Christus Rex

Rat u Ukrajini: neki katolički pogledi


R
usko-ukrajinski rat zaodjenut je vjerskim konotacijama.
Sukob je predstavljen kao suprotstavljenost dvaju svjetonazora: onaj „zapada“ i „ljudskih prava bez Boga“ s jedne i „moralnog integriteta“ ruskog pravoslavlja s druge strane.

No, o čemu se zapravo radi? Sukob u Ukrajini je prije svega sukob između dva geopolitička aktera, NATO-a i Rusije. Nakon pada Berlinskog zida i SSSR-a uslijedila su – zbog ruske slabosti – tri desetljeća angloameričke hegemonije.

Čini se da je danas, prvo sukobom u Siriji, a sada odbijanjem širenja američkog utjecaja u Ukrajini, ruska sila odlučila obnoviti svoje položaje.

Dvije umiješane strane

„Zapad“ je, čak i unutar Crkve, utjecao na stvaranje svjetonazora duboko protivnog kršćanskom svjetonazoru, rastačući i ono malo što je ostalo od morala i civilizacije. Crkvena hijerarhija je poticala ovaj liberalni i odnedavno eksplicitno panteistički pogled na svijet pod krinkom ekologije.

S druge strane, Rusija se pričinjava zaogrnuta tradicionalnim elementima, ne prihvaćajući ultraliberalne stavove o moralnim pitanjima i tražeći u svojoj prošlosti, u odsustvu komunističke ideologije kao čvrstog temelja, određeni identitet.

Dio ovog izgubljenog ruskog identiteta odnosi se na takozvanu Pravoslavnu crkvu, koju kao instrument vlasti uvelike podržava Kremlj, iako je društveni utjecaj navedene hijerarhije prilično slab. Štoviše, Rusija ne krije podršku kineskoj sili koja progoni kršćane.

S katoličkog gledišta prisutnost dviju velikih sila, čak i ako su obje antikatoličke, je nedvojbeno poželjniji od nadmoćnog utjecaja jedne. Dvije sile koje se sučeljavaju jedna s drugom, sve dok njihov sukob ne preraste u destruktivni rat, ograničavaju jedna drugu i onemogućuju ostvarivanje pojedinačnih ciljeva.

Papa: koliko divizija?

„Koliko divizija ima papa?“ – navodno je Staljin upitao na Jalti misleći na zahtjev Pija XII. za mirom u Europi. Čini se da je u ovom sukobu Vatikan na strani mira i da želi brzo rješenje, što je za sve najrazumnija opcija.

Ipak, ne nedostaje zahvata koji nas podsjećaju u kojoj mjeri Sveta Stolica odražava svjetonazor „zapada“. Pokret Laudato si’ je, primjerice, pozvao ljude da „poste“ od goriva tijekom korizme, iz ekološke i antiruske svrhe. Od benzinskih postaja do korizmenih odluka…

Prema Vatican News: „Pokret Laudato si’ – nekadašnji GKKP, Globalni katolički klimatski pokret – […] predložio je 'post' od goriva, jednog od glavnih protagonista sukoba obilježenog krvlju nevinih i vrlo jakim ekonomskim interesima. Ranije je organizacija promicala post od plastike i drugih tvari koje zagađuju Zemlju. Ali u današnje vrijeme reći ne fosilnim gorivima, pljačkanju i sukobima znači pozvati cijelu ljudsku obitelj na suodgovornost.

Dok čekamo zelene poteze europskih vlada i ostalih: ubrzano ulaganje u obnovljive izvore energije i vodik; dok čekamo da EU promijeni plan za opskrbu prirodnim plinom, da razreže pupčanu vrpcu s Rusijom i smanji ovisnost o njoj, svatko od nas može napraviti razliku.“

Poruka podjednako odjekuje kako ekološkom mantrom tako i zelenom verzijom američke politike koja je uvijek željela odvojiti Rusiju od Europe. Ovisnost o ruskom plinu bi stoga bilo zlo protiv kojega se Europa treba boriti. Ako je o takvom problemu legitimno raspravljati, čini se da Sveta Stolica ovdje zauzima jasan položaj koji je ključan za geopolitičku strukturu dviju zaraćenih velesila.

Kirilova homilija i podjela pravoslavnog svijeta

S druge strane, homilija raskolničkog moskovskog biskupa Kirila, samoprozvanog „patrijarha“, izazvala je pretjerano oduševljenje u nekim krugovima. 7. ožujka ponovio je političke razloge zbog kojih je Kremlj pokrenuo rat: ukrajinski progon u Donbasu koji traje od 2014., a rusku ekspediciju predstavio je kao svojevrsni sveti rat protiv izopačenog „zapada“.

Kirilova analiza je sama po sebi ispravna: „Danas postoji ispit za dokazivanje privrženosti ovoj vladi [svjetskom centru moći], svojevrsni besplatni prolaz u 'sretni' svijet, svijet prekomjerne potrošnje i vidljivih sloboda. Znate li o kojem se pokazatelju radi?

