoga vjerom. Jer „bolje ti je s jednim okom ući u život, negoli s dva oka da budeš bačen u oganj pakleni”[7].
5. Iz toga proizlazi da bi sa strane državne vlasti zabrana ili ograničenje bogoslužja bila ne samo nezakonita (zbog zloporabe njezine vremenite moći koja se kao takva ne može odnositi na čine bogoslužja), nego čak apsurdna, budući da neutralizacija epidemije mora u konačnici imati svrhu pomaganja praksi bogoslužja. Sve to osim ako bismo radikalno izokrenuli ciljeve i red zamijenili neredom: umjesto da zdravlje (s neutralizacijom epidemije) bude usmjereno bogoštovlju, postane praksa bogoslužja (s njezinim restrikcijama i zabranama) usmjerena javnome zdravlju. A upravo to nažalost vidimo u trenutnim okolnostima, što opravdava nedavna opažanja mons. Schneidera: „Crkveni ljudi pridaju veću važnost smrtnim tijelima negoli besmrtnim ljudskim dušama”[8]. To objašnjava radikalno izokretanje koje je uveo Drugi vatikanski sabor: nije više država podložna i u službi Crkvi, nego je Crkva postala ovisna o državama.
6. Može se dogoditi da zbog promjenjivih uvjeta u konkretnim prilikama nije moguće osigurati dostatno javno zdravlje i neutralizirati zaraznost bolesti tako da se omogući redovno izvršavanje bogoslužja. Tada je na crkvenim vlastima – i samo na njima – da utvrde posebni oblik izvršavanja bogoslužja koji iziskuju okolnosti i da se to omogući uz pomoć svjetovne ruke. Država bi primjerice mogla Crkvi učiniti dostupnim dovoljno velike prostore gdje bi vjernici pohađali Misu, a da ostanu smješteni u svojim vozilima. Crkva bi u najgorem slučaju mogla vjernicima dati oprost od pohađanja Misa te se opet osloniti na tehnička i financijska sredstva kojima bi država omogućila raširenije televizijske prijenose misnoga bogoslužja. Prilike i rješenja mogu biti vrlo različita. U svakom slučaju, Crkva ima potrebnu vlast da bi utvrdila uvjete pod kojima će se uspostaviti cjelovitost poretka po kome je bogoštovlje više dobro prema kome mora biti usmjereno javno zdravlje. Nije na državi da zabranjuje ili ograničava bogoštovlje u ime zdravlja. Na Crkvi je da odredi uvjete za izvršavanje bogoslužja u svjetlu okolnosti, na temelju svoje obveze i moći, kao i pomoći vremenite vlasti.
7. Ta nužna i normalna hijerarhija vlasti još je imala svoje učinke koji su bili vidljivi u katoličkim kantonima u Švicarskoj početkom 20. stoljeća. Čak i u vremenima uoči prevrata koji su potkopali kršćanski poredak diljem Europe političke vlasti imale su, primjerice u Valaisu, samo ograničenu vlast u crkvama te su mogle intervenirati samo diplomatski da preporuče crkvenim vlastima oblike potrebnih sanitarnih mjera tijekom epidemije španjolske gripe.
„Stoga nije iznenađujuće da u odredbi Državnoga vijeća od 25. listopada 1918. možemo pročitati: "Crkvene vlasti će propisati potrebne higijenske mjere u pogledu crkava i bogoslužja". Čineći to, kler može odabrati mjere koje žele primijeniti bez ikakvoga pitanja financijskih ili zakonskih pritisaka. Kao posljedica toga, različita pisma upućena župama imaju više oblik preporuka kojima se traži zaštititi osjetljive, negoli čvrstih političkih odluka. Drugo okružno pismo koje se odnosi posebno na sprovode govori da lijes treba donijeti izravno na groblje za pokop i da bi Misu zadušnicu trebalo služiti nakon pokopa, samo u prisustvu bliže obitelji. Pismo opet završava diplomatskim riječima: "Nadamo se da ćete razumjeti potrebu tih mjera koje su namijenjene tome da, koliko je više moguće, uklone opasnost zaraze i da ćete se pridržavati mojih uputa", što je posve različito od pisama upućenih različitim obrtima koja naprotiv završavaju s napomenom o mogućim sankcijama ako se ne budu poštivale mjere. Zanimljivo je primijetiti da je isto okružno pismo, naslovljeno na 20. srpnja 1918., pronađeno u biskupijskom arhivu u Sionu, no dodana je mala rukopisna bilješka: "Željeli bismo dobiti upute od preč. Generalnog vikara". Politički autoritet nije svugdje autentičan...”[9].
Kada sto godina kasnije otpadničke države 21. stoljeća jednoglasno odlučuju zabranjivati ili ograničavati bogoslužne čine u ime zdravlja, katolički vjernici će naravno reagirati pod vodstvom svojih pastira ne kao fanatični reakcionari, nego kao oprezni i realistični ljudi te tolerirati[10] ili strpljivo podnositi nepravedne odluke koje su protivne nadnaravnoj mudrosti. Ali ne mogu ni na koji način biti obvezni na pravi čin kreposti poslušnosti prema onome što u stvarnosti ostaje zloporaba vlasti.
8. Sve to možemo objasniti konačnim uzrokom. Iz te točke gledišta crkvena vlast je prema državnim poglavarstvima kao vlast njegovatelja u odnosu prema pomoćniku za njegu. Pomoćnik za njegu daje dozu lijekova koja je potrebna za zdravlje tijela, za koje je odgovoran njegovatelj. Slično tome, državni poglavar mora se brinuti za dobro društvenoga poretka koliko je to potrebno za spasenje duša, za koje je odgovorna Crkva. Jer čovjek treba težiti zdravlju ili bogatstvu, kao što kaže sv. Ignacije, samo onoliko koliko mu je potrebno da bi spasio svoju dušu: „Jer što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pritom izgubi dušu svoju?” (Mt 16,26). Što čovjeku koristi da pobijedi epidemiju a zapostavi posvećenje svoje duše, izgubivši naviku pohađanja nedjeljne Mise? Stara liturgija Crkve proviđa Misu za vrijeme epidemije, a rubrike govore da bi se takve Mise trebale služiti „s brojnim prisustvom naroda”...
p. Jean-Michel Gleize
Izvor: laportelatine.org
(1) Lav XIII., enciklika Immortale Dei, 1. studenoga 1885., ASS, sv. XVIII (1885.), str. 163-164.
(2) Louis Billot, L’Eglise. III – L’Eglise et l’Etat, Courrier de Rome, 2011.
(3) Louis Billot, nav. dj., br. 1183.
(4) Odvajanje Crkve i države osudio je papa sv. Pio X. u enciklici Vehementer nos od 11. veljače 1906.
(5) Léon XIII, enciklika Libertas, 20. lipnja 1888., ASS, sv. XX (1887.), str. 598.
(6) Louis Billot, nav. dj., br. 1182.
(7) Mt 18, 9.
(8) mons. Athanasius Schneider, intervju s Dianom Montagna, The Remnant, 27. ožujka 2020.
(9) Laura Marino, La Grippe espagnole en Valais (1918-1919), teza predstavljena na Biološkom i medicinskom fakultetu Sveučilišta u Lausanni za stjecanje naslova doktora medicine, 2014., str. 182-183. Teza je dostupna na arhivskim stranicama Sveučilišta u Lausanni, http://serval.unil.ch pod referencom BIB_860E861187545.
(10) Na taj način objašnjava se pojava režima konkordata s definicijom određene materije pod nazivom „mješovitih” stvari. Usp. Billot, br. 1247sl.