To je vrlo jednostavan, a s druge strane vrlo strašan pokazatelj: radi se o gay prideu. Gay pride ima za cilj dokazati da je grijeh samo jedna varijabla ljudskog ponašanja. Zato se, kako bi ušli u klub ovih zemalja, mora organizirati gay pride. […] To znači da se želi silom nametnuti grijeh koji je osuđen Božjim zakonom, a onda silom nametnuti ljudima nijekanje Boga i Njegove istine. […] Oko ove teme se danas vodi pravi rat.“

Ali autor je poricatelj Crkve Isusa Krista, koja je isključivo i jedino Sveta Rimska Crkva. Kiril negira Božju istinu podjednako kao i organizatori gay pridea, a k tome je i opasniji jer se čini boljim od njih. U tom smislu je, dakako, moguće priznati da ono što krivovjernici – ili raskolnici – govore ili čine samo po sebi dobro.

No, ne može ih se hvaliti, sukladno kanonu 2316: „Onaj tko spontano i na bilo koji način svjesno pomaže širenju krivovjerja, osumnjičen je za krivovjerje“. Hvaliti heretike znači predstavljati dobrima one osobe koje ne treba hvaliti, a naročito ako su te osobe na vodećim položajima.  To dovodi jednostavne ljude u opasnost od otpadništva ili zablude.

Štoviše, Kirilov stav razotkriva teološku dramu pravoslavne crkve. Za ovu zabludu ne postoji Bogom dano načelo jedinstva za upravljanje Crkvom, tako da se pravoslavni dijele prema političkim i nacionalnim potrebama – a ne raskolom, kao što se može dogoditi kod katolika.

Stoga postoji Ukrajinska „pravoslavna“ crkva vjerna Moskvi, i druga, autokefalna, koju podržava carigradski patrijarh Bartolomej, koji ima bliske veze s američkim vlastima te je bez oklijevanja prekinula odnose s Moskvom iz čisto političkih razloga. Međutim, koje teološko načelo bi im moglo jamčiti jedinstvo Crkve?

Posveta Rusije

U tom kontekstu je papa Franjo izvršio posvetu Rusije i Ukrajine Bezgrješnome Srcu Marijinu u Rimu, a njegov izaslanik u Fatimi. Bili su pozvani i svi biskupi da se s njime sjedine u tom činu.

U ovom članku se ne ispituje podudarnost ovog čina s onim kojega je Gospa zatražila u Fatimi, nego se ispituje zašto Papa danas smatra mogućim ili poželjnim čin koji je dugo odgađan ili su ga njegovi prethodnici i on sam izvršili na nejasan način? Je li ratna ugroza dovoljna za objašnjenje tog stava?

Jedna od prepreka koja se dugo smatrala nepremostivom za nedvosmislenu posvetu Rusije bila je ekumenske naravi: da je „rimski papa“ posvetio Rusiju, moskovsko svećenstvo bi se našlo uvrijeđeno budući da sebe smatra nositeljem jurisdikcije na ruskom tlu.

Ne zna se po kojem teološkom kriteriju jer za njih ne postoji izvor kanonske jurisdikcije. Štoviše, 1993. godine se Sveta Stolica Balamandskim sporazumima izričito obvezala da neće provoditi nikakve evangelizacijske aktivnosti na području „Ruske crkve“.

Danas, nakon Kirilovih izjava u prilog rata, ta se razboritost više ne čini potrebnom: Moskovska se patrijaršija svojim stavom podrške Putinu na neki način sama isključila iz ekumenskih ljubaznosti.

Katolička ravnoteža

U aktualnoj ratnoj situaciji su određene ličnosti katoličkog svijeta s jedne strane – s malim nijansama – podržavale  antikatoličku poziciju „zapada“, a s druge strane su prelati i akademici neselektivno uzdizali svetu Rusiju, idući tako daleko da su pozivali „Treći Rim“ da pomogne prvome u krizi.

Treba izbjegavati izraz „Treći Rim“ koji u pozitivnom smislu prikazuje Moskvu jer ovaj izraz koriste pravoslavci kako bi označili svoju težnju da zamjene prijestolje sv. Petra. Sadašnji rat je sukob između nekatoličkih sila, između „zapada“ s antikatoličkim obilježjima i Rusije koja se ogrnula plaštom raskolničkog pravoslavlja.

Stoga, smatrati rusku ekspediciju „svetim ratom“ izgleda kao pretjerivanje s raskolničkom propagandom, što nije vjerodostojno. Možda bi bilo ugodno i dobro čuti osudu antikršćanske izopačenosti „zapada“, pod uvjetom da se ne zaboravi iz koje svjetovne izopačenosti vjere i crkvenosti dolazi upozorenje.

U poslijeratnom razdoblju se, suočen s opasnošću od komunizma, dio katoličkog svijeta i hijerarhije toliko svrstao uz američku i liberalnu frontu da je tada bez poteškoća prihvatio novi nauk o vjerskoj slobodi na Koncilu. Ne smijemo danas, suočeni s obrnutom situacijom, napraviti istu grešku pred izopačenim „zapadom“. 

Doista, na katolicima je, dugo lišenim vlastitih geopolitičkih referenci, da gledaju u Nebo, prisjećajući se onoga što je Pio XII. navodno izrekao nakon Staljinove smrti: „Sada će vidjeti koliko divizija imamo tamo gore!“

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: